Gradio ih Mussolini za fašizam, ali se malo preračunao, u njima su iznikli najveći zadarski sportaši, pjevači i - ljudi!

Smiljan Mitrović i Vjekoslav „Kekec“ Mitrović, dva su brata odrasla u zgradama koje su se oduvijek zvale Case Popolare ili Narodne kuće. Nisu Mitrovići jedini od poznatijih Zadrana koji su svoje djetinjstvo, mladalaštvo, pa i dobar dio kasnijeg života proveli u stambenom bloku od šest zgrada koje su izgrađene 1938. godine, kada je Zadar pripadao tada fašističkoj Italiji, pa se nerijetko za Narodne kuće izgrađene na dijelu Zadra zvanom Relja, znalo reći da ih je gradio - Musolini.

Case popolare već izdaleka privlače pažnju svojom neobičnom arhitekturom koja je u vrijeme kada su se gradile, bila vjerojatno smatrana vrlo funkcionalnom i modernom. S karakterističnim voltima, prozorima, stubištima i rasporedom koja su činila međusobno povezana i prilično velika dvorišta, ove su zgrade ostavile snažan pečat na ljude koji su u njima raznim spletom povijesnih i socijalnih okolnosti živjeli. Iako su to bili stanovi koje je gradio fašistički režim za svoje službenike namjeravajući dugo vladati Zadrom, ubrzo su ih nakon pada Italije i svršetka rata naselile siromašne zadarske obitelji. Niti dan danas Case popolare ne daju svojim negdašnjim stanovnicima „mira“. Okrenute jedne prema drugima, sa stanovima međusobno priljubljenim hodnicima i velikim prozorima koji su uvijek lako odavali što se u kojoj kužini šufiga za ručak, Narodnim zgradama kao da još uvijek odjekuje nekadašnja lupa teća, plač djece, vriska dječaka i cika djevojčica, bučno akužavanje kartama, smijeh, beštimje, pisma, na talijanskom i na hrvatskom, pa i pokoja svađa „da susjedi ne čuju“, mada je svatko uvijek jasno čuo što se govorilo, pa i mislilo, a kamoli radilo.

Siromašan, jednostavan život u tim suncem okupanim čudnim, a opet lijepim zgradama, toliko je puno utjecao na svoje žitelje, da se, iako kasnije razbacani na sve četiri strane Zadra i svijeta, zapravo nikad nisu duhom iselili iz Musolinijevih Narodnih kuća.

Slobodna Dalmacija i portal Zadarski.hr uspjeli su za svoje čitatelje opet okupiti u istom dvorištu nekadašnje stanovnike Casa popolare, koji su se zadnji put na fešti sreli već davne 1990. godine, nakon čega je Domovinski rat prekinuo i okupljanja i veselja i sjećanja.

Kakav je to susret bio nakon 27 godina!

Uostalom, pročitajte dragi čitatelji i sami, vodimo vas u zadarske Case popolare...

- Gradila ih je talijanska vlast za vojnike, radnike i službenike koji su tada bili u Zadru. Oni su nakon rata pobjegli i vlast je tamo počela naseljavati obitelji koje u bombardiranjima razrušenom Zadru nisu imale gdje stanovati. U tih šest zgrada stanovi su bili relativno mali, a mnogi nisu imali kupatilo, samo wc. Naš je stan imao 47 kvadrata. Nakon rata, moj ćaća i mater išli su u Kotar i tamo su im dodijelili taj stan prema broju familije. I nas sedam je ušlo u stan od 47 kvadrata. Mada su stanovi bili vrlo visoki, kupali smo se u lavoru i tek kasnije napravili kupatilo. Moja mater djevojački Ćoza iz Vinjerca bila je sluškinja već od 11, 12 godina u jednoj talijanskoj familiji, jer je ćaća doveo u grad da zaradi nešto za vrijeme Italije. Otac je bio pomoćnik mesara u jednom drugom kraju grada kojemu je moja obitelj također služila. Tako su se oni tu našli i vjenčali. Dobili su djecu i temeljem broja njihove familije od nove su vlasti dobili stan. Mama je uvijek pričala da su ti stanovi bili oštećeni, posebno prozori koji su bili razbijeni od tih pustih bombardiranja. Jedna je zgrada bila i direktno pogođena i tek su je kasnije opet obnovili – kaže Smiljan Mitrović.

Susjedi su im bili braća Kurtovići, Pavići... svi u jednosobnim stanovima, a po 12-toro djece u njima. Po četvero djece u jednosobnom stanu. Kakvo veselje!

- Ćaća i mater su spavali u jednoj sobi, sa mnom u sredini kad sam bio mali, a četvero braće i sestara u drugoj sobi. Žohari su izlazili iz zidova, jer su zgrade bile rađene od tikula (cigli) pa je iznutra bilo puno hodnika žohara i bakula. Uvijek je mati brenzala kad bi Vjeko ušao kroz vrata „zatvori da promaja ne razbije prozore“ jer su stakla skupo koštala i nije ih se moglo lako naći, čuvali su ih kao oči u glavi – sjeća se Smiljan, kasnije jedan od najboljih recepcionera svoga vremena.

- Mi smo pedesetih godina već počeli goste primati. Spavali bi na taraci, gore na vrhu zgrade, a prvi su nam gosti bili roditelji od pok. pjevačice Barlović iz Novih fosila. Mi bi sačekivali u Benkovačkoj ulici aute i nudili, pozivali „cimer fraj“, već tada. Bile su to „sačekuše“ i kad bi gosti došli, spavali bi na taraci na vrhu zgrade – kaže Vjeko.

- To je bilo odlično jer bi ih ja kao vodič poveo u razgledavanje grada pa bi u restoranu jeo ćepavčiće što nikad nisam mogao prije – smije se Smiljan i pokazuje stare fotografije:

- Ovo je Đani Manareli, zapravo Sikirić iz Bibinja koji je za vrijeme Italije prominio prezime. Njih je bilo četvoro braće, Gabriele je igrao nogomet za Zadar...

- Živjeli smo kao jedno "pleme", u jednom velikom zajedničkom dvorištu. Te su zgrade bile položene kao da su bile usmjerene jedne na druge, da povežu ljude. Nama je bilo otići u grad daleko, a u tim zgrada bilo je i do 300 - 400 djece. Nije nam trebao niti vrtić niti išta, zajedno smo odrastali i igrali se. Išli smo u školu Centar i Velimir Škorpik. Ja sam u četvrtom razredu s čuvenom Gracijelom išao u školu, ona kasnije više nije pohađača nastavu. Kasnije smo prešli u novu školu Arbanasi, koja je bila ogromna. Već smo tada bili prvaci pionira Hrvatske u rukometu – priča Vjeko.

- Televizije nije bilo, tek je šezdesetih godina prva došla pa su se svi skupili zajedno gledati. Gospođa Margarin koja je voljela čitati puno knjige, dobila je na nagradnoj igri televizor i išla je u Zagreb po njega. Nas 15 djece znalo je sjediti u toj sobi na podu i gledati televizor, crno bijeli jasno. Kasnije je dobila i fiću na nagradnoj igri. A prvi televizor uopće u Zadru dobio je košarkaški klub Zadar, pa smo gledali u Jazinama iz Amerike utakmicu... Ćaća bi znao slušati na radiju Glas Amerike do ponoći. Jedini telefon u tih šest zgrada bio je kod oca Gordana Kurtovića, poznatog radijskog voditelja, jer je njegov otac bio službeni šofer u Kotaru. I jedini auto bio je njegov američki jeep, a drugo auto u dvorištu bio je autobus „s nosom“ pok. Šime Ivčića, tate od Tomislava i Vedrana Ivčića i očuha od Đanija Maršana. Prvo uređeno košarkaško igralište u zadarskim dvorištima bilo je u Case popolare, s pravim tabelunima. Koševe nam je dao Enzo Sovitti, čuveni trener... Igralo se od jutra do mraka i to u vunenim čarapama, i zimi i ljeti, nije bilo patika. Znao je dolaziti igrati nogomet Skoblar i drugi kasnije poznati sportaši. I još nešto, mi smo u Case popolare uvijek slavili Božić. Kad nitko drugi nije, mi smo slavili, to je bilo sasvim normalno - pričaju nam braća Mitrović.

Case popolare bile su kao jedan veliki teatar ili korida u Španjolskoj. Velike tribine u obliku taraca uokolo i uvijek bi netko zaplakao ili bi se nešto desilo, svi bi izletjeli na prozore i na tarace. Prave security kamere, svatko je sve znao, nitko nije mogao ništa skriti. Najgore bi bilo kad se moralo ići po drva u kantine (podrum). Dolje je uvijek plivala voda od kanalizacije, pa su se djeca bojala pantagana. Kanalizacija i odvodnja su bili loše riješeni, pogotovo za vrijeme plime u Jazinama, pa je podrum uvijek bio „noćna mora“. Mada su neke podrumske prostorije bile korištene i za stanovanje. Obitelj Sime Radisavljevića poznatog glazbenika iz zadarske grupe Forum čiji je otac bio legendarni čistač postola u Zadru, također je stanovala u tim podrumskim prostorijama, a njegova mati i dan danas živi u istom suterenskom stančiću kao i nekad.

Djeca iz Case popolare kupali su se na Kolovarama, kod fontane.

Jednoga ljetnoga popodneva tri brata Popovići su tamo iskopali bombu i donijeli je u dvorište oko 2 sata poslijepodne. Tukli su je da izvuku nešto iz nje. Tukli su je, tukli dok nije – grunula! Dvorištem je odjeknula stravična eksplozija. Svi su istrčali na prozore, odmah se znalo da se neko zlo dogodilo. Kurtoviće je mati netom prije eksplozije zvala da dođu na ručak i „za dlaku“ su se izvukli, ali oni koji su ostali... Nitko nije poginuo, ali neki su ostali bez ruke, prstiju. Bilo je komadića tkiva po zidovima zgrada. Bila je to najveća tragedija koja se ikad tamo dogodila.

- Sedam dana nakon te bombe što je eksplodirala gledali smo Marinko Bartulović i ja utakmicu Zastava – Zadar. Popeli smo se na granu visoko iznad bedema i u jednom trenutku je pukla i mi smo pali s bedema na tlo, kao u provaliju. Bartulović je skoro ostao mrtav i završio je u šok sobi, a za mnom su trčali Mićo Matak i Enzo Sovitti jer sam bio ošamućen i bježao sam ukrug atletskog stadiona. Odveli nas u bolnicu i sve nas stavili u jednu sobu, s ovima od bombe što je eksplodirala. Mene pošalje kući doktor, a otac kad me je vidio, uzeo je dasku i trčeći za mnom do kuće, hoće me istući od muke. Ujutro da ću se dignuti, nisam mogao maknuti, došla hitna po mene. Takav je život bio tada, uvijek bi netko nastradao, ili bi mu strelica prošla kroz vrat, ili bi se na željezo netko nasadio. Otac Nikola inače je bio vrstan ribar na ciple koje lovio u Jazinama, a mi bi ih sutradan prodavali. Znao bi otac uhvatiiti pune vriće ribe, pa bi ih podilili, nije bilo frižidera. Kurtovićev otac jednom je autom ubio pet zečeva, isto ih je podilio, cilo je dvorište taj dan mirisalo po divljači – prisjeća se Vjeko.

Ada Vodopija Krstić i Vojna Bartulović Paštrović kao nekadašnje prijateljice iz Casa popolare pokazuju nam fotografiju gdje su kao djevojčice davno slikane uz fasadu zgrade. Nakon više od pola stoljeća, opet smo ih fotografirali na istom mjestu! Dvadeset godina živjele su u Narodnim kućama, a onda su se udale i otišle dalje u život.

- Život ovdje bio je odličan, mi smo bili kao jedna velika familija. Kao braća i sestre. Nitko se nije oženio niti udao od tipova i cura iz dvorišta, svi smo negdje potražili sriću kod drugih. Nikad se nije ništa zaključavalo, matere su nas imale sve pred sobom u dvorištu, bile smo ka na pijatu. Predivno smo djetinjstvo mi imale. Kad bi kasnije kao cure išle na plesnjak u Partizana ili na druga mjesta, nije nas nitko smio zadirkivati, jer uvijek je tu negdje bila naša ekipa momaka iz Popolare, tako da nije bilo šale s nama, držali smo se zajedno. Imali smo i radne akcije čišćenja dvorišta, nije bilo automobila i kontejnera, pa čak niti garaža kao danas. To je bilo nešto predivno. Nismo imali ništa, a sve smo imali. Kao i naše zgrade. Šest kuća, a svaka je bila arhitekturom opet posebna, unikatna – kažu Ada i Vojna.

Zašto su Case populare tako specifične i dan danas ih se stanari sjećaju, baš kao i 1990. kad su se zadnji put velikom feštom okupili svi koji su ikad živjeli u tim zgradama?

- Zato što smo mi svi kao iz jedne „rupe izašli“ i imamo odnos jedan prema drugome drukčiji nego što su imali u gradu. U drugim su se zgradama razišli, a nas je bilo puno u dvorištu. I počeli smo svi od nule, ništa nismo imali. Bili smo svi jednaki i posebni – kažu Vjeko i Smiljan.

- Ja sam bio deset godina tajnik društva Case popolare i svake bi se godine organizirali i pravili fešte. Imali bi i sponzore kojima bi smanjili troškove i zadnji put kad smo bili na toj velikoj fešti 1990. godine bilo nas je 97 koji su bili generacija najviše 5 do 10 godina razlike. I ženski i muške. Donijeli bi slike i prisjećali se, znaš ovoga, onoga... Baš kao i sada za Slobodnu Dalmaciju. Polako bi se obnavljali stari običaji, igre graničara, bankuc, mačevi... To je bio drukčiji život od ovoga. Mi nismo znali za drugo i morali smo se družiti u dvorištu. Morali smo sami osmišljavati život. Bila je ljubav, emocija. I nikad nije bilo podjela, niti po političkoj, vjerskoj, ideološkoj, bilo kojoj drugoj liniji. Jedino nam je bilo žao dobrih prijatelja koji su otišli u Italiju, jer neki ipak nisu sebe vidjeli tu. Mi koji smo imali manje, imali smo zapravo više. To vam je priča o Case popolare – zaključuju Vjekoslav i Smiljan Mitrović.