Bio je to povijesni dan za Indiju. Prvi put u zadnjih 175 godina na naslovnim stranicama vodećih novina druge najmnogoljudnije zemlje na svijetu, glavna vijest nije bila o kriketu, nego o nogometu. Katar – Indija 0:0.
Zasluge za neriješeni rezultat u kvalifikacijskom susretu za Azijske igre otišle su na račun indijskog vratara, koji je bravuroznim intervencijama uspio zaustaviti čak 28 udaraca prema svojoj mreži. Vratar je na koncu s razlogom proglašen igračem utakmice, a posebno zadovoljstvo zbog toga imao je njegov trener, Zadranin Tomislav Rogić Tumba.
- Indija nikad nije uspjela izvući pozitivan rezultat sa zemljom domaćinom Svjetskog prvenstva u nogometu 2022. Katar je u svoju reprezentaciju utrošio desetine, da ne kažem stotine milijuna dolara, a mi smo se praktički tek počeli ozbiljno baviti nogometom. Za nas je to bio izvanserijski uspjeh – govori nam popularni Tumba.
Od svibnja ove godine Rogić je trener vratara indijske nogometne reprezentacije. Na poziv njihova novog izbornika, Igora Štimca, Tumba se nakon Bruggea, Zenita, Šahtara i Hajduka odlučio upustiti u novu trenersku avanturu, a treći u tercetu Hrvata koji vode stručni stožer indijske reprezentacije poznati je kondicijski trener iz Splita Luka Radman.
- U Bruggeu mi je upravo isticao ugovor kad sam dobio poziv Igora Štimca. S njima sam bio trener vratara u reprezentaciji Hrvatske, a zadnje dvije godine u Belgiji sam radio kao pomoćnik Ivana Leke. Igor me nazvao i ponudio da idem s njim. Odgovorio sam mu: "Igore, za tebe u Indiju idem pješice!" - priča nam Rogić na rivi u rodnom Zadru, gdje je ovog ljeta uspio provesti tri tjedna.
Dovoljno da se psihički odmori, ali i fizički oporavi od života u Indiji na koji, izgleda, nikako da se navikne. Ne toliko na trenerske uvjete, igrače i treninge, to mu, kaže, nikad teško ne pada i za to uvijek ima viška motiva, nego na civilizacijske i kulturološke razlike, specifičnu klimu, velike gužve i kaotične gradove, a pogotovo na indijsku hranu.
- Kad sam došao, za dva tjedna smršavio sam četiri-pet kila. Inače sam mršav i kad izgubim tih nekoliko kila, izgledam kao čačkalica. Nikako se ne mogu naviknuti na njihovu hranu, jako je začinjena i ljuta ("spajsi"). Jedu jako malo mesa, a mjesta gdje se zapadnjaci mogu hraniti također su rijetka. Ako i postoji franšiza nekog zapadnjačkog lanca brze hrane, poput McDonald'sa ili King Burgera, ona je opet previše "spajsi", zapravo je prilagođena Indijcima. Uglavnom, jedem rižu, povrće, a kao nadomjestak za meso uzimam proteine – govori Tumba.
S više od milijardu i tristo milijuna stanovnika, Indija je tek nešto manja od Kine, ali su zato uvjeti života puno lošiji. Tradicionalno kastinsko društvo dodatno je raslojila kapitalistička klasna podjela, tako da su razlike između siromašnih i bogatih ekstremne. Indija je zemlja snažnih kontrasta, spektar etničkih i vjerskih različitosti, rasa, kultura i običaja, pa je Tumba već nakon prvih tjedana ostao fasciniran dobrim, ali i lošim stranama te nepregledne zemlje. U kojoj je nogomet daleko od popularnosti kakvu uživa u Europi ili Južnoj Americi, i gdje društvena dinamika teško prihvaća zapadnjačke navike i ideju kompetitivnosti.
- U Indiji je kriket prvi sport. Kad se igraju utakmice kriketa, cijela zemlja stane. Na drugom mjestu po popularnosti je kabadi. To je zapravo više igra nego sport. Može se usporediti s našom igrom "na vatalo". Četiri muškarca hvataju jednoga na četvrtastom igralištu dimenzija sedam puta osam metara. Na svakom koraku u gradovima možeš vidjeti kako igraju kabadi. Nogomet? Ne igra se gotovo nigdje... – kaže Tumpa.
Nogometna reprezentacija Indije s prosjekom od 22-23 godine smatra se jednom od najmlađih, ako ne i najmlađom na svijetu. Tumpa, Igor i Luka sebi su postavili cilj ustrojiti sustav selekcije igrača, trening kampova i sportske discipline, što bi se kasnije moglo nadograđivati i razvijati po uzoru na klubove i reprezentacije u Europi. Taj posao nije nimalo lagan, ne samo zato što je interes za nogomet razmjerno slab. Kad bi u zemlji s toliko stanovnika u svakom većem gradu makar bio jedan nogometni klub, imali bi bazu od nekoliko milijuna igrača. No problem je, ističe Rogić, što u regijama od 20 milijuna stanovnika ima možda jedan nogometni stručnjak, trener s B ili C licencijom, netko tko nešto zna o nogometu.
U državi postoje dvije nogometne lige, svaka s desetak ekipa. Jedna je liga za bogate klubove, a druga je nešto kao naš HNL. Selekcija igrača je uglavnom iz bogate lige, koju financiraju veliki indijski kapitalisti i filmske zvijezde iz Bollywooda. U takvim uvjetima, naglašava Rogić, jako je teško provesti ranu selekciju i mlade ljude naviknuti na nogomet.
- Nogometna tehnika se teško usvaja kod starijih igrača, a još teže kod vratara. Naša je želja popularizirati nogomet, proširiti taj nogometni virus cijelim indijskim potkontinentom, od nižih uzrasta do nacionalne lige i reprezentacije. U tom cilju mi kao reprezentacija svakih nekoliko tjedana mijenjamo gradove u kojima treniramo i igramo. Počeli smo u Mumbaiju, pa smo bili u New Delhiju i Goyi, a sada idemo u Kalkutu. Živim u hotelu i selim se iz jednog grada u drugi, a tako će se nastaviti i kad se vratim - podvlači Tumpa.
Pred hrvatskim timom stručnjaka postavljeni su i sportski ciljevi. Predsjednik Indijskog nogometnog saveza vidi Indiju najprije kao sudionika Azijskog nogometnog prvenstva, a potom i Svjetskoga. Put do toga nije nimalo lak. Uz objektivne poteškoće koje postoje u indijskom nogometu, kao što je organizacija nacionalnih liga, neujednačena sportska infrastruktura i drugo, tu su i brojni azijski konkurenti koji su nogometnu igru puno ranije i bolje prihvatili, i koji u razvoj nogometa više ulažu, a pritom su i financijski i kulturno više vezani za sportsku tradiciju zapadnih zemalja.
U kvalifikacijama za Azijske igre Indija se nalazi u skupini s Omanom, Katarom, Bangladešom i Afganistanom. S Katarom, možda najboljom reprezentacijom u skupini, odigrali su neriješeno, a od Omana su izgubili 1:2, iako su vodili sve do pet minuta prije kraja susreta.
- U tom smo vremenu primili dva gola. Igrači su jednostavno fizički toliko pali da se nisu mogli kretati po terenu. I za to postoji nekoliko razloga. Reprezentaciji je to bila prva utakmica nakon šestomjesečne pauze. Naime, u Indiji natjecanje u nacionalnoj ligi počinje u listopadu i završava u travnju. U tom razdoblju jedna ekipa odigra između 13 i 15 utakmica. Nakon toga je pauza od šest mjeseci. Nema treninga, okupljanja ni pripremnih utakmica. I još se netko od igrača povrijedi! Drugi problem s kojom smo se susreli je ishrana igrača. U Indiji se jede jako malo mesa, krave su svete životinje, a ostalo meso je rijetko i skupo za prosječne Indijce. Ili su vegetarijanci, ili nemaju naviku da ga jedu. Zbog toga igrači imaju malu mišićnu masu. Luka Radman ih pokušava režimom prehrane i vježbanja s utezima osnažiti i povećati mišićnu masu, a za postizanje rezultata potreban je i određeni intenzitet treninga, kako bi se sve to pretočilo u jednu pravu sportsku trenažu - objašnjava Tumba.
Dodatno mu je poteškoće predstavljala komunikacija s igračima, koji se u početku nisu mogli priviknuti na njegov trenerski stil.
- Ja imam taj "poludiktatorski" stil treninga, želim sve dovesti do savršenstva, tražim od svakog igrača maksimalnu posvećenost i da na treningu daju 130 posto svojih mogućnosti. Katkad u žaru treninga viknem kako bi ih dodatno motivirao i podigao adrenalin. Želim ih pripremiti "da grizu", da budu "killeri" na treningu i utakmici. A sve kako bi pod pritiskom treninga bolje reagirali na utakmici, u stvarnoj situaciji. Oni su me tu gledali zbunjeno, nije im bilo jasno zašto vičem. U njihovoj kulturi toga nema, oni su jako tihi, pristojni i povučeni. Nema deranja, nema kompetitivne agresivnosti, nema međusobnog svađanja.
Kad sam nakon izgubljenog susreta s Omanom došao u svlačionicu i onako iznerviran nogom šutnuo bocu na podu, u svlačionici je nastala neugodna tišina. Mislili su da sam lud. Ono što je kod nas na zapadu, recimo, normalno i prihvatljivo, za njih je neobično i čudno. Kad sam im uspio objasniti zašto tako reagiram i koji su moji motivi kao sportskog trenera, ipak su odlučili prihvatiti moju metodu. Shvatili su što želim postići i rekli su mi da ne mijenjam svoj stil. Na kraju se to isplatilo na utakmici protiv Katara - poentira Tumba.
Igor Štimac autoritet gradi na potpuno drugi način. Svi u indijskom svijetu nogometa znaju za njega i u kojim je sve europskim klubovima igrao. Gledaju ga, kaže Tumba, kao boga, ali on se prema njima ponaša potpuno suprotno. Sa svim igračima razgovara jedan na jedan, prijateljski, s puno podrške, bez nervoze i podvikivanja. Oni ga zbog toga obožavaju, sve bi napravili za njega.
- Igor želi dovesti reprezentaciju Indije na pripreme u Hrvatsku, želi im pokazati i prenijeti našu struku, naš način organizacije nogometnih kampova reprezentacije i naših klubova. Želi im ukazati koliko je važno voditi mlade nogometaše i razvijati njihov talent. Zato je nedavno i ostvario suradnju između indijskog nogometnog saveza i HNS-a.
Želja im je reprezentaciju Indije dovesti i u Zadar, koji je za Indijce nerješiva enigma. Nitko ne može shvatiti, kaže Tumba, da je grad od 75 tisuća stanovnika dao četiri igrača u drugoj najboljoj reprezentaciji na svijetu.
- Njima je cijela Hrvatska kao šestina Mumbaija, a Zadar nije ni tisućiti dio jednog većeg grada. Kad sam im rekao da sam iz Zadra, i da su iz mog grada Luka Modrić, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i Dominik Livaković, mislili su da se šalim. Odmah su otišli na internet i provjerili. Od tada me igrači neprestano pitaju hoćemo li u Zadar. Obećao sam im da ću ih dovesti. Možda ne ove godine, ali mogli bi dogodine. Da vide zašto Zadar i Hrvatsku nikad ne bih mijenjao za Indiju.
Štimac puno čita
Kako je kriket postao najpopularniji sport u Indiji, Tumba nam je objasnio prepričavajući razgovor s Igorom Štimcem koji, naglašava, jako puno čita o indijskoj povijesti i želi što bolje upoznati njihovu kulturu.
Dok je Indija još bila engleska kolonija, najavili su podizanje poreza, na što je nastalo veliko nezadovoljstvo među narodom. Kako bi suzbili pobunu, Englezi su im predložili da poreze neće povećavati ako ih pobijede u kriketu. Indijci su dali sve od sebe, trenirali su i vježbali svakodnevno sport s kojim su se prvi put susreli i na koncu ipak uspjeli pobijediti Engleze. Kolonijalne vlasti su ostale šokirane, a Indijci su dobili nacionalni sport. Nakon te povijesne pobjede postali su i prvaci svijeta, a kriket se toliko ukorijenio da ga više ništa ne može nadmašiti.