Ispovijest Ante Barabe iz Paljuva: Za Hajduka sam im zaklao pivca, a sad mi je Tottenham poslao dres na poklon. Muka mi je i danas kad se svega sjetim

Ante Baraba bio je sasvim iznenađen, kad ga je u Paljuv nazvao rođak Ante Bakić:

- Imam dres za tebe. Dres Tottenhama. Poslali su ti ga na dar!

Baraba je mislio da je po srijedi zafrkancija, da se opet netko zeza na račun “balade o zaklanom pivcu” iz daleke 1984. Jer, on je bio taj koji je centru Poljuda “pivcu pustija krv” nesretan što u poluvremenu polufinala Kupa UEFA njegov Hajduk gubi od Tottenhama 0:1.

− Ma daj, šališ se, kakav opet Tottenham? − snebivao se Ante.

− Je, živa istina....

U dvije riječi, članovi uprave Tottenhama bili su u Zagrebu na sastanku s Dinamom i za službenim ručkom, a bilo je to nedavno, rasprela se priča nogometna. I kako je Tottenham gostovao u Splitu davnih dana. I kako se dogodilo to i to. Ubili pijetla na centru misleći da je njihov simbol. Jedan za susjednim stolom, nazovimo ga “mister x”, jer Ante neće da otkrije njegov identitet, čuo je razgovor, nije izdržao, dobacio je Englezima:

− Moj dobar prijatelj Ante Bakić pozna tog čovjeka, rođak mu je!

Emocije su zaj..... stvar

− Ma nemojte?! Možete li doći do njega? − nastao je tajac.

Englez je nastavio:

− Vidite, mi to cijenimo kao izraz navijačke pripadnosti, emocije su to što je uradio. Mi razumijemo što to znači biti fanatik - svima je laknulo.

Englezi su se nasmijali, razgalili:

− Oh, my God, ubio pijevca... Uručite mu ovaj dar kao izraz naših simpatija – posegnuli su u vreću suvenira.

Darovali su mu dres, kao svečanu majicu, napravljen za 120 godina kluba. S grbom, tetrijebom što se kočoperi, makar mnogi misle da je to pijetao. Da su okolnosti povoljnije junak naše priče sigurno bi dobio i poziv za neku utakmicu u Londonu. No, bit će vremena i za to. I još su rekli:

− U našem grbu piše audare facere est. To dare it’s to do. Dužnost nam je usuditi se. A taj navijač Hajduka se usudio i zato ima sve naše komplimente...

‘Bijeg’ u Paljuv

Sve je to Ante Bakić ispričao svom rođaku Barabi koji nam kaže:

− Začudio sam se svemu, kako ne bih. Taj pivac što sam ga donio u Poljud i zavrnuo mu vratom prati me kroz život. Ja sam toga svjestan, muka mi je i danas kad se svega sjetim, ali to je bila nepromišljenost, izluđenost Hajdukom, zaljubljenost. Znate kako se kaže, mladost, ludost, a biti zaljubljen znači biti izbezumljen – smije se Baraba dok vraćamo film u 1984.

Evo ga u Paljuvu, s majicama Hajduka i Tottenhama, s balunom “bijelih” što ga je davnih sedamdesetih kupio kao suvenir jer je bio jeftiniji od ostalih, a pitao se zašto mu je cijena upola manja, pa kad ga je uzeo u ruke, shvatio je.

Na balunčiću su dva Đorđevića, greška, pa su ga prodavali u po cijene... Ima ga zauvijek, kao relikviju i uspomenu na zlatnu generaciju “bijelih”; on koji je s devet godina, kao dječačić otišao sam iz Paljuva na utakmicu s Olimpijom 1971., kad se slavila titula prvaka. Duga je priča njegove ljubavi za Hajdukom.

‘Lijepa’ riječka priča

Baraba je danas pravnik, s položenim pravosudnim ispitom, zaposlenik je zadarske županije u Benkovcu. Ozbiljan, obiteljski čovjek. Pivac mu se “dogodio” kad je imao 22 godine i studirao je pravo u Rijeci...

− Mnogi iz Paljuva išli su u škole u Rijeku, tako je bilo nepisano pravilo, kao da nam je Rijeka bliža od Splita. Pa tako i ja. Ali je ljubav prema Hajduku od prvog dana stvarna i žestoka. Ja kažem kad si se rodio savili su te, povili u bilo i ta boja ostaje. Pitura za sav život. Kruh, vino i voda, odnosno Hajduk, Hajduk i Hajduk – priča nam.

‘Kukuriku’ koalicija

A da nam ispričate kako se dogodio pijetao? Priča je iz davnine, ali uvijek zanimljiva. Jedna od epskih epizoda hajdučke legende:

− Dugo smo planirali da ćemo izvest nešto, ali što?! Moj kolega s faksa Vanja Močan iz Brinja, inače fetivi dinamovac dosjetio se, naumio je ulovit tetrijeba u Gorskom kotaru, čim smo izvukli Tottenhama za protivnika. Ali, nije uspio. Bit će dobar i pivac, rekao sam. Htjeli smo se zezat, Englezi su dovoljni sami sebi, ajmo im se našalit. Na utakmicu sam krenuo sam, iz svog sela....
(Ne) daj pivca materi

Najbolje je Antu pustit da nam priča:

− Uzeo sam materi pivca, da što će mi, pita me, a ja njoj da ću ga nekome odnit, počastit se. Uzeo sam ga pred zoru, pijevac je slijep dok po noći spava, možeš ga uvatit kako oćeš i di oćeš. I ja s njim prema autobusu i poveja mu usput stari Joso, did od Vice Baždarića, danas je mali golman u Hajduku. Sija me na kar, on je s konjem iša orat vinograd. A di ćeš ti s pivcem najranije, pita me. Samo da se malo nasmijemo, kažem mu ja. Pivcu sam stavio i ovratnik “Spursova ja sam bruka, jer izgubih od Hajduka!”

Bili ste atrakcija po putu, prekidamo ga načas.

− Jesam, ja sav u bijelo i sa zastavom, pod rukom pivac, a na glavi kapa ličko-bukovička. U Zadru su me već slikavali na stanici, a u Splitu me dočekao rođak Grgo Baraba, on je radio u Pomgrada, a prijatelj mu Niko Baždarić u Auto Hrvatskoj je bio blizak s bratom od Stanka Poklepovića. To mi je bila veza za kartu.

− Objasnili su mu “ima jedan mali munjen iz mog sela koji svukuda odlazi  na Hajdukove utakmice”. I tako sam dobio svečanu ložu. Pravu svečanu ložu! Po Splitu smo šetali s pivcem, naletili na Engleze na Rivi i oni se zezali, slikavali se s pivcem, davali mu pit viskija. U Bobisa mu kupili kolače i on je kljuca cijelim putem. Ali to što su mu učinili Englezi, praktički je pivac bio mrtav-pijan.

Vidimo kako ide priča, imat ćemo posla s odborom za zaštitu životinja?

− Ali sve je tako bilo, nije da se ponosim, ali kad vam već pričam, što ću... Moja poruka svima je, nemojte nikad napravit ovo što sam ja napravio.

U svečanoj loži

I ušli ste u svečanu ložu?

− Jesam, nije me nitko ništa pitao na ulazu dole na porti. Svečana loža, drugi red, šesta sjedalica. Pivac po rukom, pod miškom. Nisam ja tada već naumio što ću uradit, nego krenula utakmica, igramo nikako, gubimo 0:1 i ja sav jadan i nevoljan, nije mi ni do čega. Što će mi pivac i ja pravo iz lože niz skaline na centar.

Neugodno vam je:

− Ma nikad u životu nisam usmrtio životinju!

Ali tad jeste.

− A što sad da radim... Ima’ san ja britulin, nožić i uboja san ga i onda mu još zavrnio vratom i bacio ga ća. Osta’ sam slomljen, plačuć. Krenuli prema meni redari i milicija, ali sam ima ludu sriću da je dotrča i Vladimir Geza Šenauer, zagrlio me. Reka mi je “smiri se, neće ti se ništa dogodit”, a ja sam sav drća...

− Zagrlio me desnom rukom i reka jednom malom da mi donese vjetrovku, da tu ostanem i kad završi kud sam uša da izađem. Tako sam osta drugo poluvrijeme među sakupljačima baluna na jugoistočnom dijelu i upozna navijača Tonća Prlca, on je radi kape mislio da sam Ličanin. Nitko me ništa kasnije nije pitao, otišao sam poslije utakmice na autobus, pruga Dubrovnik – Rovinj, ka’ sad se sićan. Ravno u Rijeku. I nikom ništa. Nit’ me ko šta pitao, nit me tražio. Baš ništa.

Epilog - tingulet

Šta je bilo s pivcom?

− Oko tri i po, četiri kila, baš je bio dobar, pravi domaći pivac. Uzeli su ga u klub, da su spravili od njega tingul. Tako sam čuo.
Pivac u loncu, a Hajduk kažnjen, 300 kilometara od Splita.

− Znam, bio je naslov u Slobodnoj “Pijetao očerupao Poljud”. A trebalo je mene kaznit! Šta da vam sad kažem?! Bio sam i u Osijeku na toj utakmici, izgubili smo 2:5 od Dinama iz Moskve. Hajduk je znao za mene u upravi, znali su i trener Nadoveza, pa Džoni, Igor Vukman. Ja sam sanjao da će pisat “magla u Kanalu, Hajduk u finalu”, a ispalo je tako...