ISPOVIJEST ZADARSKE GLUMICE TIHANE LAZOVIĆ 'Zemlja nam je u depresiji, fali bunta, iz škola kao da izlaze klonovi...'

Tihana Lazović je jako slatka cura. Ima puno posla, to obično pridonese ljepoti glumice i sjaju njezinih očiju, a Tihana zbilja blista. Nakon što je zaključila da naš kvart, oko Zagrepčanke, kao nekada Britanac, postaje umjetnički kvart, jer tu žive i Livio Badurina, i Boris T. Matić i Nevio Marasović, pa i ona i njezin dečko snimatelj… sjednemo u jedan neumjetnički hladan kafić, pun metala, iz kojeg iziđem potpuno smrznuta, a Tihanu grije ljubav i posao: nakon uspjeha filma “Zvizdan”, nakon kojeg je izabrana među deset europskih glumica koje najviše obećavaju, snimila je dugometražni film u Italiji (sve oko filma još je tajna), a priprema film “Aleksi”, koji će se snimati na Pelješcu, s redateljicom Barbarom Vekarić. A taman prije talijanskog filma poželjela je novi izazov…
Vezane vijesti

ZVIJEZDA ZVIZDANA U TALIJANSKO-BELGIJSKOM FILMU Tihana Lazović ima glavnu ulogu u filmu koji se snima u Italiji i Iranu

Talijanski već znate.

- Moja mama predaje talijanski, a ja sam se maksimalno spremala. Ali gluma na stranom jeziku je kao da sviraš bubnjeve, jedna ruka radi jedno, druga drugo… teško je.

Uvijek se sjetim Klausa Marije Brandauera u filmu ‘Mephisto’ prema romanu Klausa Manna kako u svoju obranu što je glumio nacistima viče kako njemu ‘treba njemački jezik’. Mislim da je to istina, glumac treba svoj jezik, valjda kao i pisac.

- Olakšava mi to što u filmu ipak glumim Hrvaticu koja živi tamo, najteže je što ne možeš improvizirati, ali film nije toliko verbalan, emocije su glavne.

Volite izazove.

- Stalno. Da mi bar netko postavi ljestvicu ‘skoči tu, još malo više’… Ako osjetim da stagniram, onda radije ne bih radila, nego stalno isto. Umrla bih od dosade.

Kad vas gledam, ne na ekranu nego uživo, ista ste Geena Davis, iz ‘Thelme i Louise’ i ‘Slučajnog putnika’.

- A, često mi to kažu. Igrala sam je i u kazalištu.

Rado biste otišli van.

- Pa, sve u životu radim po instinktu, ali zaista nisam nikad sjedila na kauču i pitala se što ću sa sobom. Tu su uvijek neki projekti, i dokle god mogu tako, želim tako. Pa i taj odlazak instinktivno osjećam. On je moja velika želja. Hoću raditi dalje, upoznati europsku kinematografiju. Berlin i Shooting star su mi u tome puno pomogli, otvaraju se mogućnosti, može biti svašta, a ne mora ništa. Vidjet ćemo.

Ne odlaze nam više samo mladi i obrazovani, nego mladi, lijepi i obrazovani.

- Haha… hvala. Mislim da svi koji žele nešto napraviti, moraju otići.

Sad vam je 26 godina. Kako danas žive 26-godišnjaci u Hrvatskoj?

- Zapravo i ne znam puno kako žive oni koji se bave ‘normalnim’ poslom. Mogu govoriti iz perspektive glumaca - a to je da se nema što drugo raditi no ući u neki ansambl, u kazalište, a i to je teško, filmova se ne snima puno, koliko god je situacija bolja i koliko god se naš film popeo na europskoj ljestvici, HAVC funkcionira izvrsno i cijela je bivša Jugoslavija ljubomorna na koji način funkcionira. Svejedno, malo je opcija.

Zadovoljniji ste na filmu no u kazalištu?

- Da. To je teško reći sa 26 godina, ja, naravno, obožavam kazalište, ali u kazalištu se malo toga meni sviđa, jako sam kritična… zasad se ne vidim da odlazim u kazalište svaki dan kao u neki ured. Još sam idealist, buntovna, ako želim nekamo dospjeti, sad je to vrijeme. Sad je vrijeme za ići glavom kroz zid. Sad nije vrijeme da mislim na sigurnost, i gdje ću živjeti i hoću li imati što jesti.

Čak ni na to?

- Kako godine idu, manje imaš želju za tim. Svakome bih preporučila da se što prije zapita što zapravo želi raditi. Privilegirana sam jer radim posao koji volim.

Dugo ste svirali klavir.

- Ma, otkad znam za sebe, od šeste, sedme godine. I zaista sam bila dobra u tome, ali trenutak kad sam shvatila da ja ne volim vježbati pet sati dnevno klavir, i da to radim zbog nekog drugog, i trenutak kad sam shvatila da neću sama sa sobom biti s tim najbolja… odustala sam.

Koji vas je skladatelj tako prosvijetlio?

- Zapela sam na jednom divnom Chopinu, u drugom srednje, i od svega što sam u deset godina učila, taj Chopin mi je tu negdje ostao. I dan danas znam sjesti i svirati ga. Njega nisam zaboravila, znam ga cijelog odsvirati. Ali tužno je to što se sad užasno mučim kad sjednem za note.

Pa tu biste mogli imati sreće. Ima uloga gdje glumica tobože svira, a vi biste mogli svirati zapravo.

- Voljela bih da me netko natjera da za neki projekt moram nešto naučiti. Sigurna sam da bih sjela za klavir i naučila, ovako je to nekako teško, malo ste lijeni… bez cilja. Da, imam klavir i u Zagrebu, i u Zadru, posvuda. Ali skupljaju prašinu, nažalost.

Optimizma vam ne nedostaje…

- Da, za razliku od mnogih mojih prijatelja i poznanika, gdje vlada veliko nezadovoljstvo. Svi živimo u jednoj maloj zemlji, utonuli u veliku depresiju, a fali bunta, revolucije, mijenjanja stvari, to se vidi i u umjetnosti. Fali karizme, mladih ljudi koji su drugačiji, imam osjećaj da iz škola izlaze klonovi, da nas nastoje sve ukalupiti, i teško je naći nekog tko strši, mladi se boje biti svoji, drugačiji, jer ih sistem ne podržava, jako smo općeniti, vlada prosječnost. Imam osjećaj da smo svi mi glumci vrlo slični, kad sam bila u Berlinu i gledala te kolege, jedan je nizak, drugi ima klempave uši, treći ima kreštav glas, svi su užasno različiti, ali su fenomenalni talenti, i svi su velike zvijezde u svojom državama, dolaze iz Francuske, Belgije, Engleske…

Kamo biste voljeli otići?

- Sad sam bila u Italiji, a sad možda negdje drugdje. Volim ja biti doma, ali kamo god da dođem, ne osjećam se strancem. Bez obzira što sam na četvrtoj godini zapela, jer počela sam raditi već od druge godine, shvatila da to imaš li diplomu i pet iz glume, malo znači. Na kraju je bitno jesi li dobar glumac ili nisi.

Je li vas neki film, ili neka uloga, povukla u film?

- Jako volim europsku kinematografiju, i često mi se, kad gledam holivudski film, dogodi da vidim zvijezdu na platnu. Neku glumicu koja sad tu meni nešto glumi. U europskom filmu vidim glumicu koja prenosi neki lik. Volim kad je lik životan, prljav, kad kopa nos, kad se češe, kad puše, kiše, volim taj dokumentni pristup. Zato ja ne volim ni sve sapunice, ni sve te holivudske filmove… to više nikog ne zanima. Merlinka koja izlazi našminkana ispod tuša - prošlo je to vrijeme. Ljudi su željni prave emocije, i toga mi fali malo kod nas. E, baš ono što radi Adele Exarchopoulos u filmu ‘Adelin život’ kad jede paštašutu. Njeno jedenje je remek-djelo.

Uvijek se govorilo da su žene u glumačkom poslu zakinute, jer dok su mlade, sve je OK, a čim prijeđu tu neku 35., ili čak, čim dobiju Arenu, za njih više nema uloga, osim rijetkih i jako specifičnih.

- Znate što mene živcira u Hrvatskoj? To što se za nas mlade glumce govori da smo još mladi, da trebamo sazreti, da treba proći vrijeme. Vani nije tako. Kad je Jennifer Lawrence dobila Oscara s 24 godine, nitko se nije pitao je li to ‘pedagoški’ ili nije. Glumac si ili nisi. A u 50., kad ćeš ‘sazreti’, a onda te više nitko ne zove… Ali prepoznati talent je isto talent. Tako da znam gomilu koje su odigrale jako puno dobrih uloga i nakon toga ih više nitko nije zvao.

Kamo s tom frustracijom?

- Ta je frustracija strašna. Problem je što ovaj posao nije samo posao, nego si uključen u njega apsolutno, tako da sam ja glumica po svemu, ali pokušavam biti i neka normalna Tihana, koja pere veš, ide van s prijateljima, radi svakodnevne stvari, ne želim da jednog dana, ako ne daj bože ne budem imala posla, da mi to nije sve. Toliko se daješ u ovaj posao, toliko si u tome cijelim bićem, i onda ti se može dogoditi da više nikad ništa ne radiš… strašno je to doživjeti.

Upucavaju li vam se dečki više zato što ste glumica?

- Ne znam, nisam primijetila razliku. Ali ja sam vam tu jako smotana, skoro i ne primijetim kad me netko bari. Ono, čekaj, jel’ se ti to meni upucavaš ili što? Svog sam dečka pitala hoće li mi biti dečko. Ja njega. Nemam igricu zavođenja. Ili ćemo to sada obaviti direktno ili nećemo. A i prije toga znala bih reći, ti se meni sviđaš, ako ja tebi ne, pošteno.

Volite li se vidjeti u tom svijetu filmskoga glamura? Teško se tome oduprijeti.

- Vidim. Ali nekako sam tu vrlo normalna, i sve mi to ide malo na živce, znam što moram odraditi, gdje se pojaviti na red carpetu. Imam veliku sreću da sam ja i svoj prvi film ‘Šuti’ i ‘Zvizdan’ radila s Kinoramom i producenticom Ankicom Jurić Tilić, koja me odgojila u svakom smislu, prije Cannesa nas je toliko dobro naučila što činiti… u Cannesu se lako izgubiti u svemu tome. Ipak smo mi mlada ekipa, koja je prvi put došla tamo, moramo cijeli dan biti na intervjuima, poštovati protokol, užasno puno toga naučiti kako se gdje ponašati…

Lijepo vam je biti tako uređena, na slavnim mjestima… gotovo da ne znam glumicu koja u tome ne uživa, ma koliko govorila drukčije.

- Pa baš smo Helena Minić i ja u Cannesu kad smo bile tako uređene na tim večerama, razgovarale kako bi bilo lijepo da možeš nekad samo tako izići u večernjoj toaleti, baš fali to neko vrijeme kad su se žene tako uređivale, bile elegantne. Kako ja radim s Lokomotivom, s Lanom Puljić i Lukom Grubišićem, oni mi rade sve toalete, što god njihovo obučem, osjećam se i ženstveno, i moderno.

Koja je prava boja vaše kose? Vidjela sam vaš baš u svim bojama.

- Pa da… neka smeđa, sad je malo plava. Pa crna. Kad imam tri dana istu frizuru, poludim. Najbolje na ćelavo, pa mijenjati perike, bar bih bila uredna.

Tata vam je bio nogometni golman, branio je za Zadar, Rijeku i Pulu… osim sportske građe, niste povukli na sportsku stranu.

- Pokušao je nešto, skužio da sestra i ja imamo dvije lijeve noge, a kad je vidio da pjevamo, odmah je rekao: Idite vi u muzičku školu. Imao je pravo, a onda se još morao pomiriti s time da ja neću ni u glazbenike, nego glumce. Mama ima puno smisla za pjevanje, iako se profesionalno nije time bavila, a tata obožava glazbu. Uvijek je govorio ‘što se hoće, to se može’, mislim da sam od njega naslijedila tu ambiciju, odricanje, fokusiranost. Tu se sport i umjetnost mogu lako povezati.

Kad sam bila vaših godina, još u socijalizmu, uglavnom smo završavali faks da bismo se negdje zaposlili… i tako do mirovine.

- Joj, da meni sad netko kaže da se zaposlim u kazalištu Zagrebu i radim do mirovine, što je jedan vrlo lijep život, radiš što voliš… ali meni je to kao omča, kao da mi netko spomene brak. Matanić mi je jednom rekao: Ako tebe stave u neku formu, ti ćeš uginuti.

Brak na lošem glasu.

- Ma ja jesam za vezu, ali kad mi se netko od prijatelja ženi, prvo pitanje mi je - zašto. U puno stvari vidim zatvor… ne znam zašto je to tako.

Pa je, čudno, pogotovo zato što je i vaš dečko redatelj, sigurno ima razumijevanja za vaše obaveze.

- Pa mi imamo divan odnos, ali u taj papir, u te… ne vjerujem. Ja sam posljednju godinu bila kao na kolodvoru. On je to super podnio. Ako to netko ne razumije, sorry, frajeru.

Nije valjda na prvom mjestu posao.

- Ne, prva je ljubav. Da ja nemam sve te svoje uspjehe s kim podijeliti, roditelje, dečka, sestru… to je sve ništa.

Kako se onda vidite za deset godina, ne dajete više intervju Jutarnjem listu, nego…

- Imam neko super fotkanje za Vogue, recimo, šalim se, tko zna, samo da budem sretna, možda u Zagrebu, Zadru, Istri… ali zasad moram probati kako je drugdje.

Glumili ste u filmovima koji nose neki angažman u sebi. Volite to?

- Da, ne volim glumiti samo radi glume, a ljudi širom svijeta u toj našoj, recimo ratnoj priči, prepoznaju i svoju. Kad smo bili u Dubaiju, misliš, neće shvatiti, ali ne. Recimo, došli su ljudi iz Sirije, otišli smo na kavu, oni su u našoj priči prepoznali svoju. Nema tog red carpeta koji može zamijeniti taj dar.

Mladi ste, jeste li imali priliku vidjeti nekadašnje velike zvijezde bivše države?

- Ima puno glumaca i glumica koje baš obožavam, i cijenim, kao što su Marija Škaričić, nedovoljno iskorištena, Lana Barić, Iva Babić, Živko Anočić, Dado Ćosić, Janko Rakoš, Filip Križan… uskoro ću upoznati i Mirjanu Karanović, koju obožavam. Ali nije to neko opterećenje, kao što se zna dogoditi u kazalištu, gdje glumci kažu - joj, kad smo mi to onda radili, kad je onaj to glumio, čuj, mala, moraš to reći tako i tako… naravno da volim kad mi stariji ljudi daju savjete, ali vrijeme je za nešto novo. Voljela bih da smo malo glasniji. A i zamjenjiv si. Ako te netko zove za neku reklamu, odbiješ, odmah nađu drugog. Sve se to nekada puno više cijenilo, pogotovo filmski glumci, ali ja sam i sretna što je to danas tako da me nitko ne prepoznaje kad idem kupiti kruh. Ali kad pričamo ljudima koji idu pogledati domaći film, to su tako male brojke, strašno…

Da, prije nije bilo drugih medija.

- Ako nisi na televiziji, kao da ne postojiš. Ako nisi u sapunici, tv showu ili kvizu, kao da te nema. Pa još neka loša kritika…

Ne sjećam da vas je nekad netko sasjekao, ali ako kritika nije kritika, nije najbolja… što onda?

- Krhki smo mi glumci, na van jaki, glasni, sveprisutni, a zapravo lomljivi, i da nam daš sto dobrih kritika, jedna loša nas satare. Teško je to, pogotovo kad si mlad, tek poslije naučiš. Ali ja imam taj osjećaj da znam kad sam nešto dobro napravila, stvarno me nije briga. Teško je čitati loše kritike, ali, javna si osoba, moraš se naviknuti.

Sad igrate novinarku u seriji ‘Novine’. Zadovoljni?

- Skroz, jer ja uopće nisam imala osjećaj da radim seriju, nešto brzinski, imali smo puno vremena, za svaku repeticiju, s Dadom super surađujem.

Čula smo da ste jedan kadar ponavljali 48 puta. Uvijek se pitam može li se nakon toga još glumiti, iako znam da je i naša omiljena draga Adele morala s Leom Seydoux ponavljati neke scene i četrdesetak puta.

- Mora se. To smo ponavljali u ‘Novinama’, jer smo se smijali, Goran Marković i ja smo u kadru.

To je već drugi put da s njim glumite, i sad ćete glumiti u filmu Barbare Vekarić. Meni to uvijek malo vuče na mistifikaciju kad se kaže da mora postojati između glumaca ‘kemija’ da bi se odigrala erotska scena.

- On je kršan, pravi momak… ali ne! Svi imaju svoju metodu radu, a ja mislim da glumac ne mora trčati tri kruga oko zgrade da bi bio zadihan… jer to se dobije glumom. Imam sad u Italiji scenu u kojoj sam u sedam sati morala pojesti petnaest komada pizze, ali u tom trenutku zaboraviš na sebe, ljudi se okreću od tebe koliko trpaš u sebe tu pizzu, ali meni je to kao i scena seksa koju moram odraditi, i gotovo. Prestaješ biti ti. To se sve odglumi.

Je li vam problem svlačiti se? Jeste li to kad odbili?

- Ne. Uvijek je bilo dovoljno opravdano. I kod Nole i kod Matanića. Bilo bi glupo da sam u hulahopkama. Ali vjerujem da bih odbila kad ne bi bilo.

Vrlo mladi, snimili ste tri filma u karijeri. Osjećate da je neko iskustvo iza vas?

- Ne znam, svaki novi film, postavljaš si nova pitanja. Ma jesam li ja dovoljno dobra za ovo? Ma nisam ja dovoljno talentirana za ovo, iste drame, bar u mom slučaju, uvijek sam toliko kritična, sumnje su stalno prisutne. Da, ostavljam dojam samopouzdane osobe, ali ja se znam toliko pojesti zbog nečega, perfekcionist sam, jako puno od sebe tražim, često sam nezadovoljna, tako da je svaki novi projekt nova borba. Mislim da sam mogla bolje taj kadar… a kad uletiš u kadar, moraš biti najbolji na svijetu.

 Mirjana Dugandžija/Jutarnji list