Restoran „Kornat“ Hrvoja i Sandre Petričić ugostio je ovog vikenda najveću zvijezdu hrvatskog vinarskog neba: Ivana Enjingija, vinogradara koji je u Hrvatsku donio prvo šampionsko zlato s Decantera, još tamo 1998.g., čovjeka impresivne biografije o kojoj je napisano već tisuće i tisuće stranica, pa i jedna cijela knjiga koju potpisuje novinar Željko Garmaz. Garmaz Ivana Enjingija s pravom naziva „najvećim hrvatskim vinarom“.
Naravno da je „Kornat“ zbog toga te večeri bio pun gostiju. Sljedovi jela chefa Pjerina Stoiljkovića, ma kako bili pažljivo probrani, bili su tek ugodne stanke u putovanju kroz vinsko vrijeme složeno u 60 hektara vinograda i 3.000 kvadrata podruma imanja Ivana Enjingija. Doduše, Pjerinu bi sugerirali da u ovakvim prilikama uključi i naše dalmatinske i sezonske namirnice: moćnim, dugo odležavanim Enjingijevim graševinama, mirisnom rajnskom rizlingu ili crnom Venju sasvim bi lijepo pristajao kakav zalogaj sa šparogama ili mladom žutenicom. Nekako u proljeće ne idu baš mašnice od bundeve dok oko Zadra priroda buja…
Ali, nema veze. Gosti su te večeri podjednako uživali u probranim vinima različitih godišta (za Ivana Enjingija je crni pinot odležan 10 godina – mlado vino), ali i njegovim najavama u kojima je prenio ponešto od svoje životne filozofije.
- Odlučio sam živjeti dugo i zdravo i zato u mojim vinogradima nema ničeg umjetnog, gnojim ih stajskim gnojem, štitim isključivo prirodnim sredstvima poput bakra, a u mojim podrumima nema „uvezenih“ kvasaca – kaže ovaj vitalni Slavonac koji u svibnju puni 83. godine. On se cijeli život beskompromisno drži ekološke proizvodnje pa zato, primjerice, i ima stado od 300 goveda sorte red agnus koji uglavom slobodno pasu po imanju, a kad se sklone u štalu proizvode vrhunski gnoj jer, kako nam je Enjingi sam objasnio, bilo mu je komplicirano po Slavoniji tražiti gnojivo i iz daleka ga dovoziti na imanje. A uz to mu je sad pri ruci i kakav dobar goveđi odrezak.
Naravno da nismo propustili porazgovarati, kad je već bila prilika, s takvim vinarskim autoritetom, pa smo ga, između ostaloga pitali i o pokretu malih, garažnih, urbanih vinara, onih bez vlastitih vinograda. Ejingijev je poznati slogan da se „vino proizvodi u vinogradu“, ali ipak kaže:
- Ako čovjek na tržištu pronađe dobro grožđe i čisto posuđe, a danas je to moguće jer su dostupne inox bačve sigurno će imati i dobro vino, zašto ne. To je bolji izbor nego da se ljudi upuštaju u sadnju vinograda ako nemaju dovoljno znanja u poljoprivredi. Vino samo traži dobro grožđe i dobre uvjete – kaže čovjek koji je samo birao hrastovinu i sušio kako bi izradio vlastite vinske bačve.
Enjingi kaže da je ponosan na vinsku evoluciju, napredak u proizvodnji vina koja je očita i u Dalmaciji. Drago mu je da je i sam u tome sudjelovao, da je ono što je pio prije 50 godina u ovim krajevima bilo nešto potpuno drugačije, daleko lošije od vina koja se proizvode danas. Nema ništa protiv sadnje uvezenih, uglavnom francuskih sorti koje su ušle u dalmatinske vinograde, pa kaže:
- Moramo se prilagoditi vremenu. Ako su nam dostupne sorte koje daju bolja, kvalitetnija vina – zašto ne. Trebamo prihvatiti merlot ili chardonnay, ali ipak čuvajmo i naš mali plavac, maraštinu i druge autohtone sorte.
Iako u svojim vinogradima Enjingi uzgaja desetak vinskih sorti ipak priznaje da mu je najdraža ona po kojoj i on sam najpoznatiji. Graševina.
- Vi u Dalmaciji kažete da vam je maslina kao mati, a meni je tako graševina kao majka. Od graševine sve što pomisliš i poželiš možeš dobiti. Meni ona daje čak i više nego ja od nje tražim – rekla nam je ova istinska vinarska legenda koja nas je pozvala na proslavu svog 83. rođendana na imanje u Hrnjevac, a za kraj večeri u „Kornatu“ počastila s istinskim raritetom – miljenicom graševinom iz daleke 1994.g.
