StoryEditor
Zadar plusIZ PREKA U NEW YORK

Ivo John Dunatov: ‘Upoznao sam Mandelu i Phelpsa, gradio hotele diljem svijeta. Dobro, jednom sam i bankrotirao...‘

Piše Martina Hrupić/Jutarnji list
16. studenog 2020. - 13:05
Ivo John DunatovPrivatni Arhiv

Život je priča, rekao nam je u jednom trenutku razgovora. I doista jest, a do ove je došlo slučajno, zahvaljujući jednom e-mailu, poslanom u američkoj izbornoj groznici. Amerika pripada svima, napisao je Ivo (John) Dunatov na kraju svog elektronskog vapaja redakciji Jutarnjeg lista, tražeći podršku od ljudi u svojoj domovini, nutkajući ih da podrže Amerikance da izađu na izbore i pokušaju promijeniti tijek američke budućnosti, piše Jutarnji list.

Dunatov bi htio neku bolju od one koju, prema njemu, obećava Donald Trump. On je, kaže, posvađao susjeda protiv susjeda, brata protiv brata, njegove laži nemoguće je pobrojati. Ova Amerika nije ona koju on poznaje, požalio nam se, ona u koju je došao kao 14-godišnjak odrastao u Zadru, a rođen u Preku na otoku Ugljanu.

U svakom slučaju, ne javlja se baš svaki dan netko tko želi spasiti Ameriku i svijet (jer kako je napisao u e-mailu, "ako se kriminalcima poput Trumpa, koji služe samima sebi, dopusti da budu na vlasti, ono što će se dogoditi u Americi, dogodit će se i Hrvatskoj i svim drugim državama na svijetu"). A ne javlja se svaki dan ni netko čiji reci imaju patinu nostalgije. Odlučili smo ga nazvati. S druge strane linije, dočekao nas je preški dijalekt te mnoštvo životne energije.

Da, život je priča, rekao nam je taj 69-godišnjak koji živi u Paradise Valleyu u Arizoni, vraćajući se u prošlost, prisjetivši se svog oca pomorca i njegova trećeg odlaska u Ameriku, nakon kojeg će on i ostati tamo te ponovno posjetiti domovinu tek 18 godina kasnije.

"Nemojte me čekati, nemojte me tražiti, ja ostajem tu. Ne politički, nego trbuhom za kruhom", napisao je 30. lipnja 1955. godine u New Yorku njegov otac Ante kapetanu broda Srbija pod kojim je plovio. Bila je to odluka života, velika. Nosila je brojne žrtve. Godinama neće vidjeti svoju obitelj, a njegova supruga, Ivina majka, teško će se razboljeti. Nikada mu, govori on danas, to nije oprostila, čak ni kad su se naposljetku ujedinili i počeli sanjati svoj "američki san".

Prema Ivinu mišljenju, ono što je učinio njegov otac bio je herojski čin. Učinio je, kaže, to za njih, svoju obitelj, kako bi preživjeli i kako bi im omogućio bolji život. No, dodaje, "rane su rane".

image
Ivina mama, djed i baka
Privatni Arhiv

"Kad porežete prst prođe, ali ožiljak ostane", govori danas Dunatov u kontekstu svoje preminule majke.

Njegova oca, tvrdi, politika nikad nije zanimala.

"Budimir Lončar, koji mu je bio prijatelj i susjed u Preku, rekao mu je u jednom trenutku 'Ante, idemo u politiku'. On mu je odgovorio: 'Ti odi, meni je politika ubila mater'. Kad je otac imao 11 godina, njegov je djed bio za jednu stranku, a jedini doktor tamo za drugu. I ona je umrla jer je doktor nije htio pogledati, jer je bio na drugoj strani politike", prepričava nam.

Dakle, dok je njegov otac radio u Americi i pokušavao doći do legalnog statusa, Ivo se prvim životnim lekcijama, kako govori, učio pod budnim okom svoje bake. Upravo ta najranija iskustva oblikovat će cijeli njegov život.

image
S roditeljima i sestrom
Privatni Arhiv

"Odrastao sam s babom koja je prodavala cvijeće na pjaci u Zadru 55 godina na istom mjestu, ispred ribarnice. I ja sam počeo raditi s njom već kad sam imao četiri ili pet godina. Pomagao sam joj prodavati cviće i onda bi uvečer imao za kino, što je malo tko imao u to doba. Prodavati onda značilo je kumiti ljude, moliti ih da kupe nešto. I to me otvorilo. S druge strane, u kinu sam puno naučio, vidio stvari koje drugi nisu. Prije ili iza škole drugoj bi djeci recitirao cijeli film. Televizija je došla tek kasnije. I tko ju je imao? Skoro nitko", prepričava, a zatim "odlazi" u 1965. godinu, do događaja koji se, kaže, nikad ne zaborave.

"Bilo je tri ure popodne, došli smo iz škole. Mati kaže: 'Evo, došlo je pismo od oca'. Svi smo se skupili jer je u to doba pismo dolazilo jednom na mjesec. 'Tata piše da je dobio papire i da sad treba odlučiti hoće li on doći doma ili ćemo mi doći tamo'. On je to stvarno tako pitao. Naravno, mi smo odmah sjeli svi, kao familija, susjedi, prijatelji, što ćemo, kako ćemo, u novi svit i sve to. Odluka je bila da idemo legalno i onda smo, na materin rođendan 19. siječnja 1966., otišli put New Yorka", govori. Otpratilo ih je, kao što je bila tradicija, kaže, pola grada.

Put je bio dug. Ivo, njegova majka, njegova starija sestra i mlađi brat, autobusom su otišli do Knina, pa vlakom do Beograda i od tamo avionom krenuli za London pa za SAD. Na aerodrom John F. Kennedy sletjeli su 21. siječnja, a tamo ih je čekao otac, piše Jutarnji list.

image
Ivo, njegov brat i sestra
Privatni Arhiv

"Bilo nas je strah. Osjećaš se prazan, ostavio si sve što znaš, a ideš tamo gdje ne znaš nikoga, čak ni svog oca. Na telefon smo govorili samo jedan put u tih 11 godina i to pri kraju. Ma tko je tada imao telefon i veze", pita.

Početak u SAD-u, u gradiću Eastchesteru, nije bio lagan. Ivo i njegova sestra i brat odmah su krenuli u školu, no to nije bilo ugodno iskustvo, baš kao što škola nije bila ugodna ni doma, u tadašnjoj Jugoslaviji. Sve je bilo politički nastrojeno, tvrdi. Prisjeća se da bi za svaku Novu godinu svi u razredu dobili vrećicu voća, no njima su govorili: "Vama ne treba, vama je otac u Ameriki".

"I onda smo u New Yorku opet dobili po glavi od nastavnika. Pa vi ste komunisti, što vi tu radite", govorili su.

"Doma smo bili imperijalisti, a ovdje komunisti", kaže. No, brzo dodaje da je to njega, umjesto da ga baci na tlo, diglo.

image
Ivo i žena iz mladosti
Privatni Arhiv

"Ako sad dopustim da opet gaze po meni, onda sam u istim problemima, samo gorim. I ja sam reagirao. Ja nisam komunist, nemate pojma što je to, ostavite se politike, ja sam ovdje legalno, imam svoja prava, pustite me na miru i idemo dalje", prisjeća se svoje reakcije i govori da taj otpor i snaga izviru iz njega zahvaljujući dijelom i obiteljskoj povijesti.

"Mama i tata su bili u zatvoru, u njemačkom logoru, i pobjegli su. Smogli su snage, nisu se predali. Moj otac je bio u partizanima. Mamina brata su ubili Nijemci. Mamina oca su Talijani poslali na strijeljanje u Preku, na njivi koja se zove Sudišće. Od strijeljanja ga je spasio pop, a bio je ispred puške. A i prapradida. On je pak nestao iz Preka jedne zimske večeri. U to doba stari didi bi došli iz polja doma pa išli malo u tavernu igrati na karte i malo se napiti, i svi su mislili da je on popio čašu više i pao u more. Pošlo ga je tražiti selo, no jednostavno je nestal. Osam godina iza toga, dida se pojavi doma, kao da je pao s neba, s bradom do pasa. I od toga doba naša familija, Dunatovi u Preku, imaju nadimak, familija Dunatov Bradaš. Svi su se čudili što se vratio. Naime, došli su oni što su krali ljude i prodali ga u Egipat u Sueski kanal, gdje je radio osam godina kao rob. Ali, dido je došao doma, i znate što se dogodilo? Umro je odmah, nije ni tjedan dana izdržao... Ali to mi je dalo snage kroz život da se nikada ne predaš, nikome, za bilo što", prepričava sa žarom.

S vremenom je počeo raditi u istom country golf klubu kao i njegov otac. Kaže da je prao teče, servirao sladoled, čistio stolove, a onda je taj klub prodan pa su se zaposlili u drugom. Tamo je radio 11 godina. Iako je, kako kaže, "svršio škole za biznis i građevinu", upravo tamo je stekao znanje i iskustvo koje je čak i bolje od onog fakultetskog te je došao do pozicije assistant general managera. Bio je to privatni klub za Židove, govori. Klijenti su bili liječnici, pravnici, biznismeni, ljudi koji su bili u biznisu zlata i dijamanata, bankari. I tu sam izrastao, nastavlja.

Još dok je radio u klubu odlučio je osnovati vlastitu obitelj. Jednu je stvar vrlo dobro znao, kaže: "Žena je morala biti ne samo Hrvatica, nego s istog otoka". Tri godine zaredom, za vrijeme zimske pauze u klubu, odlazio je na Ugljan, sve dok u 25. nije našao ono što je tražio.

"Ujac mi je rekao: 'Dođi sa mnom u Sutomišćicu, znam te i mislim da ćeš volit ono što ćeš vidit'. Došli smo tamo i vidio sam tu djevojku. Govorim si u glavi, lijepa je, ali čini mi se kao da je malo starija. No, za dvije tri minute se pokazalo da je to bila njezina mama, a ne ona. Branka je imala tada 17 godina", priča.

image
Ivo sa suprugom i suradnicima
Privatni Arhiv

Sjeli su, u društvu susjeda, na kavu. Bilo je to poput magneta, počnu ti raditi klikeri, kaže. Kad se vratio u Ameriku, svojoj odabranici Branki napisao je pismo u kojoj joj je rekao da bi se htio s njom ozbiljno dopisivati.

"Dobila je pismo i pošla kod oca i rekla mu: 'Pisao je taj momak, što da radim?' 'Ako mu pišeš', rekao joj je, 'uhvati se toga ozbiljno. A ako nisi ozbiljna, da se nisi usudila vratiti pismo'", priča Ivo. No, bila je ozbiljna i dopisivali su se, a devet mjeseci kasnije, kad je on ponovno došao na Ugljan, u roku od samo 21 dan su se zaručili, otišli na sud kako bi dobili dozvolu za vjenčanje jer je ona bila maloljetna, pa se doista vjenčali i sredili papire za Ameriku. I dandanas su u braku. Imaju troje djece i troje unučadi.

"Trebali smo imati pet", govori, "no, dvoje je djece umrlo. To je dio života... Čovjek ne može zamisliti da izgubi jedno dijete, a kamoli dva. Onda ideš u onaj klub čiji nitko ne bi smio biti član...", govori s tugom.

Kako je njegova mlada obitelj pomalo stasala, Ivo je prelomio u glavi.

image
Ivo Dunatov i Mandella
Privatni Arhiv

"Odlučio sam da ipak nisam došao u Ameriku da bih bio kao neki radnik. Rekao sam: 'Tata, idem ja'. Di, pitao me. U svoj biznis. 'Biznis, što si munjen?' Odgovorio sam mu: 'Tata, svaka tebi čast, hvala ti što si nam dao ovu šansu, da ja kapitaliziram na tvojoj muci, ali ja sam došao u Ameriku s nekom nadom da postanem nešto više, bolje, da ne budem sluga", prepričava.

U tom razmišljanju se, kaže, vodio onom "ako može netko drugi, može i on" - i to je naposljetku postala bitka života, govori.

"Ako nemaš novca moraš raditi pet puta više, poštovati ljude, ne zatvarati vrata iza sebe. A ona su se meni počela otvarati", prisjeća se.

On i otac tako su otišli iz kluba i započeli mali biznis, govori. Bojili su kuće, a Ivo i njegova obitelj 1980. su preselili u Arizonu, koja im je dandanas dom, iako su u međuvremenu živjeli na različitim lokacijama diljem SAD-a.

"Arizona je 1980. imala 750.000 stanovnika, a golema je. Danas ima gotovo osam milijuna. Počela se tada razvijati i moj biznis je počeo rasti, građevina je krenula, od manjih objekata pa do sve većih, do hotela, i onda smo počeli dobivati međunarodne klijente. To je bilo veliko zadovoljstvo. Radili smo posvuda, od Kazahstana, Njemačke, Italije, Turske, Sejšela... svuda", govori.

Zahvaljujući poslu koji je objedinio u tvrtki Dunatov Enterprises LCC, našao se u svakakvim situacijama. Primjerice, upoznao je Nelsona Mandelu. Bio je to susret koji je, kaže, nemoguće opisati. Bio je u Johannesburgu, radio je tada za Kazahstance te s poznanikom s Novog Zelanda i njegovom suprugom završio na privatnom ručku s Mandelom, organiziranom u povodu njegova rođendana. "Naslonio se natrag na katrigu, zatvorio oči i vratio se sa sjajem u očima. Imao je sjajne oči i lice, kao mladić. Rekao mi je: 'John, mene su tukli svaki dan od pasa na doli kad sam bio u zatvoru. I to je bila mala cijena da bi se platilo ono što smo time dobili'. To su ponovno riječi koje mene vode kroz život, treba se boriti i patiti i pretvoriti to u uspjehe, umjesto žaliti se i grintati", govori nam, a zatim prelazi na Libiju i manje ugodnu situaciju.

"U Libiju se tada nije smjelo ići kao Amerikanac pa sam pošao s hrvatskim pasošem. Čak sam imao incident. Svi su sastanci bili u to doba navečer, i pokojni Gadafijev sin me uhvatio za ruku i kaže: 'Ti misliš da smo mi budale? Znamo da si ti Amerikanac, a došao si ovdje kao Hrvat'. Rekao sam mu da sam uvijek prvo Hrvat, da sam tamo rođen, i da s tim pasošem letim kad sam u Europi. Uglavnom, uzeli su nam pasoše i nakon nekoliko dana pustili nas na avion bez njih. Avion je prošao sto metara, onda je ugasio motore i otvorila su se vrata pa su došli agenti da nam daju pasoše. To je bilo mali terorizam", priča uz smijeh.

image
Michael Phelps
Privatni Arhiv

Stigla mu je, svojedobno na Havajima, i jedna zastrašujuća pošiljka, o kojoj se dandanas može pročitati na internetu - paket s četiri ovnove glave i iznutricama. Navodno je to bila greška i pošiljka je, prema pisanju, bila namijenjena jednom preparatoru, no Ivo baš i ne vjeruje. I dalje je oprezan u vezi s tim incidentom, zbog kojeg se javio i policiji. Smatra da mu je netko - vjerojatno poslovni konkurent - htio poslati poruku.

No, prije 11 godina, u vrijeme krize, tvrtka je bankrotirala. Kaže da mu ljudi nisu plaćali i da mu je to, nakon 33 godine, "dušu razbilo i mentalno ga gotovo preokrenulo". Uzeo je predah, došao u Zadar, a naposljetku, na sugestiju jednog poslovnog suradnika, pokrenuo franšizu Spa810 koju je pak u siječnju 2019., dodaje, kupila druga tvrtka. On je doduše zadržao neka prava, a još čeka sudski rasplet.

Od umirovljenja, zaključujemo po onom što čujemo, očito ništa. Dunatov ima mnoštvo ideja, no u svima je povratak u Hrvatsku u kojoj bi htio provoditi više vremena. Htio bi obnoviti obiteljske kuće, nastaviti tradiciju vinogradarstva, ali i dati nešto zajednici - razviti biznis, educirati i držati radionice za mlade kako bi oni nešto stvorili... Čak sanjari i o proizvodnji autentičnih suvenira od masline, baš kao što se na Havajima rade suveniri od tamošnje vrste drveta koa. Štoviše, smatra da je Hrvatska nalik Havajima, dapače da čak ima i više mogućnosti od Havaja te da je zanimljiva istoj publici koju privlači i to otočje.

"Svaka ideja nekome drugome daje energiju", govori kad sanjari o tome što će sve raditi kad se domogne Hrvatske. Već je, naime, trebao doći, no pojavio se covid. Želja mu je bila, u čast njegova oca, ići trgovačkim brodom iz Kalifornije preko Paname do Rijeke. Put je trebao trajati tri tjedna. No, zbog covida trenutačno ne primaju putnike, piše Jutarnji list.

U svom životu vodi se motom "da je, dok smo tu na zemlji, naša odgovornost da ono u što diramo ostavimo bolje nego što smo našli". U to se uklapa i njegovo aktualno mišljenje o SAD-u. Amerika je, tvrdi, bila dobra prema njima, no njezina današnja verzija je drukčija, na rubu kolapsa.

Izdvojeno

27. studeni 2020 02:27