StoryEditor
Zadar plusTAJNA ZD SFINGE

Je li podignuta zbog ljubavi ili politike? Je li kipar bio Smiric ili Bersa? Je li ispod nje bilo zakopano zlato? Hoće li nakon obnove biti ista?

Piše Sandi Vidulić/Slobodna Dalmacija
30. kolovoza 2020. - 17:20
Sfinga nakon gradnje, još se vidi i mač, koji će kasnije biti uništenMario Padelin

Ako ste iz Zadra, znate gdje je zadarska sfinga, kolika je, a možda ste se i penjali po njoj. Ako niste iz ovoga grada ili ne živite u njemu, lako je moguće da nemate pojma o čemu je riječ.

Iako Zadrani tvrde da imaju najveću sfingu u Europi, za nju izvan njihova grada jedva da itko zna.

Situacija bi se uskoro trebala promijeniti nabolje, tako tvrde u Odjelu za EU fondove Grada Zadra, koji je potegnuo 220 tisuća eura za uređenje sfinge i promociju ove lokacije na gradskom predjelu Brodarica. Sredstva su osigurana kroz EU projekt Recolor, u kojem sudjeluje nekoliko gradova iz Hrvatske i iz Italije, a namjera mu je potaknuti zanimanje turista za lokacije izvan užih gradskih jezgri.

O nebrizi nadležnih za sfingu godinama se piše u lokalnim medijima – da je išarana, u smeću i mraku...

Prostor i sfingu donekle su uredile tek akcije dobrovoljaca. No, iako zapuštena, sfinga je fascinantna. Nalazi se iza oronule ograde u nekad lijepom perivoju koji je, zajedno s klasicističkom vilom Atillia (u kojoj je danas Dom zdravlja), pripadao obitelji Smirich (Žmirić). Uz lungomare, nakon niza historicističkih, klasicističkih i secesijskih vila, koje su posljednjih godina na Brodarici obnavljane u ime turizma, pojavljuje se velika sfinga koja djeluje dostojanstveno unatoč svemu što joj rade, i tajanstveno, makar nije vidjela Egipta.

Kad noću ugledate pomalo sablasno osvijetljenu sfingu u onome što je nekad bio raskošni perivoj, to nalikuje na simboliku kakvu je mogao smisliti Edgar Alan Poe za neku od njegovih jezivih priča o propasti nekoć sretne obitelji, o kojoj zlokobnu tajnu danas čuva šutljiva sfinga.

image
Jure Miskovic/Cropix

Dugogodišnja devastacija

No, s druge strane, baš zato jer nije bilo privatnog vlasnika, nadzora, ni ispravnog čuvanja, po sfingi su se penjala djeca, srednjoškolci su u škuribandi ispijali boce i limenke, skribomani je nisu odolijeli devastirati svojim žvrljotinama... Tako je ostala tajanstvena, a ipak je bila svačija prijateljica.

Priča o sfingi kreće nakon što je 1901. izgrađena vila Atillia, a pretpostavlja se i perivoj. No, malo se zna tko je i kada napravio tako veliku betonsku sfingu i kakvo je njezino značenje. Nema sačuvanog projekta perivoja ni izvornih crteža sfinge. Danas je uvriježena priča kako ju je podigao, neki će reći i izgradio, Giovanni Smirich godine 1918., u znak ljubavi za preminulom suprugom groficom Atillijom Spinedom de Cataneis. On je bio vrlo važan zadarski konzervator zaslužan za obnovu Sv. Donata, Sv. Stošije, Sv. Krševana, Stomorice, Sv. Lovre, a bio je i ravnatelj prvog arheološkog muzeja u Sv. Donatu, ali nije bio toliko bitan kao slikar.

Nekad se mislilo da je ispod sfinge zakopano zlato; otkinuli su joj stražnju šapu, dio lavljeg bedra i ogulili beton sa sjeverne strane trupa u pokušaju da ga iskopaju. Vjerovali su čak da je ispod nje tajna prostorija...

Na osnovi sfingina lica isprela se predaja da je Smiricheva žena bila toliko ružna da ju nije puštao vani. Danas je to odbačeno, jer grofica nije bila ružna, niti je sličila na sfingu, što se vidi iz obiteljskih fotografija koje nam je ustupio potomak loze Smirichevih Mario Padelin. Neki, pak, smatraju da je sfingu Smirich podignuo radi interesa za okultno koji je gajio sa ženom.
Turističkoj zajednici grada se, čini se, najviše sviđa ljubavna verzija sudeći po promotivnom spotu.

O sfingi Giovannija Smiricha upitali smo dr. Antoniju Mlikotu sa zadarske katedre za povijest umjetnosti. Ona o njemu priprema monografiju i smatra da bi se Smirichu, kao prvom zadarskom konzervatoru, grad trebao odužiti tako da po njemu imenuje neku ulicu ili park uz sfingu.

image
Giovanni Smirich bio je ključna osoba za razvoj zaštite spomenika i muzeologije u Zadru. Sfinga je dodatak cijeloj priči
Mario Padelin

– Smirich je bio ključna osoba za razvoj zaštite spomenika i muzeologije u Zadru. Što ga više istražujem, sve me više oduševljava jer vidim koliko je puno radio i imao širok dijapazon djelovanja i veliko znanje o spomenicima i o prošlosti Zadra. Rođen je u Zadru 1842., a tu je i pokopan, na gradskom groblju, 1929. godine. Iako hrvatskih korijena, bio je veliki talijanaš i time se ponosio.

Studirao je u Sieni, Firenci i Veneciji, gdje je i upoznao svoju suprugu, groficu Atilliju iz Trevisa. Imali su četiri kćeri i jednog sina.
Iznenadila nas je kad je rekla kako je "nevjerojatno da su Smirich i njegov vrtlar sfingu napravili u tako dobro pogođenim proporcijama".

– Mislim da je iskoristio mogućnosti betona i htio pokazati što se s njime može. On i njegov vrtlar su to gradili, bio mu je jedina pomoć pri izgradnji sfinge. To znamo jer je praunuk Smiricheva vrtlara Šime Barića, Antonio Bari (Antonijo Barić), napisao knjigu koja govori o Smirichu, vili, parku i pradjedovu životu u Zadru. Meni je fascinantno kako su oni u to vrijeme, bez kompjutora, preciznih mjerača i precrtavanja, uspjeli napraviti sfingu po uzoru na ono što su vidjeli u muzejima ili u Splitu. Ona je vrlo proporcionalna, kao skulptura.

Osim toga, pronašli smo da je jedan od njegovih zetova, Vladimir Bersa, u drvu izradio dvije replike splitske sfinge, koje je Smirich držao kod kuće, a koje nam je pokazao njegov praunuk Mario Padelin. Možda je splitska sfinga bila direktni uzor zadarskoj, jer sfinga na Peristilu je netipična po tome što ima, kao i Smiricheva, ljudske, a ne lavlje prednje udove među kojima drži posudu, dok je Smiricheva držala mač nad zdencem u obliku školjke – smatra Mlikota.

image
Grofica Atillija - je li njezin suprug napravio sfingu njoj u čast
Mario Padelin

Splitska sfinga kao uzor?

Egipatska sfinga na Peristilu, stara 3500 godina, spada u tip sfingi koje predstavljaju faraona koji u posudi prinosi žrtvu. Smatra se da je bila postavljena na Peristilu da bude čuvarica Dioklecijanova Mauzoleja. Iako je inspiracija možda preuzeta od sfinge s Peristila, moramo ovdje primijetiti da je značenje sfinge na zadarskoj Brodarici drukčije. Na glavi zadarske sfinge se ne nalaze insignije faraona, nema uspravnu kobru, ni lažnu bradu.

Na osnovi fotografija nije poznato je li na prsima bio reljef Horusa, koji u obličju sokola predstavlja egipatskog boga neba i rata, ili orla, kako neki tvrde, što bi predstavljalo simbol Rimskog Carstva (nakon Drugog svjetskog rata reljef je uništen).

Mimo egipatske mitologije, u ispruženim šakama sfinga je držala kratki mač starih Rimljana gladius (kasnije uništen). Stajao je iznad školjke u koju je tekla voda s izvora i slijevala se u jezerce s ribicama.

Sfinga se tako može shvatiti ne (samo) kao čuvarica zagrobnoga života, nego i zemnoga (izvor, ribice), odnosno kao zaštitnica ukućana. No, sigurno da je s velikim gabaritima, kakvih nije bilo po dalmatinskim perivojima, sfinga bila zamišljena i kao atrakcija koja će plijeniti pažnju prolaznika.

Rimski mač koji stišće sfinga pokazuje sklonost Smirichevih talijanskoj opciji. Talijanaši su u to vrijeme bili zainteresirani za Dioklecijana u buđenju teritorijalnih pretenzija za Dalmaciju, jer su tvrdili da su Talijani nasljednici starih Rimljana.

Otac Giovannija, Antonio Smirich, bio je zastupnik Autonomaške stranke u prvom sazivu Dalmatinskog sabora. Godine 1860. zatražio je da se zemljišne knjige u Dalmaciji vode na talijanskom jeziku, što je izazvalo reakciju Mihovila Pavlinovića. Giovannijev brat Eligio Smirich bio je u prosincu 1918. postavljen za namjesnika Kraljevine Italije za Zadar, s njegovim imenovanjem je počela u gradu represija nad Hrvatima, ali i Srbima i prije Rapalskog ugovora. Giovannijev sin Antonio bio je dobrovoljac u D'Annunzijevoj brigadi kad je ovaj krenuo u osvajanje Rijeke, a 1926. imenovan je za člana delegacije Italije koja je s predstavnicima kraljevine SHS podijelila arhivsku građu zadarskog arhiva.

image
Sfinga nakon gradnje, još se vidi i mač, koji će kasnije biti uništen
Mario Padelin

Sfinge su se inače znale pojavljivati kao parkovna skulptura (lijep primjer su dvije iz Osijeka iz 1896.), ali sa ženskim frizurama, bujnim grudima i mnogo manjih dimenzija. No, da sfinga može biti ideološki korištena, pokazao je 1911. Ivan Meštrović na međunarodnoj izložbi u Rimu, gdje je dobio prvu nagradu i bio proglašavan za novog Michelangela. Tom prigodom izložio je "Vidovdanski ciklus", kojim je propagirao ujedinjenje južnih Slavena, a sfinga, kod nas zaboravljena jer je u Srbiji, bila je jedna od glavnih atrakcija.

No, nema pouzdanih dokaza da je zadarska sfinga podignuta 1918., ni tko je autor izvedbe. Prof. dr. Marija Stagličić, koja je temeljito obradila arhitekturu od klasicizma do secesije u Zadru, smatra da su perivoj i kuća kao projekti nastali u isto vrijeme.

– Na području Brodarice bilo je kuća već od 1880-ih, ali između 1900. i 1907. naglo se izgradio veliki broj secesijskih i historicističkih vila. Smiricheva kuća iz 1901. izgrađena je dosta rano u odnosu na druge koje su u tom dosta kratkom razdoblju naglo narasle i prva je od niza vila koje su bile uz more. Pretpostavljam da je perivoj nastao zajedno s njom. Cilj je bio da to budu ladanjske kuće koje će imati mediteranske perivoje. Nisam našla o tome podatke, ni nacrt, samo imam nacrt same vile. Pretpostavljam da ju je kreirao sam Žmirić, koji je bio čovjek 19. stoljeća iako je dijelom živio u 20. Kuća je neoklasicistička, a perivoj neoromantičarski, oboje su neostilovi i stoga se uklapaju u ono vrijeme – kaže prof. dr. Stagličić, koja smatra da je Smirich osmislio i dijelove parkovne arhitekture, pa i sfingu.

Sfinga je vjerojatno zamišljena prije nego je u rujnu 1917. umrla Smiricheva supruga, možda i prije rata. Naime, vrlo je vjerojatno da je on parkovnu arhitekturu osmislio zajedno s perivojem, kako se to inače radilo.

Ali, tko ju je izradio

Na to upućuje raspored drugih elemenata u perivoju. Umjetna pećina, fontana, kamena klupa, polukružna klupa... postavljeni su na lijevu stranu ili prema sredini. Da nije sfinge, jugoistočni kvadrant perivoja ostao bi prazan. Teško je zamisliti da bi Smirich, koji je naglašeno pazio na simetriju, što se vidi iz njegova projekta za ogradu između zvonika i katedrale sv. Stošije, ili iz slika "Navještenje" i "Spartanski sud", dopustio takav nesklad u prostoru.

image
Vladimir Bersa u drvu je izradio dvije replike splitske sfinge, koje je Smirich držao kod kuće, i možda su mu bile poticaj za gradnju betonske sfinge u Zadru
Mario Padelin

Iza velike sfinge nema sadržaja, jer ona "teatralizira prostor i život oko sebe", kako zaključuje Abdulah Seferović u monografiji o Brodarici. Sve to upućuje da je sfinga planirana prije smrti grofice Atillije.

Ako je sfinga izgrađena tek 1918., kako neki danas tvrde, iako o tome nema službenog traga, to je možda zato jer je postojao problem nalaženja izvođača. Nacrt je najvjerojatnije radio Smirich, koji je bio slikar, ali on nije imao kiparskog iskustva, osobito ne za rad u takvim dimenzijama. Sfinga ima visinu od gotovo tri metra i dužinu od oko pet metara. Štoviše, 1918. Giovanni Smirich imao je 76 godina.

Teško da je i Meštrović u toj dobi imao snage za djelo tolikih dimenzija.

Naš čuveni kipar, akademik i profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji Kažimir Hraste smatra da sfingu nije mogao izvesti netko bez iskustva u kiparstvu.

– Djelo je na solidnoj estetskoj razini, što je uočljivo iz skladnih proporcija, te podrazumijeva da je autor bio likovno obrazovan. Za izradu ovako velikog (po dimenzijama) djela sigurno je postojala skica-model u trodimenzionalnom obliku, jer je to osnovni i najlakši put do realizacije velike skulpture. Naime, dobro je poznata tehnika prenošenja iz male trodimenzionalne forme u veliku. Zanimljiva je činjenica da je za realizaciju korišten beton, danas uobičajen kiparski materijal, ali u ono vrijeme relativno nov te prvenstveno građevinski materijal. Izborom ovog materijala autor otkriva i svoj karakter, koji je očito bio sklon novome i eksperimentiranju – napominje prof. Hraste.

image
Jure Miskovic/Cropix

– Sama realizacija od autora je zahtijevala sinergiju građevinara, zidara, klesara... starih zanatlija u službi nove "građevine". Sve je vođeno rukom autora-umjetnika koji je u svom tom košmaru vidio cilj. Danas uz pomoć modernih tehnologija možemo rekonstruirati i otkriti način rada. Međutim, u mnogim detaljima ostat će nam tajna. Vjerujem da je završni sloj betona izveo sam autor-umjetnik. To je vještina direktnog nanošenja betona na podlogu, slična radu u tehnici "štuko". S obzirom na veličinu rada, na putu realizacije nailazilo se na mnoge faktore iznenađenja, koji su se očito rješavali uz veliku količinu kreativnosti, jer uzora za ovakav spomenik i nije baš bilo – smatra profesor Kažimir Hraste.

Tko je onda mogao biti skulptor? Jedini tada obrazovani kipar u Zadru bio je Bruno Bersa, njegov brat Vladimir Bersa je oženio Smirichevu kćer, a obojica su bila braća poznatoga kompozitora Blagoja Berse. Bruno Bersa portretirao je ondašnje uglednike pa je tako izveo i Smirichevo poprsje, a ovaj je njegovoj ženi bio profesor. Bruno Bersa se školovao u Beču i Parizu i mogao je zagristi ovaj veliki "zalogaj".

Druga mogućnost je da su sfingu radili majstori i umjetnici izvan Zadra, s područja Austro-Ugarske, ili iz Italije. Hraste kaže da su se Talijani rano dohvatili betona.

Što će Zadrani reći na "šminkanje"

Ratna i poratna vremena su doba neimaštine u kojima kipari teško dođu do narudžbi. Možda su u manje sredine iz većih centara navraćali umjetnici i radili u fušu "vrtne skulpture" za ekscentrične bogatune, jer je ponestalo narudžbi od države i gradova, ali nisu željeli da se zna za njihove "lude" uratke.

Iz Grada Zadra su nam rekli da bi do konca rujna trebao biti gotov konzervatorski elaborat, a nakon toga će državi, koja je vlasnik zemljišta, uputiti cijeli projekt. Nakon odobrenja namjerava se obnoviti sfingu, kao i betonsku ogradu koja je u prilično lošem stanju, te postaviti klupe, koševe i rasvjetu. Sfinga će svakako biti čišća, ljepša, bolje osvijetljena i turisti će je više posjećivati. Doduše, ni oštećena sfinga s patinom nije nespojiva s idejom romantičarskog parka jer su u ono doba radili i lažne ruševine misleći da time pobuđuju uzvišeni osjećaj starine. Kako će biti prihvaćena uredna sfinga po kojoj se vjerojatno neće moći penjati i koja neće biti biti prijateljica za noćna opijanja, ostaje nam vidjeti.

Moguće da nakon "šminkanja" novim generacijama neće značiti isto što je do sada značila i da postane za njih turistički eksponat, ili da je dožive kao neobičan ukras u gradu, a možda i ostane dio urbanog identiteta.

image
Jure Miskovic/Cropix
22. rujan 2021 04:01