Jure se nakloni, zauzme početni stav i krene: „Jedan!... Dva!... Tri!... Haiiiii!... Četiri!...Pet!... Šest!... Haiiiii!...”. Tako do dvadeset i sedam. Trajalo je možda dvije minute, a između svakog glasno izgovorenog broja Jure je mijenjao položaj, napravio bi korak, dva naprijed ili nazad, kretao se bočno, rotirao oko svoje osi ili stajao zamrznut na jednoj nozi, kao onaj filmski kung-fu panda. Da bi se na samom kraju, na onom „dvadeset i sedam”, vratio točno na isto mjesto s kojeg je i krenuo!
- Forma počinje i završava se u istoj točki – objašnjava nam Đana Bajlo.
Jure je izveo takozvanu majstorsku formu, jednu od nekoliko formi karakterističnih za taekwondo, korejsku borilačku vještinu koja je strašno popularna u svijetu i Hrvatskoj. Tijekom demonstracije Jure je imao posebno držanje, uvježbane pokrete izvodio je ritmično i bez krutosti, a svakih nekoliko formi ispuštao je kijap, karakterističan uzvik od kojeg i ptice padaju u nesvijest. Vještinu kakvu nam je Jure demonstrirao nije lako usvojiti, a da ju je on odlično savladao potvrdio je i glasan aplauz kojeg je na koncu dobio od pune dvorane, prijatelja iz zadarskog Taekwondo kluba Donat.
- Koordinacija, ravnoteža i uopće pamćenje pokreta za osobe kao što su Jure, u nekim drugim uvjetima predstavlja nemoguću misiju. Ovdje je to moguće, jer ovdje se osjeća sigurno, u prijateljskoj je sredini, i može se koncentrirati na ono što drugdje ne bi mogao – kaže trenerica Bajlo.
Jure Milin ma 35 godina i Downov sindrom. Do prije pet godine uspješno je trenirao plivanje osvojio pregršt medalja. Ali bazen mu je, kako nam je rekao, malo dosadio, pa se prebacio na tatami, u dvoranu za taekwondo, gdje svaki dan dolazi na treninge. Jure je nositelj plavog pojasa i uskoro bi trebalo polagati za crni, baš demonstracijom majstorskih formi. Vjerojatno i hoće nakon nastupa na državnom prvenstvu početkom studenoga u Zagrebu.
- Nije naporno. Volim plivati, ali taekwondo mi je draži – kaže Jure i požuri natrag u vrstu do završetka treninga.
Jure je jedan od devet članova Taekwondo kluba Donat za osobe s invaliditetom. Gotovo svakog dana s njim treniraju i Mateo, Antonio, Ivano, također djeca s posebnim potrebama, ali i dvadesetak redovnih članova Taekwodo kluba Donat. Dva kluba na papiru u stvarnosti svakodnevno treniraju zajedno u nekoliko termina kroz radni tjedan, a subotom, kad smo ih i mi posjetili, svi uzrasti iz oba kluba okupe se na zajedničkom treningu pod vodstvom trenera i predsjednika kluba Miljenka Lisice i trenerice Đane Bajlo, profesionalne odgojiteljice. Atmosfera je fenomenalna. Energija koju taekwondo proizvodi je jedinstvena, a trening izgleda kao kombinacija igre, vojne discipline i rekreativne meditacije. Super za djecu i odrasle.
- Terapijski učinak taekwondoa na djecu je izuzetan. Redovito vježbanje svima pomaže, a pogotovo djeci s posebnim potrebama. Na njih to ima poseban terapeutski učinak – govori nam trenerica Bajlo. Redoviti trening takvoj djeci i odraslima podiže cjelokupno fizičko stanje, imaju bolje reakcije i reflekse, jača im kompetitivnost, smanjuje stres, pozitivno utječe na ponašanje, motoriku, koncentraciju... Najbolji dokaz tome su forme koje nam je Jure demonstrirao na početku treninga.
- Naš klub okuplja djecu s različitim vrstama invaliditeta. Neka djeca imaju višestruke neurološke probleme, neka intelektualne poteškoće, neka spadaju u spektar autizma. Ali svi se ovdje u dvorani, na ovakvim treninzima, osjećaju ugodno, sigurno, socijalizirano. Ravnopravna redovnim članovima, što je za njih i drugu djecu najbolje okruženje – kaže trenerica Bajlo, dok joj se za kimono hvata četverogodišnja Eva. S dva prstića u ustima i nedavno preboljelom prehladom još nije spremna za puni trening, ali se od trenerice ne odvaja. No ona nije najmlađa, najmlađi član Taekwondo kluba Donat ima samo dvije godine i deset mjeseci.
- Ovakvi zajednički treninzi redovnih članova i djece s posebnim potrebama za nas spadaju u normalni radni dan. Mi se neprestano družimo, na treninzima i izvan njih, kad idemo na izlete, zajedno s roditeljima. Atmosfera i odnosi unutar kluba, među djecom i članovima, je prava obiteljska. Vlada međusobna podrška, zajedno se slave pobjede i pruža podrška u porazima. Zajedničko treniranje, inkluzivnost, obveze, poštovanje trenera, red, disciplina... sve to kod djece pozitivno utječe na ponašanje, na međusobno poštivanje i suradnju. Ma djeca su vam u tome sjajna – smije se Đana koja je u okviru kluba djeci s invaliditetom osigurala stručnu pedagošku, psihološku i fizioterapeutsku podršku.
Primjećujemo da su svi članovi kluba osoba s invaliditetom muškarci u različitoj životnoj dobi, iako ih je tijekom treninga stvarno teško razaznati. Izdvaja se možda tek maleni Antonio koji drži stisnute oči dok se Jure sprema nogom slomiti dasku od stiropora u njegovim rukama. Tu je i visoki Mateo, državni reprezentativac, s crveno-crnim pojasom. Prije dvije godine, kao sedamnaestogodišnjak, branio je boje Hrvatske na Svjetskom prvenstvu za osobe s invaliditetom u Turskoj. Medalju nažalost nije osvojio, ali je oduševljen stečenim iskustvom.
- Predivna je osjećaj braniti boje naše domovine - veli Mateo, koji je unatoč intelektualnim poteškoćama završio srednju Poljoprivrednu, prehrambenu i veterinarsku školu Stanka Ožanića u Zadru, te je višestruki državni prvak i viceprvak u taekwondou. U reprezentaciji je već četiri godine i san mu je nastupiti na Olimpijskim igrama, možda već onim idućim u Parizu.
- To mi je cilj. Zaljubljen sam u taekwondo, on je moj drugi život. Odlazak na Svjetsko prvenstvo je sve promijenio. Za mene je to bilo neočekivano iskustvo, nastupiti na tako visokoj razini, dao sam najbolje od sebe. Nisam osvojio medalju, ali sam odmjerio snage s najboljima u ovom sportu, s europskim i svjetskim prvacima. Nadam se da će rezultat jednog dana doći – optimističan je Mateo.
Na treningu sparira sa sestrama Grzunov, mlađom Lanom, koja nam je demonstrirala kružni udarac s odskokom, i starijom Lenom, od kojih je Mateo viši za dvije glave. Kad ih gledate sa strane kako izmjenjuju udarce golim rukama i stopalima, nije vam svejedno. Jasno vam je zašto na natjecanjima taekwondoaši nastupaju sa štitnicima za glavu, tijelo, ruke i noge.
- Nije to 'full-kontakt'. Ovo je ipak trening. Oni se udaraju ali su to kontrolirani udarci od kojih se nitko neće ozlijediti. I to je dio treninga i to je dio učenja – objašnjava nam trener Miljenko.
Taekwondoaši s invaliditetom podijeljeni su u tri kategorije: sa senzornim teškoćama, intelektualnim i tjelesnim hendikepom. Na natjecanja u borbama mogu ići samo oni s tjelesnim invaliditetom, dok se drugi natječu samo u formama. Kako su ih savladali, pokazat će Zadranima u subotu, 23. listopada, na Narodnom trgu, kada će im se pridružiti i naš srebreni paraolimpijac iz Tokija Ivan Mikulić. U nedjelju je pak natjecanje, prvi međunarodni turnir u taekwondou za osobe s invaliditetom koje će se pod pokroviteljstvom Grada Zadra i Zadarske županije održati u dvorani sportskog centra Višnjik. Dosad je stiglo preko 46 prijava, iz Hrvatske, Italije, Mađarske i Slovačke, od toga 42 za natjecanje u formi i četiri za borbu. Među natjecateljima u formi bit će i šestogodišnji Antonio koji je prije rastanka htio nešto pitati novinara.
- Koliko imaš godina?
- Šest. A ti?
- Uf, pedeset.
- Je li to puno?
- Previše...