Kad je u ožujku ove godine "poletio Slavuj" Dine i Melite iz Zadra – album "Bërbili" starih pjesama iz zadarskih Arbanasa – epidemija koronavirusa zaključala je život u Hrvatskoj, pa je netom završen projekt pričekao promociju za neka bolja vremena.
Pjevačica Dina Bušić, diplomirana muzikologinja, inače i pročelnica Upravnog odjela za kulturu i šport Grada Zadra, već dugo nastupa s klasičnom gitaristicom Melitom Ivković, ravnateljicom Koncertnog ureda Zadar, pod imenom "Dina e Mel", a album "Bërbili" (Slavuj) kruna je njihove dosadašnje zajedničke karijere, na kojemu su sudjelovali i glazbenici svjetskoga glasa – gitaristi Miroslav Tadić i Edin Karamazov, te violinistica Yvette Holzwarth.
Arhaične pjesme snimljene su na arbanaškom govoru (albanski s elementima talijanskog i hrvatskog), prema procjeni UNESCO-a danas jednom od najugroženijih u Europi, a obojene su aranžmanima različitih utjecaja koje su u njih ugradili ti glazbenici.
Prikočila ih korona
Album je snimljen 2018. godine u crkvi Marijina Uznesenja na otoku Zlarinu, u suradnji s tonskim snimateljem Marinom Fulgosijem. Snimku je miksao Jan-Eric Persson, jedan od vodećih stručnjaka za zvuk u Europi, a izdanje je objavila izdavačka tvrtka "Nota Bene" iz Zagreba.
Nakon objavljivanja albuma – koji je sa zaboravljenim pjesmama na starom arbanaškom govoru pobrao pozitivne kritike struke i publike kao vrijedan kulturološki projekt – održale su samo dva koncerta, jedan u Zagrebu, drugi u Zadru, a onda je drugi val korone opet "zaključao" koncertne nastupe, pa album opet živi svoj život praktički bez njihova utjecaja.
Pjesme s albuma odlučili smo s Dinom i Mel doživjeti u samim Arbanasima, gdje su se kao albanska enklava u 18. stoljeću u bijegu pred Turcima doselili sa Skadarskog jezera i s vremenom se stopili sa Zadrom stvorivši autentično kulturološko nasljeđe.
Dina je po maminoj strani podrijetlom Arbanaška, a u djetinjstvu je sve do 13. godine živjela na samom rubu naselja. Inspiraciju za album – na nagovor Melite – pronašla je upravo u napjevima koje je, istražujući pjesme svojih predaka za seminar iz etnomuzikologije, čula od bake, djeda, rodbine, njihovih prijatelja u Arbanasima. Tako je nastao album "Bërbili" – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa, u glazbenom smislu nešto najljepše što se u Zadru dogodilo u ovoj "koronaškoj" 2020. godini.
Dok šetamo suncem okupanim Arbanasima, Dina se prisjeća prvih slika koje pamti iz djetinjstva:
– Za feštu Gospe Loretske običaj je da djevojčice obučene u bijele haljine s vjenčićima na glavi budu dio procesije i bacaju latice cvijeća. Svakog 10. svibnja došla bih s roditeljima i s bakom i djedom, koji me je vozio na svom starom Tomos motoru, na arbanaški trg i sudjelovala s ogromnim ushićenjem. Stara teta Marija koja nas je oblačila, bijela haljina, trg, procesija, svetkovanje Gospe, to su moja prva sjećanja i prve slike Arbanasa.
Fjakina i Kirina mala
Kad sam bila vrlo mala, a s obzirom na to da smo živjeli na rubu Arbanasa, pokraj Željezničkog kolodvora, po putu bi me znali pitati: "Čija si ti, mala?" Kad bih rekla ime svoje mame, stariji ne bi znali za nju, nego za moje pradjedove, pa sam se već naučila izostavljati mlađe i uvijek sam govorila "Fjakina i Kirina", iako ih nikad nisam upoznala jer su umrli još prije mojeg rođenja. Jedan je bio strastveni pjevač u crkvenom zboru, ali nije baš imao sluha. Ime mu je bilo Josip Stipčević, a zvali su ga Kire jer je najglasnije pjevao "Kyrie eleison" ("Gospodine, smiluj se"). Moj djed Ante, njegov sin, bio je na njega, nije imao sluha, ali je imao izuzetno snažan glas i obožavao je pjevati! Možete misliti kako su izgledale obiteljske fešte kada je glavna zvijezda bio moj djed Čarli (tako su ga zvali jer je bio komičan), kada bi strastvenim vibratom pjevao talijanske arije Verdija i Puccinija!
Sluh sam najvjerojatnije naslijedila od Matešića, bake Ermane, koja je po majci bila Perović, i njezine obitelji koju zovu Fjakini (prema vjerojatno ne baš radišnom pradjedu). Dakle, po majci su mi Arbanasi baš svi s obje strane, iako za Matešiće (kao i za Bajle i Grdoviće) kažu da nisu Arbanasi, ali svi su se asimilirali i stopili se s njima na sve moguće načine, pa tako i govorom i pjesmom. Baka je prva rođakinja poznatog pjevača Bepa Matešića, čija su braća Berto (inače operni pjevač u HNK-u Zagreb) i Ante također prekrasno pjevali. I tako kombinacija Matešić – Stipčević očito daje dobar sluh, a podršku za moje ambicije, bavljenje glazbom, školovanjem u glazbenoj školi, zatim na Akademiji u Zagrebu, dugujem svojem ocu i majci, koji su me od najmlađih dana hrabrili i poticali – govori nam Dina dok zalazimo u dugačku lijepu kalu sasvim prigodno nazvanu po Šimi Dešpalju, poznatom zadarskom skladatelju, također rođenom Arbanasu.
Današnji je Željeznički kolodvor u Zadru pust, bez vlakova i ljudi, ali nekad nije tako bilo, oko tračnica je vrvjelo životom.
– Odrastala sam tamo baš kad je bilo živahno, igrali smo se skupljajući kartonske vozne karte koje su bile probušene i imale su rupice. Skupljali smo ih, ulazili u vlakove, trčali po kolodvoru – prisjeća se Dina. Puno kasnije, dok je studirala muzikologiju u Zagrebu, na drugoj godini fakulteta, dobila je zadatak da napravi rad i snimi glazbenu ostavštinu svojih predaka, ali nije uopće znala za te pjesme. Baka joj je tada zapjevala staru arbanašku pjesmu "Zogu i verës" i, slušajući, zaključila je: "Bože mili, pa ovo je nevjerojatno..." Sad je ta pjesma predzadnja na albumu, kao najstarija pjesma koju Arbanasi znaju.
Trebalo je 17 godina
– Djed mi je pjevao pjesmu "Jam Arbëneš" (Ja sam Arbanas), koja u integralnoj verziji govori o tome kako Arbanasi svake večeri pijani dolaze kući. Ovu kultiviranu, ljepšu verziju pjesme koja kaže "Ja sam Arbanas, vruće sam krvi, vjernik sam, idem u crkvu, slavim Gospu..." dobila sam od mojeg profesora solo pjevanja Marija Petanija, također Arbanasa. Godine 2012./2013. vodila sam klapu "Arbanaške", na nagovor rođakinja iz Arbanasa, i tada sam neke pjesme harmonizirala i pjevale smo ih na nekoliko naših nastupa.
Morate znati da je u prijašnja vremena, doduše u vrijeme kad je odrastala moja majka, arbanaški govor izazivao podsmijeh kod ljudi, pa čak i netolerantno ponašanje. Kad sam prvi put snimila baku i nekoliko njezinih prijatelja i rođaka koji su pjevali u legendarnom arbanaškom zboru, dobila sam pohvale od profesorica iz muzikologije, koja mi je rekla da ništa nisu imali od zadarskih Arabanasa. Shvatila sam već tada da je to vrlo dragocjen materijal, ali trebalo je proći još 17 godina dok se, najviše zahvaljujući Maksimilijani Barančić, koja nas je potaknula, nisam sjetila tih starih pjesama. Te 1999. godine bilo je dosta ljudi koji su se sjećali tih pjesama: Nino Vladović Relja, Ana Perović, sopranistica u zboru, Uči Perović, legendarni bariton u arbanaškom zboru, Klara Mazija, Efa Maršan, od koje sam čula stare pjesme o Skenderbegu... Sedamnaest godina nakon što smo počele snimati, znatno je manje ljudi koji te pjesme još pamte. Neke sam pjesme čak i odlučila povezati. Spomenutu "Ja sam Arbanas" povezali smo s "Me ofičala", koja govori o tome kako se žene iz Arbanasa ne žele udavati za Arbanase, žele oficire, idu u skupim najlonskim čarapama u grad, i zatim dolazi Arbanas i kaže: "Ali ja sam Arbanas, vruće sam krvi, idem svaki dan u crkvu..." – govori Dina.
Skok s Dva zuba
Melita Ivković prisjeća se kako je uopće došlo do projekta.
– Maksimilijana Barančić, koja se već dugo bori za očuvanje arbanaškoga govora, pozvala nas je na promociju svojeg "Udžbenika arbanaškoga govora". Pripremile smo u nekoliko dana pjesme koje smo tada izvele u Gradskoj loži u Zadru. Kad smo vidjele reakcije Arbanasa, među kojima su se neki doslovno rasplakali jer jako dugo nisu čuli te pjesme, postalo nam je jasno koliko im to znači. To nam je postao veliki motiv da se uhvatimo tih pjesama, da ih sačuvamo od zaborava, ali i obradimo na svoj način, da im damo vlastiti pečat i u njih udahnemo sve one glazbene utjecaje koje same nosimo u sebi. S obzirom na to da ja nisam Arbanaška, meni je možda bilo lakše sagledati taj projekt "sa strane", a s druge strane, točno je da sam ja bila ta koja je nakon nastupa u Loži rekla Dini: "Ajmo se time baviti, to je dobro." Kad smo počele raditi na tome, išle smo na kupanje i odvela me je da skočim s Dva zuba, s jedne stijene prema Punti Bajlo. Kao, to je bila neka moja inicijacija s Arbanasima. Morala sam skočiti tamo, tako sam to shvatila. Idemo snimati arbanaški album, kako neću sad skočiti s Dva zuba? – otkriva Melita.
– Reakcije su do sada zbilja jako dobre. Napisano je dosta osvrta i kritika na album, među ostalim, imamo i glazbenu kritiku mojeg profesora s muzikologije Ennia Stipčevića, koji je inače isto Arbanas. Moram priznati da sam strepjela što će napisati jer ga cijenim kao izuzetnog autoriteta, a da mi je netko na studiju rekao da će mi jednog dana on pisati kritiku za album, ne bih to bila vjerovala – dodaje Dina.
Kad stane korona, album "Slavuj" nastavit će svoj život tamo gdje je stao nakon objavljivanja: koncertima koji su već bili dogovoreni u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku..., na mnogim mjestima gdje će se stare arbanaške pjesme opet čuti na stari, a opet novi način, u interpretaciji vrsnih umjetnica, koje će tako, možda na najbolji način – predstaviti i važan dio povijesti Zadra.
A možda mu se nasmiješi i – Porin...