Krešimir Butić odlučan je u svome naumu da se utemelji Stalni postav povijesti zadarske košarke: sveti klub dobit će svoj Hall of Fame

Svaki je početak težak, strpljenje i ustrajnost pobjeđuju! Ovim se stavom još uvijek vodi Zadranin Krešimir Butić, izniman entuzijast koji ni jednoga trenutka ne dvoji da će uspjeti u svojem naumu vezanom uz utemeljenje Stalnog postava povijesti zadarske košarke. Zadatak koji je postavio pred sebe prije pet godina nije nimalo lagan, jer u kolijevci hrvatske košarke podosta je građe koju valja prikupiti na jedno mjesto. Njegov je posao utoliko teži jer su svi prijašnji slični pokušaji propali i prije nego što su počeli. Ali Krešo se nije želio unaprijed predati, iako su mnogi podozrivo gledali na njegovu zamisao, nego je gurnuo u stranu sve te negativne priče i prihvatio se rudarskoga posla.

Dani ponosa i slave

– Ni jednoga trenutka nisam požalio, niti mi je žao potrošenog vremena, izgubljenih živaca, strpljenja, ali i onoga materijalnog, zapravo svega što sam uložio da se u kolijevci hrvatske košarke, konačno na primjerenom mjestu, posloži sve ono čime se dotiče bogata povijest ne samo KK Zadar, nego i njegovih navijača, ali i svih drugih koji su na bilo koji način stvarali bisernu ogrlicu sporta koji Zadrani drže svojim – uvodno nam je rekao Butić, na čijem se licu, dok smo razgovarali, osjećala ona strast koju se može primijetiti i kod drugih kolekcionara.

– Netko je u jednoj prigodi postavio pravu "dijagnozu" za sve zadarske poklonike košarke, ustvrdivši kako je ona postala dio našeg krvotoka, dio zadarskog bića. Istina, svako vrijeme nosi svoje, ali sport koji je Zadar predstavljao u svijetu, napose u Europi, zaslužuje postav raznoraznih eksponata koji će biti trajni podsjetnik na minula vremena, na dane ponosa i slave, ali i na one manje lijepe trenutke, jer košarka se, to svi znaju, u Zadru živi na poseban način, u pobjedi i porazu. Osjetio sam kako me upravo taj način života s košarkom obvezuje na priču koju sam pokrenuo, sretan što su je prepoznali oni koji su trebali. O tome ćemo još više kroz razgovor – veli Krešimir.

Otrgnuti zaboravu svaki kamenčić u zadarskom košarkaškom mozaiku doista nije moguće ostvariti jer se podosta toga, itekako vrijednoga, nalazi u privatnim zbirkama. I to upravo zbog toga što se nije na vrijeme krenulo u projekt koji se zahvaljujući Kreši i njegovu prvom suradniku Marinu Pulji pomaknuo s mrtve točke.

– Onoga trenutka kad sam se uhvatio ovoga posla znao sam što me sve čeka na doista trnovitom putu, međutim, neću odustati od želje da Stalni postav bude originalan. Nikako ne bih želio da to bude preslika već viđenih muzeja ili zbirki drugih sportskih klubova u svijetu ili kod nas. Ali tu će konačnu riječ dati stručni ljudi, jer tome nisam vičan, stoga je od iznimne važnosti suradnja u koju su uključeni Muzej grada Zadra, Narodni muzej, kao njegova sastavnica, te Nacionalni muzej sporta u Zagrebu. Jasno, u projektu, svatko na svoj način, sudjeluju Grad Zadar, Turistička zajednica grada Zadra, ŠC Višnjik i drugi – veli Butić, koji želi na okupu vidjeti cjelokupan zadarski košarkaški korpus.

'Šesti igrač'

– Uz priču o igračima, trenerima i drugim djelatnicima kluba, svoje će mjesto u Stalnom postavu povijesti zadarske košarke dobiti i navijači Zadra, koji su bitan čimbenik u cijeloj priči. Kad se spominje KK Zadar, u isti se koš moraju stavljati i oni koji igraju i oni koji su, uvjetno rečeno, "šesti igrač". Jedno bez drugoga ne ide, niti na bilo koji način želim prekinuti jedinstvenu sinergiju parketa i tribina. Na to me, između ostaloga, obvezuje činjenica da sam upravo zahvaljujući brojnim navijačima došao do eksponata iz manje poznatih starijih vremena, poput kapa na kojima piše "Šampioni 1965" – podcrtao je Krešo, kojemu je taj dio prikupljanja građe nedvojbeno odnio puno vremena i uvjeravanja. Praktički, išao je od kuće do kuće kad bi doznao da se neki dragocjeni primjerak nalazi kod nekoga kojem se najprije mora približiti priča, a potom steći povjerenje.

– Ne postoji način na koji nisam nastojao doći do građe koja će se naći u vitrinama. Jer, valja razumjeti ljude koji su sportsku opremu, ponajviše dresove, i navijačke rekvizite ljubomorno čuvali u svojim privatnim zbirkama. Svjestan sam koliko to njima znači, napose su izražene emocije kod članova obitelji čiji su očevi ili braća igrali za Zadar, nosili taj sveti dres. Meni je srce zaigralo kad sam vidio koliko je obitelji pokojnog Bruna Marcelića bilo teško odvojiti se od nekih njegovih medalja, dresova, uglavnom opreme koju je nosio godinama. Ali to su učinili s vjerom kako je doista potrebno sačuvati povijest koju je pisao i Bruno Marcelić. Nadalje, dobio sam dres s brojem 13 iz 1967. godine koji je nosio Pero Anić, otac uglednog kardiologa dr. Ante Anića. Zapravo, tu bih se zaustavio, jer sigurno ću nekoga izostaviti, međutim, te dvije emocije koje sam osjetio kod spomenutih osobito su me se dojmile – ističe Butić.

Eksponati na posudbi

Svima ponudimo ugovor u kojem stoji da se eksponati u svakom trenutku mogu vratiti ako ne prepoznaju da je ustupljeni materijal iskorišten na valjan način ili zbog bilo kojeg drugog razloga. Zaključno, sve što imamo praktički je posudba, neki inzistiraju na ugovorima, drugi ne, ali svi me isprate riječima: "Neka se što prije otvore vrata Stalnog postava"! – kaže Butić, koji također vjeruje da će projekt ugledati svjetlo dana unatoč činjenici da je pojava koronavirusa uvelike usporila priču.

– Otprije je poznato kako će u objektu u neposrednoj blizini dvorane "Krešimir Ćosić" zadarska tvrtka "Turisthotel" urediti ekskluzivan restoran. U istom prostoru planirano je, osim Stalnog postava, preseljenje ureda KK " Zadar". Također je važno naglasiti da će zadnju riječ imati struka, a moja je želja, ali i drugih koji rade na projektu, da se u Stalnom postavu uvijek nešto događa, da to bude interakcija s prostorom. Primjerice, mogu se priređivati razne radionice na košarkašku temu, moguće je organizirati sat povijesti, druženje bivših igrača i navijača. Uglavnom, volio bih da u prostoru stalno kuca zadarsko košarkaško srce – veli Butić, koji već ima 200 eksponata zbirke.

– Svaki put kad mi se postavi pitanje koliko je čega u zbirci ostanem zatečen, jer nemoguće je u trenutku se prisjetiti što je sve pohranjeno i čeka trenutak kad će biti predstavljeno javnosti – od pehara, medalja, dresova, košarkaških lopti, zastavica, zastava, fotografija, audio i video zapisa, a nedavno sam preko Vedrana Frakina došao do brojnih zapisnika s utakmica. Ovih dana iz madridskog Reala poslali su mi neke vrijedne fotografije, plakate i ulaznice, ali i predložak materijala od kojeg su se, primjerice, izrađivali dresovi u ondašnje vrijeme, kad su ta dva kluba vodila prave košarkaške bitke na parketu – zaneseno će Butić.