.jpg)
Monografija "Zadarska Brodarica – Sjećanja i Legende" autora Želimira Maštrovića i Abdulaha Seferovića Sefija, koja je nedavno ugledala svjetlo dana, sastoji se od 360 stranica povijesti ovog zadarskog kvarta, u kojem prema riječima autora živi više od 10 tisuća ljudi.
Ispričana je priča o Brodarici kroz 250 kratkih štorija poput priče o đigi, sfingi, bitvama koje potječu iz 17. stoljeća, dječjim školskim igrama, barkajolima, vilama, maraskinu, slavnim Brodaričanima i samim apsurdima ovog kvarta...
Stvarana je pomno, dugi niz godina, da se ne izostavi nijedna bitna priča, nijedno slovo. Za prvi dio knjige zaslužan je doktor Maštrović, za drugi Seferović.
- Prvi prijedlog za knjigu dao mi je još sredinom 2012. godine moj susjed s Obale kneza Trpimira 14 riječima: "Zašto ne biste napisali knjigu o vilama Brodarice?...." Pomislio sam da bi svakako trebalo napraviti monografiju o kvartu.
Moj dio bila su osobna sjećanja, ponešto o vilama te kontakti s ljudima Brodarice, među kojima živim od lipnja 1945. do danas. Trebao mi je i netko tko je godinama rovao po starim novinama i dokumentima u zadarskom Arhivu i Znanstvenoj knjižnici, prikupljao takvu građu, kao i izjave i priče ljudi koji su se tada još mogli sretati. Taj "netko" je bio prof. Seferović i tako smo zajedno stvorili ovu monografiju, priča nam dr. Maštrović.
Knjigu je lektorirala Milenka Bukvić, a vizualno je dobro oblikovana rukom grafičara Mladena Košte. Bivši gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta napisao je uvodno slovo, spomenuvši da ga uz ovaj kvart vežu lijepe uspomene.
Povijesni kvart
- Brodarica je jedan od povijesnih zadarskih kvartova i mnoge naše sugrađane s njom vežu obiteljske ili neke druge veze i uspomene. Pa tako i mene osobno – u tadašnjoj tvornici "Maraska" ondje sam dobio svoj prvi posao. Ljepota Brodarice oduzima dah u svim godišnjim dobima, a neizbježne priče starosjedilaca otkrivaju bogatu povijest tog značajnog zadarskog predjela, napisao je Kalmeta.
Promocija monografije planirana je krajem mjeseca, naravno na Brodarici, u prostoru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nakon čega će čitatelji moći odškrinuti "tajne" ovog kvarta i otkriti dio njegove "magije"...
Donosimo neke od pričica iz knjige:
Barcagna
Brodarica se najčešće u svojoj povijesti pisala Barcagna, u talijanskoj varijanti to nije značilo da su tu dominirali Talijani, već da su ljudi koji su znali pisati, ljudi na položajima koji su radili u upravi, činovnici, učitelji, liječnici pa čak i svećenici dolazili iz tadašnjih razvijenijih prosvjetnih centara.
Brodarica se najčešće u svojoj povijesti pisala Barcagna, u talijanskoj varijanti to nije značilo da su tu dominirali Talijani, već da su ljudi koji su znali pisati, ljudi na položajima koji su radili u upravi, činovnici, učitelji, liječnici pa čak i svećenici dolazili iz tadašnjih razvijenijih prosvjetnih centara.
Prva nudistica u Zadru
Pojavila se 30-ih godina prošlog stoljeća i prva nudistica. Bila je to izvjesna Đika Bobić - prva Zadranka koja je završila fakultet, a bila je poznata, osim po tome što je bila veslačica, jedriličarka, prva žena koja je vozila automobil, i po tome što se kupala i sunčala gola! Ne možete ni zamisliti kako je to sablažnjavalo ondašnje Zadrane. Prema pisanju ondašnjeg časopisa, ciljevi odlaženja na kupanje u odnosu na današnje nisu se puno promijenili. Jedan tadašnji humoristički list tvrdio je da se na kupanje ide: 1. jer postoje kupališta, 2. jer i drugi idu, 3. da bi se udvaralo nekim gospođicama, 4. zbog igranja bridža, 5. da bi se pokazao novi kupaći kostim, 6. da se škilji kroz otvore na kabinama, 7. da bi se eventualno uspio uloviti budući muž, te 8. da bi se ponekad i kupalo. (Coen – Vulin, 2010.). Vihor Drugog svjetskog rata poharao je Grad, pa i zadarska kupališta. Čisteći ruševine razorenog Zadra nakon 1945., i kupališta su se pokušala obnoviti, ali predratna stara zdanja, kao ni način života, nisu se mogli obnoviti.
Pojavila se 30-ih godina prošlog stoljeća i prva nudistica. Bila je to izvjesna Đika Bobić - prva Zadranka koja je završila fakultet, a bila je poznata, osim po tome što je bila veslačica, jedriličarka, prva žena koja je vozila automobil, i po tome što se kupala i sunčala gola! Ne možete ni zamisliti kako je to sablažnjavalo ondašnje Zadrane. Prema pisanju ondašnjeg časopisa, ciljevi odlaženja na kupanje u odnosu na današnje nisu se puno promijenili. Jedan tadašnji humoristički list tvrdio je da se na kupanje ide: 1. jer postoje kupališta, 2. jer i drugi idu, 3. da bi se udvaralo nekim gospođicama, 4. zbog igranja bridža, 5. da bi se pokazao novi kupaći kostim, 6. da se škilji kroz otvore na kabinama, 7. da bi se eventualno uspio uloviti budući muž, te 8. da bi se ponekad i kupalo. (Coen – Vulin, 2010.). Vihor Drugog svjetskog rata poharao je Grad, pa i zadarska kupališta. Čisteći ruševine razorenog Zadra nakon 1945., i kupališta su se pokušala obnoviti, ali predratna stara zdanja, kao ni način života, nisu se mogli obnoviti.
Zadarsko trgovište
Brodarica je 1646. bila najvažnije zadarsko trgovište, a prijevoz do nje javna usluga - Barkajol je u svako doba morao biti spreman za prijevoz. Veliki promet stoke preko Brodarice, osobito u XVII. stoljeću, morale su stalno nadzirati vlasti Grada. Brodarica je bila, kako stoji u spisu mletačkog providura iz 1646., najvažnije trgovište (importantissima Piazza). Tu je bilo posla za lučkog kapetana (ammiraglio del porto) koji je ubirao lučke pristojbe, za zdravstvene poslužnike (fante di sanita) i za carinarnicu (dogana), pa je lučki prijevoz imao status javne usluge (el publico servizio). Prijevoznici su morali biti spremni veslati u svako doba.
Brodarica je 1646. bila najvažnije zadarsko trgovište, a prijevoz do nje javna usluga - Barkajol je u svako doba morao biti spreman za prijevoz. Veliki promet stoke preko Brodarice, osobito u XVII. stoljeću, morale su stalno nadzirati vlasti Grada. Brodarica je bila, kako stoji u spisu mletačkog providura iz 1646., najvažnije trgovište (importantissima Piazza). Tu je bilo posla za lučkog kapetana (ammiraglio del porto) koji je ubirao lučke pristojbe, za zdravstvene poslužnike (fante di sanita) i za carinarnicu (dogana), pa je lučki prijevoz imao status javne usluge (el publico servizio). Prijevoznici su morali biti spremni veslati u svako doba.
Tri obitelji
Susrevši starosjedioca kvarta Drošanjice, gospodina Đorđa Barića (1937.), pitam ga za njegov kvart, budući da su tu prostorije nekadašnje Mjesne zajednice, a sada mala prostorija "MO Brodarica". Nasmijao mi se i odgovorio: "Bili smo manje naselje od jedno 6-8 kuća, a neke su se provlačile i do raskršća s Punta Mikom i Diklom". Pitam ga za stanovnike: "To su uglavnom tri obitelji: Barić, Šimunov i Antišini"
Susrevši starosjedioca kvarta Drošanjice, gospodina Đorđa Barića (1937.), pitam ga za njegov kvart, budući da su tu prostorije nekadašnje Mjesne zajednice, a sada mala prostorija "MO Brodarica". Nasmijao mi se i odgovorio: "Bili smo manje naselje od jedno 6-8 kuća, a neke su se provlačile i do raskršća s Punta Mikom i Diklom". Pitam ga za stanovnike: "To su uglavnom tri obitelji: Barić, Šimunov i Antišini"
Neobičan običaj
Među sjećanjima iz tih poslijeratnih vremena ima jedna neobična, ali zanimljiva, pa i praktična pojava. Bile su fešte i proslave, dan ovoga ili onoga, rođendan Hrvata Josipa Broza i drugi važni datumi. Ali netko iz Grada se, po onoj staroj partizanskoj "snađi se druže", dosjetio: nabavio je gomilu sitne piljevine, dobro je natopio naftom, ukrcao u kamione i poslijepodne prije "fešte" od Foše pa oko cijelog starog Grada do mosta te po Voštarnici i Brodarici uz sam rub ceste do mora lopatama formirali gomilice te piljevine natopljene naftom, i to sve do vile "Bugatto" (bivše Meteo stanice). Kad bi pao mrak, veliki broj "potpaljivača" je upaljenom bakljom potpalio svoj dio tih hrpica. Za kratko vrijeme gorila je uz more svakih nekoliko metara po jedna hrpica i stvarao se svečani i veseli ugođaj uoči praznika! Te bi hrpice gorjele neko vrijeme, oko sat i pol, a onda bi ih isti ti potpaljivači pomeli u more ili niz cestu. Toga će se sjetiti stariji, a mlađi će za to možda prvi put čuti.
Među sjećanjima iz tih poslijeratnih vremena ima jedna neobična, ali zanimljiva, pa i praktična pojava. Bile su fešte i proslave, dan ovoga ili onoga, rođendan Hrvata Josipa Broza i drugi važni datumi. Ali netko iz Grada se, po onoj staroj partizanskoj "snađi se druže", dosjetio: nabavio je gomilu sitne piljevine, dobro je natopio naftom, ukrcao u kamione i poslijepodne prije "fešte" od Foše pa oko cijelog starog Grada do mosta te po Voštarnici i Brodarici uz sam rub ceste do mora lopatama formirali gomilice te piljevine natopljene naftom, i to sve do vile "Bugatto" (bivše Meteo stanice). Kad bi pao mrak, veliki broj "potpaljivača" je upaljenom bakljom potpalio svoj dio tih hrpica. Za kratko vrijeme gorila je uz more svakih nekoliko metara po jedna hrpica i stvarao se svečani i veseli ugođaj uoči praznika! Te bi hrpice gorjele neko vrijeme, oko sat i pol, a onda bi ih isti ti potpaljivači pomeli u more ili niz cestu. Toga će se sjetiti stariji, a mlađi će za to možda prvi put čuti.