Lički grad koji je prihvatio otočane i nesretni ljudi koji su Viranima prirasli za srce - donirali po 650 eura obiteljima iz doline Gacke

Otočac je pitoreskno mjesto u Ličko-senjskoj županiji sa statusom grada u kojemu živi nešto manje od 4.000 stanovnika, odnosno ukupno oko 8.400 ljudi u gradu i njegovoj okolici. Smješten je u Gackoj dolini i kroz njega protječe Gacka čiji izvor očarava snovitom zimskom idilom, a bezbrojnim pritocima koji ga okružuju ljepotom napaja i neka od 22 gradska naselja i obližnja sela. Maglovito Staro selo, zabačena Švica ili selo Sinac ne moraju Viranima predstavljati ništa više od toponima, ali za članove i volontere Udruge dobrovoljnih darivatelja krvi Vir ta mjesta znače puno više.

Već treću godinu članovi virskog UDDK-a s predsjednikom Goranom Vickovićem odlaze u Otočac kako bi u mjesecu darivanja socijalno ugroženim stanovnicima središta i okolice Gacke doline pružili podršku i donijeli materijalnu pomoć prikupljenu donacijama virskih obitelji. Slika je tada uvijek ista, makar se tragične životne okolnosti ili rubni egzistencijalni uvjeti u kojima žive ljudi, ukazuju na tisuće različitih načina. Gojko i Željko Mileusnić su braća u srednjim pedesetima, ali im je zbog oronulosti koja ih okružuje u ambijentu zapuštene kuće i samoće, teško procijeniti godine. Izgledaju osjetno stariji, a jedino veselje pred njihovom kućom u Starom selu kod Otočca predstavlja razigrani pas koji je dočekao Virane. Prije nekog vremena pobjegao je iz obližnjeg romskog naselja i udomaćio se kod Mileusnića. Iako braća nemaju ništa ili gotovo ništa, pas imena Pas odgovornost je i obaveza koju braća shvaćaju ozbiljno.

– Željko je otišao nahraniti psa – govori Gojko. Mileusnići su jedna od sedam obitelji iz Otočca za koje su Virani donacijama prikupili po 650 eura pomoći, ili ukupno 4.550 eura tijekom osam dana humanitarne akcije „Dajmo smijeh na lice potrebitima“. U sklopu te akcije donirano je i sedam tona osnovnih higijenskih te drugih potrepština i razne hrane za korisnike Pučke kuhinje u Zadru, a novčane priloge velikodušni Virani davali su donoseći donacije u hrani. Dio sredstava prikupljen je i ranije, tako da je prikupljeni novčani iznos na kraju zaista bio značajan. U svakom slučaju otišao je na prave adrese i u ruke onih kojima je pomoć potrebna. Željko je slabovidan pa se otežano kreće, dok je Gojko zbog epilepsije trajno nezaposlen, pa braća žive od socijalne pomoći.

Virani u Otočcu

– Drago mi je što smo mogli pomoći. Iznos donacija za obitelji predstavlja lijepu pomoć u blagdansko vrijeme, jer netko radi cijeli mjesec za 650 eura. Ne možemo pomoći svima kojima je pomoć potrebna, ili pružiti podršku s većim novčanim iznosima, ali zato pokušavamo ukazati ljudima na potrebu i vrijednosti pomaganja bližnjima. Virani su srećom velikodušni ljudi – kaže predsjednik virskog UDDK-a Vicković. Kako je ova najvažnija i nagrađivana humanitarna udruga u Viru praktički cijelu 2023. godinu bila bez proračunskih sredstva, uz pomoć kojih organizira darivanja krvi na otoku i sve druge humanitarne akcije, ruku pomoći u tim su trenucima pružili građani i poduzeća. Vicković navodi kako je UDDK Vir ove godine dobio 3.500 eura pomoći od pizzerije Toni u Viru, caffe bara Casablanca, pizzerije Bella Ciao, obitelji Kasupović, kozmetičkog salona Amarilis Studio i restorana Kaleta, dok je najveći donator za akciju u Otočcu bio virski sushi, wok i burger bar DeToss. U ovom slučaju dobrota je nagradila dobročinstvo, a onda je s Viranima otputovala u Otočac.

– Željko mora voditi računa da mu brat redovito pije lijekove za epilepsiju, no on je slabovidan. Dok im je baka bila živa kuhala je i brinula se o obojici. Bila je simbol ljubavi i dobrote, ali je nažalost više nema pa su braća prepuštena samima sebi – s tugom primjećuje Jelena Benčić iz zagrebačke humanitarne udruge Dobra volja, koja se pridružila Viranima u posjeti obiteljima u potrebi iz Otočca. Benčić ovaj posao kao koordinatorica za područje Otočca i okoline radi već deset godina izražavajući tugu zbog sveprisutnog nedostatka empatije, ljudskosti i potrebe za pomaganjem bližnjima. Prosinac je postao mjesec potrošačke kulture potisnuvši brigu za bližnje, susjede i ljude u potrebi.

– Kad si jadan onda te nitko ne gleda. Svi se drže tri metra od tebe, takvo je vrijeme došlo – kaže Benčić. U njezinom slučaju ili u slučaju nepresušne volje članova, volontera i prijatelja UDDK Vir, ipak nije tako. Ljiljana Kapović, Alen Glavan, Sandra Glavan, Alida Bulić Cvitkušić, Mimoza Jevremović i Milan Momčilović s Vickovićem i Benčić na tom su putu u Otočcu pružili ruku pomoći. Tako su treću godinu Virani došli u posjet Gordani i Iliji Kostelcu i njihovoj djeci. Priča obitelji Kostelac posebno je tužna, jer supružnici Ilija i Gordana imaju djecu s posebnim potrebama o kojima svojim radom i ljubavlju skrbi Ilija. No Ilija je umirovljenik koji je upravo završio sa svim ciklusima kemoterapije zbog karcinoma i dok čeka nalaze i CT, živi u egzistencijalnoj neizvjesnosti te zabrinutosti za svoje zdravlje i obitelj. Kostelci žive u naselju Švica koje ima nešto manje od 500 stanovnika.

– Jedino Ilija može raditi, pa obitelj sada ima veliki problem s obzirom na njegovo zdravstveno stanje – primjećuje Benčić. Manji dio problema uglavnom se rješava socijalnom pomoći i uvjetovanim korisnim radom za koji takve obitelji dobivaju po pet metara drva, no

tolika količina drva za ogrjev u Lici je dostatna za mjesec ili dva. Ostatak drva treba kupiti, a socijalna primanja, minimalne mirovine i milodari nisu dovoljni ni za zadovoljenje egzistencijalnog minimuma. S bolesnom djecom sve je još puno teže i neizvjesnije.

– Ilija je takav čovjek da nam je prošli put na rastanku nudio svoje krumpire da ne odemo praznih ruku, iako nema ni za sebe – kaže Vicković. Još je jedna obitelj Kostelac u teškoj situaciji. Božica i Vlado Kostelac žive u selu Prozor u maloj kući prepunoj pukotina i odlomljene fasade. Kuća se srećom upravo grije, jer je Božica na javnim radovima zaradila pet metara drva pomoći. Vlado je ozbiljno bolestan, a pored sve nesreće još ima i povećan volumen štitnjače, što je vidljivo kao guša ili struma. Trenutno je Božicu jaka prehlada odvukla u krevet, pa se Vlado, iako bolestan, brine o kućanstvu i dočekuje goste.

– Hvala vam od srca, lijepo vas je vidjeti – govori Vickoviću, Benčić i članovima UDDK-a Vir kojima se obradovao još jedan virski znanac, samohrani otac šestero djece Darko Jeremić. Njegova je supruga prije dvije godine umrla od karcinoma kada je njihova najmlađa kćerka imala svega dvije godine. Od tada je zanijemjela, no situacija se donekle popravila otkad je krenula u vrtić. Darko se posvećeno brine o svima, herojski i očinskom ljubavlju noseći se s tim bremenom.

– Kuham ručak, kada djeca dođu iz škole sve mora biti na stolu – kaže Darko koji živi u Otočcu. Iako posla u Otočcu ima napretek, Darko ne može raditi zbog cjelodnevnih obaveza prema djeci. Grad je u investicijskom ciklusu kojim upravljaju privatni investitori i javni sektor uz značajna ulaganja države i HEP-a, no posla je inače puno više nego što je interesa za poslom, pa je i Otočac prepun radnika iz udaljenih i egzotičnih država.

– Darko ne može raditi iako je sposoban i opremljen za rad, jer nema nikoga tko bi se mogao brinuti o njegovoj djeci. To nije nimalo lako – kaže gospođa Jelena koja povremeno obilazi sve one koji su u potrebi. Na području Otočca i okolice ima ih veći broj i nalaze se u krugu od tridesetak kilometara do Perušića gdje je Virane dočekala Marija Špoljarić, samohrana majka šestero djece. Pokojnog supruga Ivicu Dresu, policajca iz Otočca i omiljenog sportskog pedagoga, izgubila je nakon njegove kratke borbe s metastaziranim karcinomom. Gospođa Marija ne može primati mirovinu jer je premlada, pa joj je jedini izvor prihoda dječji doplatak, no unatoč tomu ne napušta je dobar duh i ljubav kojom je ispunila svaki djelić njihove uredne obiteljske kuće. Njezin najstariji sin upravo se zaredio za svećenika, pa se situacija donekle popravila. I gospođa Marija, poput nesretnog Ilije, ne pušta Virane bez poklona. Želi za odužiti za dobročinstvo i novčanu pomoć koju su Virani u Otočcu dijelili i radosno i tiho, i ponekad suzdržavajući suze.

Jelena i Snježan Tomaić iz Otočca roditelji su troje djece, od kojih je jedno dijete invalid u kolicima. Ime mu je Kristijan, ljubitelj je sporta kojeg strastveno prati, a pored susreta s poznatim sportašima sanjari i o otoku Viru. Događanja redovito prati preko društvenih mreža. Kako tata Snježan ima ozlijeđenu kičmu, nije se u stanju zaposliti niti raditi teže poslove, pa je gospođa Jelena preuzela kompletnu brigu o djeci i kućanstvu. Pored Virana, pomogli su i Zadrani koji su Tomaićima poklonili automobil. U vremenu koje kao da je zaboravilo na bližnje, sasvim malo sreće, vrećice slatkiša za djecu, novčana pomoć i dobra volja da se pomogne prijatelju, susjedu ili čovjeku u nevolji, nemaju cijenu. A to najbolje znaju oni koji su bili u Otočcu, kao i oni koji su sa svojim donacijama pomogli da se teške i tragične životne okolnosti podijele pri susretu s bližnjima.

: