StoryEditor
Zadar plusHRVOJE PETRIČIĆ:

"Ljudi mi čestitaju, grle me i ljube kao da sam njima nešto napravio. Nisam ni junak ni heroj, samo sam želio spasiti dječaka da ga ne ubiju!"

Piše Ivica Nevešćanin
9. svibnja 2021. - 21:28

- Jesam li junak ili heroj? Ne znam, ne razmišljam o sebi na taj način. Ljudi mi svaki dan prilaze ili zovu telefonom, dobio sam na stotine poruka. Čestitaju mi, grle me i ljube kao da sam njima nešto napravio. Ali heroj i junak sigurno nisam. Jednostavno sam reagirao. Ljudski, spontano i bez razmišljanja. Neki mi prijatelji kažu da oni to nikad ne bi mogli napraviti. Ne znam, drugi bi možda vidjeli i otišli na drugu stranu. Ja nisam ni stigao o tome razmišljati. Samo sam reagirao, iz srca...

Ako je nekako do sada uspio sačuvati anonimnost, od prošlog petka za Hrvoja Petričića iz Zadra svi znaju. Načelnik Policijske uprave zadarske Anton Dražina i Elvis Perinčić, načelnik Prve policijske postaje Zadar, uručili su mu prije tri dana zahvalnicu za ono što je napravio u četvrtak 22. travnja ove godine, kada je u večernjim satima, u Ulici bana Josipa Jelačića u Zadru, iskočio iz svog automobila i spasio 14-godišnjaka od nemilosrdnog batinanja trojice napadača. „Svojim savjesnim i odgovornim ponašanjem spriječio je teže posljedice kažnjivog ponašanja”, istaknuo je načelnik Dražina zahvalivši se Hrvoju Petričiću „za iskazanu hrabrost i građansku požrtvovnosti čime je dao svoj doprinos u očuvanju sigurnosti društva”.

image
Hrvoje Petričić primio je Zahvalnicu zadarske policije
PU zadarska

Od tog četvrtka prošla su tri tjedna, 54-godišnji Hrvoje Petričić još uvijek vrti isti film u glavi. Bilo je oko 20 sati, vozio je iz Jazina prema Voštarnici kad je odmah iznad raskrižja s Ulicom Josipa Strossmayera, s desne strane, primijetio neku gužvu: grupu mladića kako nemilosrdno udara nekoga na podu. Iskočio je iz automobila ostavivši ga nasred ceste i krenuo prema napadačima. Kad su ga vidjeli kako im vičući prilazi, razbježali su se svatko na svoju stranu. Trčali su, kaže, kao gazele, a na travi je ostao nepomično ležati dječak krvavog lica.

- Kad sam ga vidio steglo mi se u grlu. Krvav, sklupčan, slomljen, jedva je govorio. Dotrčali su neki prolaznici, pozvali smo policiju i hitnu. I sad mi je teško o tome govoriti... - kaže Hrvoje.

Brutalni napad dogodio se na nogostupu u središtu Zadra, u ulici gdje uvijek nekog ima, gdje promet nikada ne staje. Hrvoje je napad zaustavio možda u posljednjem trenutku. Nekoliko sekundi kasnije, zapravo nekoliko udaraca kasnije, možda je sve moglo i puno gore završiti za 14-godišnjeg dječaka, nego s puknutom slezenom, posjekotinama u vlasištu i masnicama po tijelu.

- Divljačka silina s kojom su tukli to dijete, meni je to izgledalo strašno, kao pokušaj ubojstva – ponavlja Hrvoje iste one riječi koje je kazao i te večeri, neposredno nakon samog događaja. Uz ozlijeđeno dijete ostao je sve dok nisu došli najprije policija, potom dječakov otac i na koncu kola hitne pomoći.

- Kada sada gledam kako se to odigralo, kao da je netko unaprijed sve posložio: da baš ja u to vrijeme prođem ulicom, da baš vi slučajno naiđete, da se sve kasnije odvije kako se odvilo. Je li to bila slučajnost ili neki svemirski usud, ne znam, ali slijed događaja je stvarno bio plod nekoliko uistinu nevjerojatnih podudarnosti - govori Hrvoje.

- Tog četvrtka sam neplanirano dugo radio u Benkovcu. Došao sam u grad na kasni ručak i kad sam krenuo kući, nisam mogao ići uobičajenim putem jer je cesta na Relji bila zatvorena. Danas baš nemaš sreće, rekao sam sebi, od posla do povratka kući, sve se moralo zakomplicirati. Nastavio sam kroz Jazine preko Jelačićeve do Voštarnice kad sam ugledao tučnjavu. Niti tri minute nakon mene, tu ste se odnekud i vi stvorili. Da niste sve to napisali i objavili, možda se ništa ne bi ni znalo, možda bi izostala prava reakcija. Pa onda policija, svaka čast! Došli su za tren, napadače su odmah pohvatali. Jedino mi se činilo da hitna nikako ne dolazi. Ali u tom trenutku, dok sam stajao nad glavom tom pretučenom dječaku, svaka se sekunda činila kao minuta, svaka minuta kao sat... - sjeća se. 

image
Luka Gerlanc/Cropix, Zadarski.hr

Oprostite na novinarskoj indiskreciji, ali na ovom je mjestu jednu stvar potrebno objasniti. Hrvoja poznajem preko dvadeset godina, i splet nekih naizgled nepovezanih okolnosti, sinkronicitet ili što li već, htjeli su da se i jedan i drugi na mjestu događaja zateknemo posve slučajno. Na povratku kući primijetio sam gužvu na ulici i posred ceste zaustavljen Mercedes. Mislio sam da je u pitanju neka prometna nesreća, možda se netko sudario, ali čim sam se približio, vidim, tragova nesreće nema, a tamo preko nogostupa, u travi, netko sitan nepomično leži. „Bože mili, nije ga valjda auto do tamo odbacio”, pomislio sam, a onda sam ugledao poznato lice, Hrvoja, kako stoji iznad dječaka. Oko njega se okupili prolaznici i međusobno se užasnuto došaptavaju. U taj čas stiže i policija, bez sirene, samo uz rotacijska svjetla. Policajci dolaze do dječaka, a Hrvoje mi na trenutak prilazi. Na licu mu se vidjelo da nije svoj...

- Prijatelju, ovo nisam nikad doživio. Ovo je strašno! Molim te, piši o ovome, nemoj da se za ovo ne čuje. Ovo je za mene bio pokušaj ubojstva...

Od Hrvojevih riječi najprije su me prošli trnci, a onda je eksplodirao adrenalin. Riječ po riječ ispričao mi je sve što je vidio, kako je iskočio iz auta i kako je dotrčao do dječaka. Kako mu je cijelo lice bilo u krvi, kako se nije od bolova mogao micati, kako ga je na telefon nazvao otac, ali se nije mogao javiti, pa je on oca, koji je sina čekao u Gradu, pozvao da dođe. Kako se jadni čovjek slomio kad je vidio što su njegovom djetetu napravili, kako mu nikada sporije u životu vrijeme nije prolazilo, kako ga je pokušavao zadržati pri svijesti zagovarajući ga o svemu i svačemu... U tim razgovorima dječak mu je rekao da dobro zna svoje napadače, kazao mu je da su ga udarali bokserom, da je svemu tobože kriva neka djevojka, ali ništa od toga, osim identiteta napadača, do danas nije službeno potvrđeno...

- Došao sama doma, ma se nisam mogao smiriti. U meni su se miješali ljutnja i razočaranje. Ispred očiju mi je bilo to dijete, sitno kao vrabac, kako slomljeno leži, sklupčan i premlaćen... Uhvatio me divljački bijes. Otac sam i mislim da svaki roditelj proključa na samu pomisao da se njegovom djetetu nešto slično može dogoditi. S druge strane ubijalo me razočarenje, ne mogu se pomiriti s tim da se takve stvari događaju u mome gradu. Da su to mladi momci, dječaci, iz iste škole, iz istog razreda, da jedan drugome tako nešto mogu učiniti. Rođen sam i odrastao u Zadru, i ja sam bio u njihovim godinama, mangup, glupirao se sa svojim frendovima, ali ne sjećam se da se nešto slično dogodilo u naše vrijeme. Ne znam, i kad sada o tome govorim, opet se uznemirim, opet me uhvati taj pomiješani osjećaj bijesa i razočaranja...

image
Hrvoje Petričić primio je Zahvalnicu zadarske policije
PU zadarska

Te večeri i sutradan, kad smo o napadu opet razgovarali, Hrvoje nije htio da mu spominjem ime. Medije razumije i cijeni, ali im nikada nije bio pretjerano sklon. Od kad ga znam štitio je svoju privatnost, nikad nije bio razmetljiv, premda je novinarima uvijek bio zanimljivi. Prije svega kao uspješan poslovni čovjek, o čemu u Zadru znaju uglavnom samo njegovi najbliži prijatelji. Zato ga nije bilo jednostavno nagovoriti da kaže nešto više od sebi. Pristao je na koncu govoriti, ali samo o poslu, kroz koji smo se i upoznali početkom dvijetisućitih.

Kad je 2004. na Liburnskoj obali otvorio restoran „Kornat”, Hrvoje je nepovratno utjecao na društveni život Zadra. Restoran je preko noći postao „in” mjesto koje je svojim izgledom, uslugom i ponudom označilo prekretnicu u poslijeratnom zadarskom ugostiteljstvu.

- Sjećam se da su ljudi iz Splita dolazili u Zadar samo na ručak ili večeru u „Kornat”. Danas Split ima desetak fantastičnih restorana, još više dobrih hotela, a mi smo opet negdje zapeli – komentira.

Nakon „Kornata” u najam je od Grada uzeo „Atrij”, poznati kafić na samom ulazu na Poluotok, gdje je prije rata bio legendarni Studentski klub, ali s njim nije imao puno sreće. Uložio je više od pola milijuna eura, dva tri puta lokal je morao temeljito renovirati zbog prodora podzemnih voda, angažirao je vrhunske chefove poput Mate Jankovića, ali posao nije išao. Na koncu ga je zatvorio, a nedavno i prodao vlasniku budućeg hotela koji se uređuje u istoj zgradi.

Ali Hrvoje, zapravo, nikad nije bio „pravi” ugostitelj. U otvaranje „Kornata” upustio se kako bi pokazao i dokazao kako Zadar može i treba imati dobar i pristupačan restoran, no njegov glavni biznis do danas su ostali trgovina, s kojom je počeo prije 30 godina, i proizvodnja na koju se od 2012. gotovo u potpunosti prebacio. Preko svoje tvrtke Radion bio je jedan od prvih uvoznika robe široke potrošnje iz Kine. Pod svojim brendom Splendida u Kini je proizvodio široku paletu proizvoda za domaćinstvo, od čačkalica i kuhinjskih spužvica do plastičnog posuđa i folija, opskrbljujući vodeće domaće i regionalne trgovačke lance. Onda je 2012. odlučio poslovanje podići na novu razini te proizvodnju iz Kine preseliti u Benkovačko Selo. Jedini u Hrvatskoj i regiji pokreće liniju za proizvodnju kocaka za potpalu da bi preko tvrtke Olimp danas postao njihov najveći proizvođač na jugoistoku Europe. Kocke izvozi u čak 52 zemlje, od Engleske preko cijele Europe do Saudijske Arabije, uglavnom kao privatne robne marke za raznorazne naručitelje. Nedavno je otkupio udjele engleskog poslovnog partnera u Olimpu i potpuno preuzeo vlasništvo nad tvrtkom, a upravljanje sve više prepušta svojoj kćerki.

Radion i Olimp u fazi su novog poslovnog ciklusa, osigurali su ulaganja za proširenje kapaciteta i asortiman proizvoda. Radion će u Benkovačkom Selu uskoro početi proizvoditi razne vrste folija za domaćinstvo, a Olimp će povećati proizvodnju Plamenka. Ulaganja su teška oko 90 milijuna kuna, a konačan rezultat bi trebao biti godišnji promet od oko 1,5 milijardi kuna. Hrvoje u četiri tvrtke trenutačno zapošljava nešto više od 70 ljudi s prosječnim plaćama znatno većim od državnog prosjeka.

- Važno mi je da ljudi budu zadovoljni, da rade najbolje što mogu, a na meni je da taj njihov rad i angažman adekvatno nagradim. Nezadovoljan radnik je najgori radnik – kaže Hrvoje koji s posebnim interesom prati aktualnu gospodarsku vladinu politiku.

- Pred Hrvatskoj je povijesna prilika. U ovih 30 godina imali smo smo bezbroj šansi, ali ih nismo znali iskoristiti. Ako novac iz EU koji nam sada stoji na raspolaganju iz programa oporavka i pomoći pametno iskoristimo, ako ga uložimo kako treba, možemo postati europska Kalifornija. Mjesto u koje će svi htjeti ulagati, doći živjeti i raditi. Ne mislim na turizam, nego na malo i srednje poduzetništvo, na proizvodnju. Samo te ljude treba motivirati, treba ih znati privući. Mene su nedavno zvali iz Srbije da istu tvornicu koju sam podigao u Benkovačkom Selu preselim u Niš. Daju mi besplatno zemljište, oslobađaju prvih nekoliko godina od poreza na dobit i za svakog zaposlenog daju poticaj od 10 tisuća eura. Nisam htio, jer želim raditi ovdje, i tu nešto napraviti. Mene samo čudi zašto naše vlasti tako ne rade. Sve je već osmišljeno, sve je već poznato, ne trebamo izmišljati toplu vodu. Samo preuzeti poznata rješenja i primijeniti ih kod nas. Ne trebaju to biti tvornice za dvije, tri ili pet tisuća radnika, nego male tvrtke, obrtnici, start-upovi, moderne tehnologije, koje zapošljavaju 50 do 60 ljudi, koje se lako prilagođavaju promjenama na tržištu i imaju mobilnu radnu snagu – kaže, podsjećajući na svoje davno iskustvo:

- Znate, prvi put sam bio u Kini 1994. godine i do danas, 27 godina, poslujem s njima. Kad sam došao prvi put sva ta masovna proizvodnja je bila ručna, ali kako sam se vraćao godinu za godinom, vidio sam da oni u jednoj godini preskaču deset. Da uvode nove tehnologije, kompjuterizaciju, primjenjuju najnovija znanja... Danas su sve te ručne tvornice robotizirane, radnika je manje, ali više je tvrtki. Marže nisu više kao nekada 150 ili 200 posto, nego 15 ili 20 posto, ali zato je obrt toliko velik da se još više zarađuje. Mi se moramo početi tako ponašati, otvoriti se Europi i pozvati ih da dođu kod nas. Kad stavite šestar u Zadar ili u Hrvatsku na karti Europe i napravite krug promjera 1500 kilometara, zahvatit ćete prostor od nekoliko stotina milijuna ljudi. Ogromno tržište unutar udaljenosti koja je optimalna za isplativi transport proizvoda. Hrvatska ima klimu, položaj i odličnu prometnu, cestovnu i lučku, infrastrukturu, pogotovo mi ovdje u Zadru. Nekidan se na naš natječaj za posao u Benkovcu prijavio čovjek iz Slovenije. Danas tu radi, a za njim će doći i drugi stranci. Oni se lako sele, putuju, mijenjaju poslove, radna snaga će doći za poslom. Tako možemo vratiti naše mlade koji su zadnjih godina iselili, ali i dovesti Europu u Hrvatsku. Tako možemo izabrati svoj put – smatra Hrvoje.

Na kraju se ipak vraćamo na četvrtak, 22. travnja, na tu vlažnu večer koja će i njemu i meni ostati dugo u pamćenju...

- Nadam se da smo svi shvatili poruku, da smo iz ovoga što se dogodili nešto naučili. Da ovo neće ostati samo na policijskom izvještaju i nekoliko novinskih tekstova. Potrebno je neke stvari promijeniti da se ovakve stvari nikad više ne ponove. Taj mali, to dijete, on je najgore prošao. Strah na njegovom licu, strah njegovih roditelja, to će me mučiti dok sam živ. Ali uz pomoć zajednice, škole, institucija, mislim da i ovakve teške stvari mogu dobro završiti, da to dijete može pobijediti strah i opet se normalno vratiti u školu. Drugog izbora nemamo, sve drugo nas udaljava od onoga što jesmo kao ljudi. Moramo jedni drugima pomoći. Ne smijemo okretati glavu, problemi se neće sam riješiti...

17. lipanj 2021 21:30