Tko su bili sveta Anastazija (Stošija) i sveti Krizogon (Krševan), kako su postali najznačajniji sveci zaštitnici grada Zadra, zašto baš oni, a ne neki drugi kršćanski mučenici, tim i drugim pitanjima iz biografije poznatih svetaca i njihovog kulta bavi se nova knjiga Trpimira Vedriša (r.1976.), "Hagiografija i rani kult sv. Anastazije i sv. Krizogona u Zadru", upravo objavljena u izdanju Leykam international iz Zagreba. Profesor Trpimir Vedriš slovi za ponajboljeg poznavatelja kulta zadarskih svetaca i njegov istraživački i znanstveni doprinos je neusporediv s dosadašnjim spoznajama na tom polju, premda sam priznaje da je ispred njega još uvijek veliki posao.
- Iako je studija rezultat višegodišnjeg, ne sasvim dosljednog, bavljenja hagiografijom i kultom zadarskih svetaca zaštitnika, riječ je najvećim dijelom o tekstu doktorske disertacije obranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u kasnu jesen 2009. Započinjući nekoliko godina prije rad na doktorskoj disertaciji imao sam nakanu rasvijetliti„zadarsku povijest” dvoje mučenika blještavim svjetlima suvremenih strujanja „nove hagiografije”, no već su me prvi istraživački koraci uvjerili da je, na neki način, za tako što prerano – kaže na početku našeg razgovora profesor Vedriš, koji je doktorirao i na Odsjeku za srednjovjekovne studije na Srednjeuropskom Sveučilištu u Budimpešti.
Od kada datira kult sv. Anastazije i sv. Krizogona? Koji su povijesni izvori njihovog kulta?
- Mislite li na pisane izvore, ključno (premda ne i povijesno pouzdano) svjedočanstvo o životu i smrti sv. Stošije i sv. Krševana jest kasnoantička legenda koju danas nazivamo Passio S. Anastasiae et sociorum („Muka sv. Stošije i drugova“). Ta legenda vrlo sažeto opisuje Krševanovo suzništvo, sudski postupak pred carem Dioklecijanom i pogubljenje. Uz to, legenda sadrži i niz pisama koje je budući mučenik izmijenjivao sa sv. Anastazijom (Stošijom) koju predstavlja kao rimsku aristokratkinju. Problem s tom legendom kao povijesnim izvorom jest u tome što je nastala stoljeće do stoljeće i pol nakon događaja koje navodno opisuje te odražava situaciju kad je štovanje dvoje mučenika već bilo razvijeno u Rimu.
Kao što je poznato u Rimu je, nakon završetka velikog Dioklecijanovog progona i Konstantinova obrata početkom 4. st., postupno došlo do „miješanja“ više mučenika „uvezenih“ u Rim. Na tom tragu istraživači danas uglavnom drže da je i spomenuta legenda povezala predaje vezane uz rimske crkve. Nepoznati rimski hagiograf koji je legendu sastavio u danas poznatom obliku očito je želio povezati dvoje mučenika i učiniti ih Rimljanima. Ipak, legenda nije u potpunosti prikrila činjenicu da su stradali u Akvileji (Krševan) i Sirmiju (Stošija).
Njihova povijesnost nije, dakle, upitna. Anastazija je bila sirmijska mučenica iz vremena Dioklecijanova progona čiji je kult vrlo rano dospio u Rim gdje se stopio s mjesnim sjećanjem na neku rimsku gospođu. U Sirmiju joj je, prije prinosa relikvija u Carigrad sredinom 5. st., bila posvećana bazilika koja, međutim, do danas nije pouzdano identificirana. Sretan nalaz od prije nekoliko godina na svijetlo je iznio natpis s njezinim imenom učvršćujući pretpostavke o ranom kultu u Sirmiju. Krševan je, s druge strane, bio akvilejski mučenik, pogubljen tijekom velikog Dioklecijanovog progona (vjerojatno 303. godine). Pouzdano svjedočanstvo o mjestu smrti i njegovu najranijem kultu su, među ostalim, i njegov danas izgubljeni nadgrobni spomenik te kameni sarkofag koji se čuva u selu San Canzian d'Isonzo.
Kada je u Zadru započelo štovanje sv. Anastasije i sv. Krizogona?
- Odgovor na to pitanje ovisi o tome koju od pretpostavki o dolasku kulta (i relikvija) u Zadar prihvatimo. Naime, kao što je poznato, postoji više tradicija o dolasku relikvija dvoje svetaca u Zadar. Što se tiče sv. Krševana, mjesna pisana predaja sačuvala je čak četiri pripovijesti o dolasku mučenikova tijela. Prva, u obliku kratke vijesti sačuvane u danas izgubljenoj srednjovjekovnoj kronici spominje prijenos relikvija iz Grada (tadašnje sjedište akvilejskog patrijarha) sredinom 7. st. Potom, neki su stariji istraživači (poput D. Farlatija) smatrali da je relikvije mogao donijeti biskup Donat na povratku s dvora Karla Velikog. Treća je predaja sačuvana u tzv. Codexu Filippi i opisuje otkriće tijela sv. Krševana u zadarskoj okolici. Konačno, tu je i četvrta tradicija koja ne proturječi ni jednoj od navedenih, a prema kojoj je tijelo sv. Krševana, nakon što je tijekom godina njegovo štovanje u Zadru bilo zamrlo, ponovno otkriveno u samostanskoj crkvi sredinom 11. st.
Što se sv. Stošije tiče – dobro je poznata tradicija o prijenosu relikvija iz Carigrada koja datira taj prijenos na sam početak 9. st. Legenda je, u poznatom obliku zabilježena znatno kasnije tako da se ne smatra potpuno pouzdanim izvorom za događaje koje opisuje. Pokušaji da se utvrdi postojanje kulta u Zadru prije tog prijenosa nisu dosad urodili čvršćim dokazima, no nije nemoguće da je Stošija bila u Zadru štovana prije dolaska relikvija. Standardno tumačenje ipak zasad ostaje ono prema kojem su relikvije buduće zadarske zaštitnice dospjele u grad kao dio diplomatskih aktivnosti bizantskog dvora koji je - nastojeći početkom 9. st. obnoviti svoju nazočnost na Jadranu – među ostalim i putem takovih darova vezivao mjesne elite jadranskih gradova. Prema toj pretpostavci prijenos ostataka sv. Stošije valja promatrati u kontekstu srodnih prijenosa u Veneciju (sv. Teodor/sv. Zaharija) i Kotor (sv. Tripun).
Drugim riječima, iako veza između dolaska relikvija dvoje mučenika i začetaka njihova štovanja, nije posve jasna, čini se da je u Zadru od ranog srednjeg vijeka poznavanje ovdje spomenute rimske legende služilo kao podloga za „okupljanje“ svetaca zaštitnika. Kao što je poznato, Passio Anastasiae opisuje drugovanje sv. Krševana i sv. Anastazije, sv. Zoilo ga sahranjuje, a sv. Agapa, Hionija i Irena se pridružuju sv. Anastaziji nakon njegova pogubljenja.
Najstarija pouzdana svjedočanstva o relikvijama dvoje mučenika u Zadru potječu iz ranog 10. st. te se može pouzdano utvrditi da su ih Zadrani štovali najkasnije krajem 9. st. Oko toga je, mislim, moguće postići čvrst znanstveni konsenzus. No, kao što sam već rekao, vrijeme i okolnosti, pak, dolaska kulta i relikvija i dalje ostaju predmetom istraživanja – kao što pokazuje najnovije istraživanje prof. Nikole Jakšića.
Kako gledate na interpretaciju dolaska kulta (relikvija) sv. Krševana i sv. Stošije u Zadar koju je dao prof. Jakšić. Naime, on ih povezuje s Cividaleom u kontekstu karolinške, a ne bizantske politike utjecaja na Jadranu.
- Novo tumačenje koje je iznio prof. Jakšić smatram vrlo zanimljivim doprinosom istraživanju podrijetla kulta dvoje 'poglavitih' zadarskih zaštitnika. Riječ je, zapravo, o pitanju podrijetla kulta čitave skupine mučenika koji uz sv. Krševana i sv. Stošiju uključuju i sv. Zoila i tri solunske sestre Agapu, Hioniju i Irenu. Naglašavanje činjenice da se oni pojavljuju kao zasebna skupina u Cividaleu svakako baca novo svjetlo na povijest njihova štovanja u ranome srednjem vijeku i otvara nove mogućnosti tumačenja okolnosti pojave njihova kulta u Zadru. Hipoteza je iznesena i sad je u kontekstu akademske rasprave valja ili verificirati ili opovrgnuti – što (ni jedno ni drugo) neće biti lako s obzirom na oskudnost izvora za razdoblje ranog srednjeg vijeka.
Kako se kult sv. Stošije i sv. Krizogona oblikovao kroz vrijeme, od vremena njihove smrti, kroz kasnu antiku te rani i zreli srednji vijek? Što je sve utjecalo na oblikovanje kulta?
- Štovanje dvoje svetaca u tom se razdoblju silno razgranalo, poprimajući u raznim mjestima različite oblike. Tako je, npr. štovanje sv. Anastazije u Sirmiju propašću tog grada nakon 5. st. zamrlo. Nastavilo se na izmaku antike u Rimu i Carigradu odakle se početkom srednjeg vijeka proširilo gotovo čitavom Europom. Pritom dogodile su se zanimljive transformacije – u Rimu se štovanje sirmijske mučenice ispreplelo s mjesnim uspomenama na rimsku gospođu koja je zacijelo rimskoj Crkvi ustupila svoju kuću za potrebe okupljanja zajednice. Plod tog ispreplitanje jest i legenda o sv. Anastaziji, poznata passio Anastasiae, sastavljena u Rimu, zacijelo početkom 5. st. koja odražava taj višestruki identitet, sad već 'romanizirane' mučenice.
Kult sv. Anastazije u Carigradu prošao je drugačiji razvojni put prilikom čega se štovanje tako 'razgranalo' da su u visokom srednjem vijeku u Carigradu štovali vjerojatno tri ili četiri Anastazije. Nasuprot Anastaziji, kult sv. Krševana ostao je u znatno većoj mjeri lokalni, sjevernotalijanski, odnosno rimski kult – bez izrazitije recepcije u Bizantu. Širenjem kulta u Zadar i razvojem specifičnog zadarskog kulta – oblikovala se, da kažemo, nova i specifična grana koja je svoj puni procvat imali u stoljećima procvata zadarske komune između 13. i ranog 15. st.
U čemu je važnost kulta ta dva sveca za zadarsku povijest, u smislu vjerskog i društvenog života?
- Njihova je važnost za zadarsku povijest vrlo velika i iscrpan odgovor na pitanje zasluživao bi čitavu monografiju. Ukratko, Stošija je kao zaštitnica katedrale umnogome obilježila život grada ponajprije u razdoblju ranoga i visokog srednjeg vijeka – ostajući ipak umnogočemu izrazito 'crkvena figura' (da se tako, pomalo nespretno, izrazim). Donekle nasuprot tome, Sv. Krševan je kao zaštitnik najznačajnijeg gradskog samostana ogromnu važnost stekao u vrijeme nastanka zadarske komune kad je simbolički postao „pravim“ gradskim zaštitnikom Zadra.
Ono što je u tom kontekstu interesantno je uloga samostana u nizu pobuna protiv Venecije doprinijela je tome da je sv. Krševan često povezivan i s protumletački raspoloženim plemstvom i građanstvom Zadra. Postoji više svjedočanstava prema kojima se sv. Krševan, kao gradski zaštitnik, aktivno uključivao u borbu protiv Mlečana, i upravo je u tom kontekstu moguće razumjeti i promjene u njegovu prikazivanju: sv. Krševan je, na simbolički način, od mučenika, za Zadrane tijekom kasnog srednjeg vijeka postao borbeni vitez. No, sve je to tek maleni dio onoga što je dvoje svetaca značilo za duhovni, kulturni, pa i politički život Zadra tijekom stoljeća.
Gdje još osim Zadra postoji kult sv. Anastazije i sv. Krizogona, odnosno, postoji li neka razlika u štovanju tih svetaca u Zadru ili negdje drugdje?
- Kao što već rekoh oboje se mučenika štuje u gotovo čitavom katoličkom i pravoslavnome svijetu. Stošija u nekom smislu povezuje Zadar s brojnim središtima gdje se mučenica štovala još od kasne antike ili od ranoga srednjeg vijeka. Krševanov je kult, u znatno većoj mjeri, da tako kažem, zadarska osobitost. Riječ je, među ostalim i o promjenama prikazivanja sv. Krševana kroz stoljeća. Prikaz sveca kao mladića s križem tipičan je primjer njegove „rane ikonografije“ proširen i u drugim središtima štovanja. Ikonografski tip koji ga prikazuje na konju zadarska je osobitost gdje se ta „nova ikonografija“ pojavila tijekom 12. ili 13. st. pod utjecajem suvremene viteške, odnosno križarske ideologije – u vrlo specifičnom političkom kontekstu. Ukratko, čitav je kult tijekom vremena poprimio specifična obilježja jedinstvena za Zadar.
Zašto je kult sv. Stošije i sv. Krševana svojom popularnošću nadmašio kult sv. Šimuna, također zadarskog zaštitnika, koji se po svojoj svetačkoj aureoli (držao je Isusa u naručju) doima puno važnijim?
- Štovanje sv. Stošije i sv. Krševana u Zadru puno su stariji od kulta sv. Šimuna koji je u Zadar zacijelo dospio tijekom križarskih pohoda. 'Teološka' relevantnost sv. Šimuna također ne znači puno pred 'društvenim značajem' koji su stariji zadarski kultovi imali za srednjovjekovne Zadrane. Pridodaju li se tome i politička dimenzija njihova štovanja, postaje jasno zašto u specifičnim povijesnim okolnostima sv. Šimun nije mogao, da tako kažemo, istisnuti Krševana. Slična je situacija i s drugim zadarskim zaštinikom, biskupom Donatom čiji kult je vrlo slabo dokumentiran prije kasnog srednjeg vijeka. Moje novo istraživanje posvećeno je upravo tome i prethodni zaključci navode me na mogućnost da je uvođenje kulta sv. Šimuna bio mletački pokušaj potiskivanja sv. Krševana, isto kao što procvat kulta sv. Donata u 15. st. korespondira s mletačkim osvajanjem Zadra i promijenjenim društvenim i političkim odnosima nakon 1409. godine. Ne trebamo se micati daleko do današnje situacije da nam bude jasno u kojoj mjeri je štovanje svetaca između ostalog (oduvijek bilo) i političko pitanje.
Navodite da ovo nije završetak vašeg istraživanja, što još ne znamo o sv. Krševanu i sv. Stošiji a potrebno je istražiti?
- Naravno, kao što sam napisao – knjiga je rezultat istraživanja koja su, u znatnoj mjeri, bila dovršena već 2010. Tako da je knjiga u nekom smislu već pomalo i zastarjela. Sama hagiografska tradicija iz koje je proizašla i ona zadarska – Passio Anastasiae – još uvijek nije istražena. Premda legenda u svojoj cjelini ima malo povijesnog materijala – njena raščlamba otvara obilje mogućnosti uvida u svijet rimskih kršćanki, aristokratkinja iz razdoblja kasnog 4. i ranog 5. st. Potom, na što nas je nedavno podsjetio prof. Jakšić – i sam dolazak kulta u Zadar, daleko je od razjašnjenog. Konačno, razvoj kulta u Zadru, mjesto svetaca i njihova prikazivanja teme su o kojima se itekako ima što pisati. Na tom tragu moj je sljedeći projekt promatranje kulta dvoje zadarskih zaštitnika kao oblika 'kulturnog pamćenja' – i to u široj jadranskoj perspektivi, dakle u usporedbi s razvojem štovanja svetaca zaštitnika drugh dalmatinskih gradova u komunalnom razdoblju visokog i kasnog srednjeg vijeka. Uz sve to, nema nikakve dvojbe da su i moja dosadašnjs istraživanjs puna pogrešaka – što pak otvara prostora drugim istraživačima da se uključe i afirmiraju.
Odakle vaš interes baš za zadarske svece?
- Vratim li se na početke istraživanja – prvotni interes bio je potaknut nizom, rekli bismo, slučajnosti. Izvorno sam, naime, želio pisati diplomski rad o posjedima samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašamanu. Tadašnji mi je mentor, prof. Neven Budak predložio da umjesto toga radije napravim rad o zadarskim svecima zaštitnicima. Nisam ga nikad pitao zašto mi je predložio baš tu temu, ali sugerirao mi je da popišem oltare svetaca štovanih u zadarskoj katedrali. Prihvatio sam prijedlog, ali na kraju nisam napravio to što je tražio. Iz te perspektive ovogodišnji poziv da sudjelujem u izradi monografije o zadarskoj katedrali obilježio je dvadesetu godišnjicu od prijedloga mojeg tadašnjeg mentora da se pozabavim zadarskim svecima. Promatrajući unatrag to razdoblje, na um mi spontano dolaze riječi iz zadarske legende o prijenosu sv. Stošije: nihil in terra sine causa... ("ništa na svijetu bez razloga...")
Posveta nadbiskupu Prenđi i don Mustaću
Zašto ste knjigu posvetili sjećanju na pokojnog zadarskog nadbiskupa, mons. Ivana Prenđu, i generalnog vikara Ivana Mustaća?
- Ne ulazeći u druge dimenzije njegove službe, mislim da je nadbiskup Prenđa učinio veliku uslugu vrednovanju povijesne i kulturne zadarske baštine podupirući veliki izdavački niz Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije. Kažem to kao vanjski promatrač, da tako kažem bez 'osobnog računa' i poznavanja unutarnje situacije u zadarskoj Crkvi. Nagađam da je njegova potpora vrednovanju zadarske povijesne i kulturne baštine mogla odigrati ulogu i u promjeni još uvijek specifičnog položaja zadarske Crkve... Kako god bilo, mons Prenđa je prilikom skupa održanog u Zadru izrazio osobno zanimanje za moja istraživanja. Dogodilo se da sam se u nedjelju 24. siječnja 2010. našao u društvu don Mustaća koji mi je obećao da će se idućeg dana naći s nadbiskupom kako bi popričali o potpori mojem priređivanju zadarskih legendi o svecima za objavljivanje. Iduće jutro iz novinama sam saznao da je mons. Prenđa preminuo. Iz perspektive planova za objavljivanje građe vezane uz kult zadarskih zašttnika (mislim na knjigu o kojoj govorimo, ali i o prijevodu izvora, kao i drugim projektima) to je bio velik udarac. Potom, u vrijeme kad sam dovršavao knjigu za tisak, u siječnju ove godine preminuo je i don Ivica. Njegov me odlazak podsjetio na lijepo iskustvo hodočašća u Svetu Zemlju u vrijeme Velikog jubileja 2000. prilikom kojeg sam upoznao obojicu. Ukratko, učinilo mi se prikladnim plodove mojeg dotadašnjeg bavljenja zadarskim svecima posvetiti uspomeni na tu dvojicu zadarskih pastira čiji su životu bili u maloj mjeri isprepleteni i s mojim istraživanjem.
Superba anima zaratina
Po čemu su kultovi sv. Stošije i sv. Krševana posebni, zašto su Vama važni, ali i za zadarsku i hrvatsku povijest i kulturu?
- Kažu da se istraživač ima sklonosti identificirati s predmetog svojeg interesa. U ovom se slučaju doduše teško identificirati s ljudima koji su umrli tako davno, osobito kad o njima imamo tako malo podataka. No, sveci zaštitnici gradova više su osoba, a njihova hagiografija znatno više od pukih priča o njihovu životu. Tijekom vremena oni počinju predstavljati kolektivni identitet zajednice svojih štovatelja. U tom smislu važni su mi (i) kao simboli Zadra čijom se poviješću na neki način bavim i kojeg sam tijekom vremena iskreno zavolio. Ima nešto fascinatno u zadarskom srednjovjekovlju što se ne može racionalno odrediti. No, da ne bih skliznuo u pretjeranu pristranost, navest ću opažanje kolegice – Amerikanke japanskog podrijetla. Boraveći nekoliko mjeseci u mletačkim arhivima zainteresirala se za zadarske pobune i – naglašavam nema nikakvih hrvatskih korijena niti je išta znala o hrvatskoj povijest – oduševila se (promatrajući Zadar iz mletačkog ugla) Zadranima i njihovim prkosom. Na neki način sv. Krševan kao zaštitnik samostana koji je bio ne samo središte čuvanja kolektivnog pamćenja, okupljalište hrvatskog plemstva već i sjedište protumletačke stranke u Zadru, utjelovljuje taj duh. Možda je, uz ljepotu Zadra i bogatstvo njegova kulturnog nasljeđa i taj prkos koji je talijanski povjesničar jednom zlovoljno opisao kao superba anima zaratina ("prkosni duh Zadrana") dio razloga osobite privrženosti.
Zahvale prof. Jakšiću i Ančiću te Č.M. Anastaziji i don Pavalu Keri
U zahvalama spominjete "zadarske razgovore" koje ste vodili s profesorima Mladenom Ančićem i Nikolom Jakšićem koji su bili "izvor nadahnuća" i "veliki poticaj". O kojim ste temama razgovarali, kako su vas oni nadahnuli i potaknuli u kontekstu vaše nove knjige?
- Moje prvo istraživačko iskustvo u zadarskom arhivu dovelo me u u društvo njih dvojice. Tom su prigodom pred mene stavili zanimljiv podataka da je neki franački teolog početkom 9. st. boravio u Zadru i o tome ostavio pisanog traga. Posvetio sam idućih nekoliko godina istraživanju te teme plod čega su bila i otkrića vezana uz okolnosti u kojima je tada znameniti franački liturgičar Amalarije iz Metza – kao poslanik Karla Velikog na putu za Carigrad – boravio u Zadru krajem lipnja 813. godine. No, na stranu taj prvi plod naše suradnje – razgovori s dvojicom zadarskh znanstvenika oduvijek su mi bili vrlo inspirativni i poticajni. No, govoreći o konkretnoj monografiji, zapravo je relativno malo toga u njoj vidljivo. Razgovori su me obogatili na više drugih načina i usmjerili moj interes za niz problema znatno širih od konkretnih zadarskih tema.
Zahvaljujete na pomoći i poglavarici Samostana sv. Marije Anastaziji Čizmin i pokojnom don Pavlu Keri, voditelju zbirke SICU. Kako su vam oni pomogli u istraživanju kulta zadarskih svetaca?
- Č. M. Anastazija, u nekoliko mi je navrata velikodušno dopustila proučavanje samostanskih rukopisa, konkretno ključnog rukopisa zadarske hagiografije, tzv. Cod Filippi. Prigodom skupa u čast 950. obljetnice od osnutka samostan sv. Marije, časna majka me počastila osobitom pažnjom. S obzirom na to da pripremam izdanje zadarskih legendi sačuvanih upravo u rukopisu koje čuvaju zadarske benediktinke, nadam se i u tome njihovoj potpori i pomoći. S druge strane, don Pavo me 'pratio' od prvih koraka po Zadru – na svoj bibinjski način – napola podrugljivo napola dobrohotno, upozoravajući na mnogoštošta što nisam znao o zadarskim crkvenim institucijama. Najtoplije iskustvo bio je jedan zajednički obilazak arhiva Stolnog Kaptola prije nekih desetak godina kad je don Pavo s iznenađujućom strpljivošu potratio pola dana prevrćući samnom „stare knjižurine“.