StoryEditor
Zadar plusPUT DO USPJEHA

Najbolja zadarska rukometašica Maja Mitrović: Očev dril u stilu Ante Kostelića gurao me naprijed, često sam ‘kao koza‘ trčala po Kornatima

Piše Dražen Žura
6. rujna 2020. - 09:01
Maja Mitrovic, nekad uspjesna i trofejna rukometna igracica, hrvatska reprezentativka, danas trenerica u ZRK-u Zadar.  Jure Miskovic/Cropix

Bila sam dijete, a našla sam se u elitnom društvu igračica koje su za mene bile zvijezde i vrhunac rukometa u tom trenutku. Tek što sam napunila petnaest godina, put me odveo u zagrebačku Lokomotivu, ekipu koja je godinu ranije osvojila Europski kup, onda možete misliti kako mi je bilo doći u takvu sredinu. Sve cure su bile deset godina starije od mene, za njih sam, iako najviša rastom, bila ipak "mala Maja", koju je naša Dalmatinka, izvrsna rukometašica Nataša Kolega "uzela u zaštitu"! Ma, šalim se, odlično su me prihvatile Lokosice - prisjetila se Maja Mitrović svojih rukometnih početaka.

Ako na sve pridodamo kako Maja dolazi iz sportske obitelji, preciznije, mama Nela i otac Vjekoslav također su godinama bili zaštitni rukometni znak u Zadru, onda ne začuđuje da je ovaj sport bio na svakodnevnom "meniju".

Počela s košarkom

- Malo tko će povjerovati u činjenicu da moji roditelji nisu previše utjecali na moj sportski odabir jer sam najprije trenirala košarku pa tenis, onda je tek na red došao rukomet. Štoviše, bez znanja roditelja sam dvije godine u OŠ "Stanovi" - koja je praktički bila muški i ženski rasadnik darovitih djevojčica i dječaka koji su poslije postali profesionalni rukometaši - igrala rukomet. U moje vrijeme "izbornik", onda i trener u ŽRK Zadar, bio je prof. Milan Zekanović - veli Maja, koja danas radi kao trenerica u ŽRK Zadar, ujedno i u rukometnoj školi zajedno s Franom Kardumom, također bivšim igračem Zadra.

image
Jure Miskovic/Cropix

U Zagrebu je Maja praktički kao djevojčica živjela sama, igrala za veliki klub i završila školu. I bez roditelja, kaže, uz sportske temelje koje joj je ugradio otac nije bilo šanse da negdje “isklizne” na krivi put.

- Istina, iako u početku nije znao da mi je rukomet prirastao srcu, odlučio se za drilanje, nešto poput Ante Kostelića koji je kao rukometaš stvorio najbolje skijaše svijeta, Janicu i Ivicu. Kako je svaki dan bio u pokretu, onda je otac i mene vukao sa sobom, nerijetko smo boravili na Kornatima, pa sam često, slikovito rečeno, kao koza trčala po onom surovom kamenjaru. Nije bilo nimalo lako, ali se u konačnici isplatilo, jer je njegov rad učinio da imam čistu situaciju ispred sebe. Volim kazati kako je to sportska glava, jer motoriku možeš nadoknaditi kroz treninge, međutim, u glavi imaš ili nemaš tu sportsku crtu - zbori Maja, koja na isti način pristupa djevojčicama i dječacima koje danas trenira. I ona je u neku ruku izbornica, ne samo zbog činjenice što radi u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske, nego pristupom koji ju je odveo do dvostruke europske krune.

Od Zagreba do Valencije

U Lokomotivi je odradila punih deset godina, kaže, često smo vodile rat s Podravkom, uvijek im bile za vratom, ističe i cijeli niz trenera koji su obilježili njezin rukometni razvoj. Od Josipa Šojata i drugih do Nenada Šoštarića, današnjeg izbornika reprezentacije Hrvatske i trenera Lokomotive.

- Šoštarić je, kad pogledam iz današnje perspektive, imao dovoljno hrabrosti da me s mojih devetnaest godina uvrsti u seniorsku ekipu, čak gurne u početnu postavu. Valjalo je sve to izdržati, međutim, stalno ističem odličnu suradnju s ostalim igračicama, koje su mi praktički bile uzor. Jako je bitno, kad te tako prihvate, uostalom, rukomet je kolektivni sport u kojem svatko ima svoju ulogu i nastoji je što bolje odraditi. Kao devetnaestogodišnjakinja sam obukla nacionalni dres, vrlo brzo postala standardna reprezentativka, usput spletom okolnosti od vanjske igračice postala pivot. Trebalo je to sve preživjeti – napominje Maja, koja je doslovce preko noći promijenila adresu, otišla je u Sloveniju.

image
Jure Miskovic/Cropix

- Baš je bilo neočekivano, nazvao me Zoran Janković (dugogodišnji rukometaš i gradonačelnik Ljubljane op.p.), uz njega je bio sin Damjan, tadašnji direktor Krima. I u samo nekoliko rečenica rekli kako je njihova vizija stvoriti ekipu za osvajanje Lige prvakinja. Malo sam zastala, još su mi dodali kako im je plan dovesti četiri igračice, ali da bez mene neće moći ostvariti zamišljeno. Pristala sam ! Sljedeća rečenica bila je: "Majo, sutra se vidimo!" I tako smo zajedno otišli do naslova europskih prvakinja - prisjetila se Maja, koja je potom otišla u Španjolsku, u Valenciju.

- Za sve je "kriva" bila moja menadžerica Tanja Medved, brzo sam skupila stvari i otišla na novi rukometni put. Zanimljivo, te smo sezone igrale protiv Krima, dobile ih na svojem parketu sa šest golova razlike, onda su se dogodile neke ozljede bitnih igračica i protiv Krima smo u gostima poražene sa sedam, što nas je izbacilo iz daljnjeg natjecanja.

Anja Andersen i Danska

Iza toga je odrađeno nešto više od polusezone u Frankfurtu, gdje je proglašena najboljom igračicom, pa je tako njezina dotadašnja karijera zaokružena sa svim individualnim i kolektivnim trofejima. Potom dolazi veliki izazov u Danskoj - uz smiješak će Maja, jer je pred njom bila sezona koju će pamtiti cijeli život... Sve to zahvaljujući Anji Andersen, slavnoj danskoj reprezentativki, jednoj od najboljih svjetskih rukometašica svih vremema, koja se nakon igračke karijere odlučila za stvaranje kluba u gradu Sjaellandu.

- Uh, Andersen je puno toga uložila u klub, okupila top-ekipu oko sebe željna da ženski rukomet u Danskoj konačno dobije europske prvakinje. Nije se moglo od prve, međutim, došla je godina u kojoj je uslijedio finalni okršaj u kojem sam na drugoj strani imala svoj bivši klub Krim. Nismo propustile prigodu, popele smo se na krov Europe, čime je potvrđena velika popularnost ženskog rukometa u Danskoj. Ispred rukometašica u to vrijeme bili su samo nogometaši. Slavilo se naslov prvakinja, ali to vam nije kao kod nas da traje danima, sve je odrađeno na dnevnoj bazi, dva sata potpisivanja na sportske rekvizite, i to je to, onda se svi okrenu početku, jer rukomet je kod njih stil života. Oni su sport uveli u škole, obvezna su najmanje dva, tako da njihovi klubovi imaju bazu. Kod nas je drukčija situacija, naši klubovi ulaze u škole, s čime se nikako ne mogu složiti, jer prošla su vremena prof. Zekanovića i drugih mu kolega koji su živjeli rukomet. I da zaključim bajku iz Danske jednom dvojbom: "Još uvijek ne znam je li Anja Anderson zapravo Ivano Balić rukometni čarobnjak, ili je on jednako izvrstan kao Anja", zbori Maja, koja se vratila u Zagreb i odigrala svoju zadnju sezonu u Zagrebu u tridesetoj godini. Međutim, pet godina prije uvelike se razočarala u hrvatsku žensku rukometnu priču.

image
Jure Miskovic/Cropix

Malo se ulaže

- Neću pretjerati ako kažem kako sam 2003. godine, kada je Hrvatska bila domaćin Svjetskog prvenstva, a netko u HRS-u odlučio kako sam s 25 godina prestara, proživjela veliki šok. Jednostavno su podvukli crtu, bez imalo argumenata. Odmah iduće godine sve su to promijenili. Ne volim se toga ni prisjećati, samo mi je drago da je danas tako nešto nezamislivo - zaključila je Maja svoju profesionalnu priču.

Povratak u rodni grad značio je novi susret s parketom na kojem je krenula njezina karijera. Odlučila je u ruke uzeti kadetsku ekipu, nedugo zatim i seniorsku, te se zajedno s entuzijastima vrtjeti po Drugoj ligi.
- Nije mi to teško, međutim, muči me činjenica da se u rukomet malo ulaže, odnosno mi smo čini mi se jedini klub koji nema profesionalca, što znači trenera koji je na gradskom proračunu. Ne govorim to u svoje ime, jer mi još malo nedostaje da završim Višu trenersku školu, nego drugih koji su ispunjavali kriterije koje valja uvažavati. Nadam se da će i to biti riješeno na vrijeme, kako bismo sve što danas radimo vezano uz ženski rukomet kapitalizirali i ovom sportu udahnuli jednu novu energiju. Ali samo iz ljubavi i da ne znaš svoju egzistencijalnu stranu, nije nimalo lako, međutim, nećemo se predati - kazala je Maja.

KLUPSKA KARIJERA Dvaput na vrhu Europe

Maja Mitrović, nedvojbeno, najveća je zadarska rukometašica svih vremena i jedna od najboljih hrvatskih igračica uopće. Rođena je 1975. godine u Zadru, a rukometom se počela baviti u OŠ 'Stanovi', u kojoj je rukomet neumorno promicao legendarni Milan Zekanović. Već s 14 godina zaigrala je za seniorski sastav Zadra. Dvije godine poslije prešla je u Kraš (Lokomotiva), a igračku karijeru završila je 2005. godine, upravo u Lokomotivi. Bila je i članica slovenskog Krima, španjolske Valencije, njemačkog Lützellingena i danskog Slagelsea. Dvaput je postala klupska europska prvakinja - 2001. s Krimom i tri godine potom sa Slagelseom.

image
Maja u dresu reprezentacije Hrvatske 2003. godine
Matko Biljak
SAVJET RODITELJIMA Djecu sport izgrađuje

Najviše volim kad mi mama dovede svoju curicu i kaže mi: 'Nije vam ona baš za sport'! Zašto volim takve? Jer sport je prema mojem poimanju temelj za izgradnju osobe, koja se njime ne mora nužno baviti, u ovom slučaju rukometom. Važno je od tih curica napraviti zrele osobe, odnosno, ugraditi im samopouzdanje. Iskustvo mi govori da se kroz rad s njima može zaključiti koliko su svjesne važnosti sporta za svoje životne odabire. Isto vrijedi i za mojih troje djece - veli Maja.

Izdvojeno

28. rujan 2020 21:48