Muzej hrvatskog športa je malo poznata institucija i zaljubljenicima u sport, iako postoji više od 70 godina u raznim oblicima. Od 2003. službeno pod ovim nazivom sakuplja najvrjedniju nacionalnu baštinu s područja hrvatskog sporta i tjelovježbe. Do danas u fundusu ima više od 260.000 predmeta, dokumenata, fotografija i raznih publikacija koje sežu od polovine XIX. stoljeća do danas. U idućoj godini bi se trebao otvoriti stalni postav Muzeja u Zagrebu.
Za razliku od prošlogodišnje zagrebačke izložbe "Igra sporta i umjetnosti", koja je uz odabir iz fundusa Hrvatskog športskog muzeja usporedno predstavila djela suvremenih hrvatskih umjetnika koji su se u svojim likovnim radovima dotakli teme sporta, zadarska izložba, koja je pod ovim nazivom otvorena u Kneževoj palači, donosi samo odabir eksponata iz ovog muzeja.
Izložba počinje ostavštinom Franje Bučara kojeg se naziva "ocem hrvatskog sporta" jer je presudno utjecao na razvoj sporta i tjelovježbe od konca 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća kao propagator, instruktor, osnivač klubova, novinar… On je s Vladinom stipendijom putovao po Europi i upoznao mnoge sportove, da bi nakon povratka po nalogu Vladina povjerenika Isidora Kršnjavog organizirao tečaj za učitelje tjelesnog odgoja u koji je uvrstio mnoge sportove.
Izložba ne predstavlja samo kronološki pregled sportskih memorabilija, već nastoji ukazati na povezanost sporta i umjetnosti u širem kontekstu.
Sport je od vlasti prepoznat kao snažan alat za promociju političkih poruka, stoga mu se sudbina mijenjala s unutarnjim ustrojstvenim promjenama i državama koje su se osnivale i propadale. Društvene promjene često su bile nagoviještene sportskim događajima, a u okvirima smanjenih političkih sloboda kroz sport se kanaliziralo nezadovoljstvo prema vlasti - kako je u katalogu zapisao kustos izložbe Marijan Sutlović.
Četiri cjeline
Postav je razdijeljen na četiri cjeline za koje je autor smatrao da su kao prekretnice u povijesti imale utjecaj na društvene događaje, pa tako i na umjetnosti i sport. Poseban odjeljak posvećen je sokolskom pokretu za koji Sutlović tvrdi da kao primijenjena umjetnost ima "vlastiti stilski izričaj uvjetovan nacionalnim idejama koje je promovirao u okvirima Austro-Ugarske Monarhije i kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca".
Jedan od medija kojem je sport pružio nove motive jest fotografija. Raniji motivi vezani uz fotografiju koncem 19. i početkom 20. stoljeća bili su u najvećoj mjeri statični. Trebalo je stajati pred kamerom kao ukopan, čak su i lica na pojedinačnim i grupnim portretima redovito bila ukočena, bez smiješka, iako su izražajne mogućnosti aparata bivale sve veće.
Sport i događanja vezana uz natjecanja omogućili su da u kadrove uđe nova vrsta kompozicije koja više nije komorna, što će se kasnije razviti u reportažnoj fotografiji. Na fotografiji povodom Prvog hrvatskog srednjoškolskog natjecanja u Zagrebu 1905. u prednjem planu fotografije nisu natjecatelji, već dječaci koji sjede u travi okrenuti leđima od fotografa i pažljivo promatraju natjecanje koje se odvija u pozadini.
Također, javljaju se nove kompozicije, fotografija "zamrzava" atletski pokret i ostavlja ga kao trag ukraden iz promjenjivog protoka vremena. To se vidi na fotografiji "Skok u vodu" (1912.), koja je na horizontu praznog neba uhvatila uzdignuto tijelo koje stremi visinama, trenutak prije negoli krene u silaznu putanju, kao Ikar prije pada. Autori ovih fotografija su nepoznati jer još nije bilo prepoznato vizualno i izražajno bogatstvo u prožimanju između novog medija fotografije i novih sportskih igara koje su se u kod nas pojavile.
Sokolski pokret opravdano je izdvojen u zasebnu cjelinu. Javlja se kao kult tijela i odanosti naciji, s izraženim osjećajem za ono što bismo danas zvali vizualni brending - od odjeće, plakata, značaka, ikonografije, poruka... Odazvali su se naši cijenjeni umjetnici. Dopisnicu za Sokolski slet iz 1906. radio je Menci Klement Crnčić. Ivo Kerdić radio je značku Hrvatskog sokola 1910. Među autorima lako prepoznajemo Ivana Meštrovića s reljefom strijelaca za značku sleta u Splitu 1931. koji su srodni drvenim reljefima iz Kašteleta. Frano Kršinić radio je značke 1934. i 39.
Kako vrijeme prolazi, stilizacija sokolskih plakata dobiva karakteristike art decoa, ali i monumentalizma. U pojedinim slučajevima, poput plakata za sokolski slet u Chicagu 1923. ili plakata za slet sokolske župe u Zagrebu iz 1939., dolazi do sličnosti u oblikovanju s promotivnim materijalima kod totalitarnih režima koji veličaju kult tijela i kolektivitet.
Između dva rata javljaju se zreliji utjecaji modernizma, osobito na naslovnici za "Svijet" koje je između 1926. i 1932. radio Otto Antonioni, fresko slikar porijeklom iz Italije. Zanimljiv je njegov gotovo avangardan plakat jarkih boja i tek simbolično naglašenih kontura u tehnici kolaža koji je 1930. radio za Golf klub "Zagreb".
Stranić kao konstanta
Lijep primjer modernizma u bauhausovskom stilu je značka Balkanskih igara u Zagrebu iz 1934., koju je napravio arhitekt Drago Korbar. On je sa studijem Tri Mirosavljevića i Kocmuta oblikovao vizualni identitet za ove međunarodne igre koje su prvi put održane izvan Atene, što je bio zahtjevan dizajnerski zadatak.
Najplodnije razdoblje za simbiozu umjetnosti i sporta, kako pokazuje izložba, traje od konca pedesetih do kraja osamdesetih godina XX. stoljeća, pri čemu je konstanta u kvaliteti Bojan Stranić. On je bio reprezentativac i trener odbojkaške reprezentacije, a s klubom "Mladost", čiji je jedan od osnivača, osvojio je deset puta državno prvenstvo. Njegov plakat za 10 godina sporta u Hrvatskoj iz 1955. pokazuje da se osmišljeno priključio, zajedno s vodećim slikarima onog doba Murtićem, Motikom i Exatom 51, raskidu s estetikom socrealizma.
Stranić je u šezdesetima i sedamdesetima napravio neke od najboljih sportskih plakata u Hrvatskoj, poput plakata za: 2. Europski stolnoteniski kup u Zagrebu 1960., Europski atletski kup u Zagrebu 1965. i Prvenstvo Europe u umjetničkom klizanju 1974. U njima izvodi maštovite redukcije tijela na znak, funkcionalno povezuje potrebu za oglašavanjem manifestacije u mediju plakata s estetskim oblikovanjem u duhu zrelog modernizma, balansirajući između apstrakcije i figuracije.
Javljaju se i umjetnici kao Boris Bučan s plakatom za Velesajamski konjički turnir iz 1974., gdje u grafičkim poigravanjima duhovito povezuje ljudsko i životinjsko tijelo, što pokazuje toleranciju ondašnjih naručitelja prema umjetničkim slobodama u dizajnu.
Najznačajniji i najpoznatiji pomak u granicama oglašavanja neke manifestacije sa sjajnim dizajnerskim učinkom dogodio se sa čuvenim Mediteranskim igrama u Splitu 1979., čiji dizajn potpisuje Boris Ljubičić. Vizualni identitet rađen je po principu "total dizajna", odnosno, vizualnog ujednačavanja svih materijala - promotivnih brošura, plakata, diploma, akreditacija, znački... Koncept nasljeđuje legendarnu matricu koju je postavio kultni dizajner Otl Aicher za Olimpijske igre u Münchenu 1972. Za maskotu je izabrana sredozemna medvjedica Adriana koju je dizajnirao Slovenac Oskar Kogoj. Boje za signalizaciju i piktogrami takoreći doslovno se preuzimaju od Aichera, no njegovi su piktogrami bili toliko dobri da su ih preuzele olimpijade u Torontu (1976.) i Moskvi (1980.). Logo s inačicom olimpijskih krugova, svedenih na tri, koji uranjaju u more, postao je antologijski u hrvatskom dizajnu.
Idući važan projekt vizualnog oblikovanja bila je Univerzijada iz 1987., za koju je bilo angažirano nekoliko istaknutih umjetnika. Zagreb je s njom dobio priliku da nakon Splita i Sarajeva, koje je imalo zimske Olimpijske igre 1984. (s kojih ovdje vidimo plakate svjetske "kreme" Andyja Warhola, Henryja Moora i Michelangela Pistoletta, dok je Trobec Jože dizajnirao maskotu "Vučka"), organizira manifestaciju pomoću koje će krenuti u obnovu. Vizualni identitet obilježila je poznata maskota "Zagi" animatora Nedjeljka Dragića. U katalogu stoji da su prijepori bili oko stiliziranog slova U jer je bilo nepoželjno kao logo igara. Na koncu je odabran stilizirani čovjek s podignutim rukama Dušana Bekara, odnosno slovo Y od Yugoslavija. Medalje je radio Stipe Sikirica, a plaketu Kosta Angeli Radovani, što pokazuje da je bio angažiran tim prvenstveno umjetnika, dok je MIS u Splitu vodio dizajner Ljubičić.
Sjajni Tošo Dabac
Dio izložbe koji predstavlja trideset godina samostalne Republike Hrvatske je iznenađujuće loš u odnosu na prethodna razdoblja. Dijelom je to zato što je u devedesetima svatko sebi uzimao za pravo sjesti za kompjutor i "nešto" dizajnirati. Drugi razlog je što u tom dijelu izložbe iz nekog razloga koji je teže shvatljiv nedostaje fotografija kao medij. Iz razdoblja poslije Drugog svjetskog rata izložba donosi sjajan ciklus fotografija "Ritmičke gimnastike" od Toše Dapca. U zadnjih trideset godina snimljeno je puno odličnih reportažnih i umjetničkih snimki koje su se svakako mogle iskoristiti. Od plakata najbolji su provjereni autori poput Ljubičića i Danijela Popovića, čiji je rad za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. mogao biti bolje prezentiran. S druge strane, plakati za dva košarkaška nadmetanja s konca devedesetih posve su nezanimljivi i besprizorni po izvedbi pa nije jasno što rade na izložbi.
Za razliku od zagrebačkog izdanja, izložba kojoj je domaćin Narodni muzej Zadar, a potporu je osigurao Grad Zadar, propustila je obogatiti i dopuniti ovo izlaganje komplementarnom izložbom.
Izložba je prigodno preuzeta u godini kad Zadar nosi titulu Europskog grada sporta koju dodjeljuje ACES Europe - zbog čega je zastava s natpisom Zadar 2021. European City of Sport stavljena na gradski sat na Narodnom trgu - ali propuštena je lijepa prilika da se ovo ljeto Zadar pohvali svojim trofejima i fotografijama iz zlatnog doba košarke. Naime, ovakve eksponate skuplja Muzej zadarske košarke u nastajanju.
Budući da je europsku nagradu Zadar dobio i zbog promocije amaterskog sporta i tjelovježbe, bila je prilika da predoči i upečatljive reportažne fotografije manifestacija koje se organiziraju svake godine s velikim odazivom, poput Wings for life ili Millenium jump. Mogao se snimkama pokazati suvremeno opremljen sportski kompleks Višnjik koji je jedinstven u Hrvatskoj jer ga dnevno besplatno posjećuju tisuće građana, od školaraca do umirovljenika. Prilika je bila da se za potrebe izložbe ovo ljeto u javni prostor grada dovede sjajne "Bicikliste" Vaska Lipovca (koji nisu bili na izložbi u Zagrebu), kad već Split, nažalost, neće da ih trajno izloži. Izložba koja traje cijelu sezonu mogla je s nešto više ambicije imati značajan lokalni pečat. No, i pored propuštene prilike, vrijedi je vidjeti jer su neki vrijedni radovi koje je prikupljao Hrvatski športski muzej do sada ležali zaboravljeni, daleko od očiju javnosti.