Ajme ti je njemu... Samo da mu se ne ostvari ono što mu je “prorekao” Joško Jeličić. Vrebat će na njega sponzoruše, recitirati mu cijenu s Transfermarkta bolje od Fabrizija Romana. Šalu na stranu, ali Joško Gvardiol je vruća roba. Najvatrenija.
O njemu se govori, piše, raspravlja. Svi bi htjeli znati sve o skromnom Joli koji privatni život mudro krije, ne eksponira. Ma, isto smo uspjeli štogod iščeprkati, dobronamjerno, da utažimo “glad” nacije, želju da se još malko poistovjete s hrvatskim junakom iz Katara. Treba ljudima toga. U društvu u kojem malo što osim sporta stvara toliko veselje.
Gvardiol je naš pustinjski heroj, no ovaj Mundijal bio je, vjerujemo, samo jedan u nizu onih na kojim će nas predvoditi. Do zlata? Ma jeee... A srebro i dvije bronce su kao bili mogući? Jole, povedi nas!
Sve što o njemu trebate znati krije se u onom osmijehu koji mu se silazi s lica. Istom onom kojeg bi razvukao u “mixed zoni” pri davanju svake izjave, istom onom koji se vidio nakon što je glavom zakucao loptu iza Marokanca Bona.
Jole, Joleeee
- Zoveeee, zove, zove ona mene, zove Jole, Joleee – orilo se na dočeku dok je on sramežljivo pozdravljao tisuće koji su mu klicali.
Nezahvalno ga je nazvati otkrićem jer stoper koji “piza” 60 milijuna eura, ni prije Katara nije bio anonimus. Debelo je bio podcrtan u bilježnicama skauta najvećih europskih klubova. Oko su i ranije na njega bacali velikani smišljajući kako ga odvesti iz Leipziga uz što manju odštetu. Planovi su im sada pali u vodu, izjalovili se.
Na put će Joško, gotovo je sigurno, ali ta cijena sada će biti astronomska. Zaustavit će se, ne sumnjamo, opasno blizu stotke. A cifre koje nisu daleko od 100 milijuna ne može platiti baš svatko. A to znači sužen izbor klubova, sama elita, krema – Real, Manchester City, Bayern, PSG, Chelsea... Zainteresiranih ne fali. Prodavat će gazde klupsku “srebrninu” samo da se domognu Gvardiola.
Zašto? Jer ovakvih stopera, osim njega, više nema. Ili, ajde, da nas previše ne zanese nacionalni naboj – ima ih jako malo, stanu na prste jedne ruke. Iščuđavaju se nogometni analitičari diljem svijeta. Kako je moguće da samo 20 godina igra toliko zrelo? Kako je moguće da se na njemu ne primijeti ni mrvica nervoze? Čini se da mu veći presing i neugodu nabija davanje izjava poslije utakmice, nego 90, a nerijetko i 120 minuta borbe s najboljim napadačima svijeta.
Jole, svjetski, a naš. Bolno je i prisjetiti se kakav je bio tretman mladog stopera nakon prošlog Eura. Prozivalo ga se na sve strane, pa čak i postavljalo pitanje je li on taj? A onda je nekoliko dana prije početka Svjetskog prvenstva u Kataru srce nacije na trenutak stalo! Gvardiol se umalo teže ozlijedio na posljednjoj utakmici svog kluba pred put. Dan - dva strepili su svi pomno osluškujući vijesti iz Njemačke ili Saveza, tko će se prije oglasiti i reći da je sve u redu.
Tako je, srećom, i bilo. Hrvatski Zoro pojavio se u Kataru, u najsvjetlijem izdanju. Spreman osvetiti lapsus kojega se nakon svega ionako malo tko sjeća. A još manje zamjera. No, želio je on dokazati sebi, upisati svoje ime na popis najboljih braniča svijeta. Je li uspio? Malo je reć’...
O njegovom statističkom učinku dalo bi se raspredati danima. Nećemo time zasićivati ove retke. Dovoljno je konstatirati da je Gvardiol ogledni primjer modernog stopera. Od igrača u zadnjoj liniji odavno se već ne traži samo da budu “sikire”, ne usađuje im se u glavu pravilo da lopta smije proći, ali igrač ne. Stoperi postaju sve “plemenitiji”. Uz obavezno štivo koje uključuje sve vještine branjenja protivnika, na trenutke se u svakoj utakmici moraju znati preobraziti u veznjake.
Obavezno gradivo
Iznošenje lopte postalo je “pod mus”. Točna proigravanja na kratkim relacijama, ali i precizne lopte na onim dugim. Ne smiješ biti ni spor, ni neokretan, a moraš znati s loptom. I to je jednostavno tako – zahtjev današnjeg nogometa. Gvardiol je utjelovio sve to. Uz još jedan bonus. U Kataru je, između ostalog, iz svoje lepeze talenata pokazao da zna i zabiti. Iz zadnje linije prodrijet će (opasno) blizu protivničkom šesnaestercu.
Evo, opjevali smo Gvardiolove igračke kvalitete. No, pažnju valja skrenuti i na one ljudske. Na terenu je smrtno ozbiljan, smiren i staložen i u najstresnijim situacijama, ali van njega primijeti se samo jedno – osmijeh mu ne silazi s lica.
Simpatičan, odmjeren i ugodan, bez velikih riječi i (ne daj Bože) “lovrenovskih” ispada. Tko zna? Možda su baš zato toliko dobro kliknuli u paru. Dobar momak i mangup, iskusni i mladi koji igrao kao da je prekaljeni lisac.
A kakav je i mogao ispasti od onakvih roditelja? Pažnju medija nakon Joška je zaokupio otac Tihomir. I to ne nekom izjavom “klasičnog ćaće” tipa: moj mali triba igrat, najbolji je, najjači, najpametniji... Ne, upravo suprotno. Čovjek je skroman, a povrh toga i veliki radnik. Gotovo svakog dana može ga se vidjeti na zagrebačkom Dolcu kako prodaje ribu. Ne kiti se Rolexima, ne vozi preskupim automobila i ne živi na račun sina.
Čovjek je i dalje ostao vjeran svom poslu, svojoj profesiji, svom pozivu. Omiljen je i među kolegama kako se moglo čuti. E, da, jesmo li spomenuli i da je zakleti hajdukovac? Uh, dobro je, zamalo nam pobježe najvažniji fakt. Pa, kako ne voljeti tog čovjeka? Ma, cilu familiju...
‘Donose lijepu srdelu’
- U njega je uvijek malo veći red, pogotovo otkako je počelo svjetsko prvenstvo. Često donose lijepu srdelu, ljudi to vole. Ali neka, zaslužio je – govorio je Tihomirov kolega s obližnjeg štanda. Za obitelj Gvardiol imao je samo riječi hvale, baš kao i prodavačica s druge strane. Banak Gvardiolovih postalo je centralno mjesto “zagrebačke peškarije”.
Malo vam je? Pa, ajmo onda još! Malčice zaviriti u Joškov život imali smo priliku i u HRT-ovoj emisiji u kojoj ga je posjetio Robert Knjaz.
- Dirigent, boksač, uzgajivač školjaka, spretni obrtnik... - napravljena je u sklopu toga i brzinska anketa među navijačima Leipziga. Pitanje je bilo: što bi Gvardiol bio da nije nogometaš? Nije se baš prihvatio školjaka, ali ribe jest. Bez problema je sjeo za stol u centru Leipziga i čistio ribu, usput objasnivši i postupak kako se to radi.
O njemu smo saznali i da je spretan u kužini, itekako. Iako im je hrana dostupna u klupskom restoranu, Joško voli tu i tamo sam sebi nešto pripremiti. Ali i obitelji, te prijateljima koji ga posjećuju u Njemačkoj. Omiljen je lik i u svom klubu. Za vrijeme snimanja iste emisije moglo ga se čuti kako pozdravlja ljude koji su mu veselo mahali. Mahale su mu ovaj put stotine tisuća ljudi na dočeku u Zagrebu.
- Ide mi, u životu ide mi, ali mi fali ono malo ljubavi – zapjevao je Joško i otkrio javnosti još jedan svoj talent. Ide mu i u njegovoj igra ne fali ništa. Baš zbog toga ga sada “zovu, zovu”, žene, ali i najveći europski klubovi, tuku se za njega. Zato, Jole – pamet u glavu!