Jeste čuli ikada za Kukljicu?
To je jedno slatko, malo turističko, ali i ribarsko mjesto, smješteno na krajnjem jugoistoku otoka Ugljana. Do Zadra se treba samo “dobaciti”, jer ih dijeli tek nešto više od devet kilometara zračne linije, brodom kojih dvadesetak minuta.
- Vi ste skoro pa zadarski kvart, zezamo Adelu Mandel, rođenu Zadranku kukljičkih (kukljiških, rekli bi domaći, op.a.) korijena.
Zamijenila je bijeli svijet ovim komadićem raja, pa sad živi u uvali okružena gustim borovim šumama, smokvama, vinovom lozom i vjekovnim maslinama. A kako joj i zamjeriti kada na raspolaganju ima više od 2500 sunčanih sati godišnje, kamene i pješčane plaže, čisto more...
Tek su se zahuktavale 60-e godine prošlog stoljeća kada je Milan Bosotina na brodicu ukrcao svoju djevojčicu Adelu i njezine rođake i odlučio im pokazati uvalu svojeg djetinjstva. Dok su se djeca kupala i uživala u divoti Kukljice, uvali Gnojišće, Bosotina stariji je spustio "krenu" u more, kako je i red.
- Nalovio je tata tu nešto sitne ribe i mama je to navečer skuhala. Bila je to, tata je uvijek poslije pričao, "najbolja lešada u životu". Zbog te "lešade" je i počeo graditi kuću upravo tu, u Kukljici, smije se gotovo pola stoljeća poslije Adela.
I sagradio je kućerak od nekih sedamdesetak četvornih metara, ta je kuća osigurala najsretnije djetinjstvo na svijetu djevojčici, koju je život poslije, kada je odrasla, odveo doslovno na sve strane svijeta.
Život u Beču i Haifi
- Suprug Miroslav je inženjer računarstva, njegov nas je posao vodio svuda, živjeli smo dvadeset godina u Beču, a prije toga godinama u Izraelu, u Haifi. Sudari svjetova i kultura donijeli su nam samo dobro - veli.
Svašta se zbivalo, rađala se djeca, mijenjale se karijere. U jednom je trenutku Adela, upravo u Izraelu, odlučila posvetiti se akupunkturi i alternativnoj medicini. Medi College u Haifi otvorio joj je vrata u neko posve novo znanje i zvanje. I tada je došlo vrijeme za mirovanje.
Ali to, otkrit ćemo vam, za Adelu baš i nije – danas baka aktivnija je nego ikada prije. No ono o čemu je uvijek sanjala jest gnijezdo, gdje će uvijek biti mjesta za sve one koje voli. A puno ljudi Adela voli.
- Odlučili smo nadograditi očevu vikendicu, ali nismo se željeli voditi uobičajenim planovima i tlocrtima, željeli smo otvoren prostor, nismo htjeli zidove, čak smo i kadu stavili u sobu, bez pregrada - pripovijeda nam dok šetamo prekrasno uređenim domom.
Teško je, priznaje nam, graditi dok nisi tu, dok nisi prisutan. Često je putovala u to vrijeme, a na svojim je putovanjima u kuferu donosila dijelove duše.
- Trebali smo osmisliti stepenište prema drugom nivou, tu sam u pomoć pozvala suprugovu sestru umjetnicu, Zorica joj je ime. Željela sam obložiti stepenište mozaikom, a tema se rodila sama od sebe – kroz glazbu - kazuje nam.
"The Beatles" su bili oni koji su ispunili "stepenište k raju", Zorica i Adela svako su "čelo" skaline oplemenili ili stihovima, negdje i likovima, motivima iz pjesama najpoznatijih "buba" na svijetu.
Cijeli album na stepenicama.
I sad se vraćamo na kufere – Zorica bi pripremljen mozaik, zalijepljen na mrežicu – brižljivo zarolala, spakirala u torbu, a Adela bi potom avionom po cijeloj Europi – jurišala ka rodnoj vali.
- Uf, svaka je ta ploča teška nevjerojatno, priznaje nam.
- Nazvali smo cijeli mozaik "Yellow Submarine", i mogu vam reći da mu baš pristaje, kaže.
Još uvijek ta korisna instalacija nije gotova, neće Adela naći svoj mir dok ne osmisli prekrasnu ogradu koja bi baš pasala uz to umjetničko djelo.
- Kada već pišete – zamolite majstore da mi se jave sa svojim idejama - kaže nam.
- Sanjam o kovanom željezu i drvenom rukohvatu - veli.
Više se i ne sjećam...
Kuckamo po drvenim plohama, veći komadi namještaja su klasični, pitamo se odakle su sve došli na Ugljan. Doznajemo da je veći dio stigao za njima iz bečkog im stana, no nešto je, poput kuhinje, po originalnim nacrtima i željama domaćice – izrađeno po mjeri.
Police za knjige služe kao pregrade. Sprema, zahod i garderobe su jedini dijelovi stana koji se ne vide, skriveni su dobro, sve ostalo je otvoreno toliko da se dnevni boravak doslovno prelijeva na terasu. A na terasi pak – stolica iz snova. Drveno čudo, udobno i lijepo, od kuda joj to?
- Više se i ne sjećam - iskreno će.
Nije opterećena ni markama ni autorima, drži da svatko savija svoje gnijezdo onako kako se domaćinu sviđa, kako domaćin sanja. A Adela sanja i dalje.
Uspjela je u stvaranju doma, uspjela i u tome da joj unučad voli svaki kvadrat vale njezina djetinjstva, a ako se pitate nedostaje li joj užurbanost i buka velegradova – kazat će da joj je Zadar blizu.
Sjedneš na brod i dvadeset minuta poslije stigneš na predstavu, stigneš pogledati izložbu, popiti kavu s prijateljicama. Sve je blizu, a taman dovoljno daleko da je mir siguran.