Otišli smo raditi u Kinu bez razmišljanja! Najvažnija stvar je imati dobar mobitel s kojim sve plaćamo i 'razgovaramo' s Kinezima!

- Što ti je život! Kao maloj govorili su mi da izgledam poput Kineskinje, a danas živim u toj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta – uz veliki osmijeh započinje nam svoj novi životni put 28-godišnja Zadranka Ana Juričević. Ona je naime, zajedno sa svojim zaručnikom Antom Klancem, odlučila prihvatiti poslovnu ponudu koja se događa jednom u životu – otići živjeti i raditi u daleku Kinu.

Ana i Ante već tri godine rade za Textum, veliku njemačku firmu koja nabavlja i prodaje tekstil firmama koje se bave proizvodnjom namještaja. Imaju podružnice diljem Europe, a kupci su im čak iz dalekog Meksika, Rusije i Malezije. No, s obzirom na to da veliki broj njihovih europskih kupca premješta svoju proizvodnju u Kinu, bilo je pitanje vremena kada će direktor Saša Matijaš odlučiti otvoriti sestrinsku firmu u tom dijelu svijeta.

- Mladi smo, ambiciozni, znamo dovoljno o poslu, a i par smo, pa smo time bili idealni direktorovi kandidati za odlazak u Kinu i postavljanje nove firme na noge. Vjerujte mi, nismo puno razmišljali jer da smo krenuli u analize i dubioze, ko zna jel' bi ikad otišli – objasnio nam je Ante kako su donijeli "odluku života" i kupili kartu u jednom smjeru za Hangzhou, najveći glavni grad kineske pokrajine Zhejiang gdje žive više od pola godine.

Ante je bio prvi koji je iz Njemačke otišao utabati put prije nego je za njim iz Hrvatske došla Ana. Planiraju tamo ostati od tri do pet godina, a njihov osnovni zadatak je provjera kvalitete proizvoda za europsko tržište.

- Prvo sam vrijeme, nekih mjesec dana, živo u hotelu u Šangaju. Iako mi je to bio prvi susret s Kinom, vrlo sam se brzo snašao jer je prometna povezanost savršena! I onaj najsmotaniji bi se tamo vrlo lako snašao – prepričava nam Ante, a mi smo se pomalo zamislili sjetivši se kaotičnih slika s kineskih cesti.

- A ne, što se tiče prometnih pravila, dosta se razlikuju od europskih da se dobije dojam kao da ne postoje. Jednostavno je preopasno! Najvažnije je znati da si ti kao vozač automobila uvijek kriv ukoliko se dogodi nesreća. Saznali smo kroz priče naših novih kineskih prijatelja da, ako lupiš nekoga autom, makar to bilo i lagano ili taj drugi bio kriv, on će ako treba i odglumiti da se cijeli slomio, jer po zakonu ti si taj koji mu plaća sve liječničke troškove do kraja života! A ako se dogodila nesreća, ostali sudionici ju zaobilaze u širokom luku i unesrećenom nitko ne pomaže jer samo da mu pružiš ruku kako bi ga podigao, on te može optužiti da si kriv - prepričavaju nam pomalo nestvarne situacije koje, srećom, nisu doživjeli jer su odlučili voziti se taksijem dok god tamo žive.

Nije promet bio jedini kulturološki šok koji su doživjeli preseljenjem. Kako nam je istaknula Ana, užasno joj se teško bilo naviknuti da u njih, posebno nju, bulje apsolutno svi, žene, djeca, starci te često potežu za mobitelima da bi "opalili selfie".

- Gdje god da odem, bilo to u dućan, restoran, lift ili taksi, uvijek me netko besramno gleda i uglavnom vade mobitele da me slikaju. Prvo vrijeme mi je to jako smetalo, ali Ante je bio glas razuma i objasnio mi kako velik broj tih ljudi nikad nije otputovalo iz svoje zemlje odnosno sela, te nikad u životu nisu vidjeli stranca, bijelca, i mi smo za njih ljuta egzotika – rekla je Ana, dok je Ante dodao kako je važno stvari sagledati s njihovog kulturnog stajališta.

- Ako kreneš gledati stvari iz naše, zapadnjačke kulture, sve će ti biti pomalo strašno i uvelike neshvatljivo. To nije dobro. Mi smo došli tamo, njihovi smo gosti i jednostavno se moramo prilagoditi toj kulturi u koju dolazimo. Naravno da kao i svugdje ima i dobrih i onih manje dobrih stvari, ali najbitnije je biti otvoren i spreman za razumijevanje – mudro je zaključio Ante, a Ana je nadodala da zbog mnogobrojnosti, osoban prostor na javnim mjestima često ne postoji.

Kažu kako tek kad ne živiš u svojoj zemlji uviđaš brojne kulturološke razlike, no sad, nakon osam mjeseci života van Hrvatske, čini im se da kao sve zapadne kulture pripadaju jednoj velikoj kulturi, a da Kina pripada kompletno drugoj, posebnoj koju čovjek jednostavno mora doživjeti. Ipak još uvijek ime je potrebno neko vrijeme da se naviknu na drugačije higijenske navike svojih novih sugrađana.

- I to je jedan dio te kulture. Ono što je nama nepristojno, njima jednostavno nije. Njima je normalno i da pljucaju po podu. A s druge strane, u najnaseljenijem gradu, Šangaju, nećete naći papirić na podu. Ako bacite žvaku, odmah iza vas dolaze čistači i pokupe tu žvaku. Ima ih na tisuće! Čuli smo da oni nakon što se umirove, žene s 55, a muškarci s 60 godina, svi odlaze raditi u komunalne tvrtke – objašnjava Ante pokušavajući nam dočarati sve razlike koje su doživjeli u relativno kratko vrijeme. Ana se dotaknula i sigrnosti, za koju smo mi posumnjali da je, zbog milijuna ljudi, pomalo na rubu. No, gadno smo se prevarili.

- Proputovala sam jedan dio Europe, i mogu zaista reći da se u Kini osjećam najsigurnije. Tamo nema kriminala, policajci uopće ne nose oružje, samo baš visoki činovi. S obzirom da su u Kini iznimno visoke novčane kazne te postoji i smrtna kazna, a kamere su posvuda, nitko se ne usudi kršiti zakon – ističe nam Ana, koja nekad i sama ode u šetnju ili jogging u svom "malom" kvartu od dva milijuna ljudi.

Svoje želje i planove za budućnost već su počeli stavljati na papir.

- Cilj nam je dok smo tamo proputovati taj dio svijeta jer vjerujemo kako je to prilika koja se zaista pruža jednom u životu. Prije nego sam došao u Kinu, nisam imala ideju o prirodnim bogatstvima Kine. Kada nama zapadnjacima spomeneš tu zemlju, prvo zamislimo rižina polja na sve stane, no Kina je puno više od tog. Vikendima, zajedno sa svojim kineskim prijateljima, nastojimo obići čim više možemo parkova i planina u našoj blizini. Svaki put ostanemo oduševljeni ljepotama krajolika. Zato je naša poruka svima ukoliko im se pruži slična prilika, da uopće ne razmišljaju, nego da odu! Bolje je otići probati, pa makar se i brzo vratio, nego se cijeli život pitati što je moglo biti – savjetovali su Ana i Ante, dok su s guštom pili veliki macchiato na Trgu i upijali dalmatinsko sunce.