StoryEditor
Zadar plusANDRIANA ŠKUNCA

"Pjesnikinja Paga" pred nagradom za životno djelo: "Za mene je olovka najbitniji pjesnički simbol, šutnja iz koje se začinje govor"

Piše JL
25. lipnja 2020. - 14:58
HANZA MEDIA

Andriana Škunca, pjesnikinja Paga, laureatkinja je nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo. Jasno da Škunca nije “samo” pjesnikinja Paga, ali Pag je golemi pečat u i na njezinu opusu, pa je Škunca asocijacija na otok, a u onih poeziji sklonih i Pag je, makar dijelom, asocijacija na Škuncu. Ovo je proljeće za pjesnikinju doba berbe nagrada, ubire plodove pedeset godina pisanja. Ovogodišnja je dobitnica i nagrade 24. Kvirinovih poetskih susreta za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu. Objavila je deset knjiga pjesama, u brojnim je domaćim i stranim antologijama, prevođena na gotovo sve europske jezike, 2006. nagrađena Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus. Bavi se i fotografijom, autorica je monografija inspiriranih Pagom (“Biblijski vrt, Sveta zemlja lunjskih maslina” te “Hodopis rubovima otoka”).

Nije Adriana ili Andrijana, iz Hadrije, s Jadrana, već Andriana. Odakle joj ime?

“Moje ime nadahnuto je poznatim spjevom Petra Zrinskog ‘Adrijanskoga mora sirena’, ali matičar je kod upisa u knjige rođenih bio prilično zbunjen pa je zapisujući ime umetnuo slovo ‘n’, a zaboravio upisati ‘j’. Kasnije u životu bilo je oko toga raznih zavrzlama, pa i danas moram ponavljati Andriana, sa slovom ‘n’ i bez ‘j’, ili samo Andriana. Inače, skraćeno, zovu me Ada.”

Rođena je u Bjelovaru, u proljeće predzadnje ratne godine, 1944. Rasla je u Novalji, na Pagu. Kako je izgledalo to poratno djetinjstvo?

“Kuća u kojoj sam provela najranije djetinjstvo u Bjelovaru više ne postoji, osim na fotografijama. Bila je u centru, na uglu, ugodna gradska gostiona u kojoj su moji roditelji s pomnjom ugošćivali ondašnju građansku elitu. Za sebe ponekad kažem da sam gostioničareva kći. Pamtim dvorište u kojem smo se igrali, radili neke predstave, guvernantu Koncetu koja nas je čuvala, kuhinju punu mirisa, lijepe tanke šalice od najfinijeg porculana za čaj i kavu, fine božićne kolače koje je majka držala na ormaru da ih ne diramo, ali smo ih svejedno dohvaćali. Onda je došlo poraće i gostiona nam je oduzeta, a moja obitelj se zbog oskudice raselila. Brat i starije sestre školovali se na različitim stranama, a ja sam se kao najmlađa, peto dijete, s ocem, majkom i dvije godine starijim bratom vratila u Novalju, na otok Pag.”

Povratak joj je bio šok, ali na neki način i sreća, dane je provodila u velikoj kući na volte što ju je izgradio djed, u prirodi se prepuštala posvemašnjoj slobodi.

“U početku, kad sam došla, bila sam čudna otočkoj djeci, sa svojom odjećom i uljuđenošću, ali brzo sam se uvukla u te otočke korijene svojih predaka. Otac je obnovio vinograde pa sam s njim provodila dane u polju ili u konobi s hrastovim bačvama i svim inventarom potrebnim za preradu grožđa. To doba povezano uz djetinjstvo, i boravak u Novalji, za mene je dragocjeno iskustvo i nadahnuće za cijeli život. Kako su moji roditelji, a i preci iz Novalje u dugom niz stoljeća, tako se u memorijski kod upisalo puno različitih vremena. U mom djetinjstvu kuća i crkva bile su središte svijeta. Noću je gorjela petrolejka, jedva razgrtala tamu sa stola, uvećavala sjene na zidu. U sjećanju slike se umnažaju i vezuju za neke još udaljenije prostore, kroz stihove se odmotaju nit po nit.”

Formativne godine provela je u Karlovcu. “Živjeli smo blizu željezničkog kolodvora, što je za mene bio pustolovan svijet. Igrali smo se po vagonima, u kolodvorskoj restauraciji pili malinovac, vagali se na vagama, ubacivali novčiće u neku kutiju s ručkom koju bi potezali pa bi nas pošpricao parfem. Bio nam je to drugi dom, pustolovan kao u nekom američkom filmu.”
Išla je u gimnaziju koju je nekoć pohađao Tesla. “Najviše su me zanimale knjige, beskrajno čitanje, samovanje i maštanje uz Kupu. I nadasve filmovi, projekcije i matineje u kinu Banija, Edison. Iskradala bih se iz kuće i kroz večernju maglu pješačila preko željezničkog mosta sve do udaljenog kina Luxor. Brat Josip, koji je kasnije bio novinar i likovni kritičar u Vjesniku, naučio me da uz kino program uvijek upišem ime redatelja filma i glumaca, pa sam tako zarana stvarala vlastitu izmaštanu kinoteku. Bio je to za mene vrtoglavi, glamurozni svijet. Netko mi je čak bio dao adrese holivudskih filmskih glumaca pa sam im slala pisma i zauzvrat dobivala njihove fotografije s potpisom. Od Ave Gardner do Stewarta Grangera, cijeli niz koji sam skupljala u posebni album.”

Prvu zbirku poezije “Do neba bijelo” objavila je 1969. Sazrijevala je između “krugovaša” i “razlogovaca”, ne pripadajući zapravo ni jednima ni drugima. Može li se ipak govoriti o literarnim utjecajima, iako se radi o autentičnoj, samosvojnoj poetici?

“Otkad sam prve stihove 1968. godine objavila u Telegramu, intenzivno sam se počela družiti s tadašnjim urednikom za književnost Slavkom Mihalićem. Ubrzo sam kod Mihalića upoznala i Zvonimira Mrkonjića pa sam u pjesničkom smislu odrastala između ta dva potpuno oprečna poetska govora. Sakupljala sam i čitala brojne knjige pjesama, eseja i kritika. Živjela sam kao slobodni pisac, potpuno predana tom poslu. Egzistencijalna izloženost, neizvjesnost pa i ugroženost, nadoknađivala se osjećajem potpune kreativne slobode koja je ipak bila oblikovana i u svakodnevnim razgovorima i druženjima s najznačajnijim piscima koji su imali eruditsko znanje, prevodili su i razgovarali o pjesničkom umijeću. Tada su se pisci družili na drugačiji način, najviše u kavani društva književnika, ostajalo se po cijele dane i uvijek se tu moglo sresti i nekoga iz tog miljea, saznati ponešto o novim projektima ili rukopisima. Na tim sam druženjima najviše naučila o poeziji i književnosti kao posvećenom poslu.”

Škunca kontinuirano, gotovo u pravilnim razmacima, objavljuje zadnjih pet desetljeća. Piše li danas drugačije, čini li pjesničko iskustvo da stihovi “dolaze” lakše?

“Ne pišem ni lako ni teško. A pišem u knjigu maketu tvrdih korica i bijelih praznih stranica koju nabavim u tiskari. Za mene je pisanje način života. Ponekad se osjećam kao relej preko kojeg se šire glasovi i slike pokrenuti rukopisom. Dok hodam otokom, susrećem se sa starim napuštenim kućama, prastarima maslinama iz biblijskih vremena, ovcama i suhozidima. To su snažni dojmovi koje na papiru pokušavam skupiti i oblikovati. Često kažem kako pišem sa sjenom ruke i sjenom olovke. Najčešće na papiru, a vrlo rijetko na kompjuteru. Za mene je olovka najbitniji pjesnički simbol, šutnja iz koje se začinje govor.”

Pag joj je stalna inspiracija. Hodanje tim otokom, kaže u monografiji “Hodopis rubovima otoka”, pretvorilo se u hodočašća. Za čime hodajući traga? Kako hodanje otokom utječe na njezin unutarnji krajolik?

“Otok je uvijek poziv na putovanje. Na njemu sve se proteže od tvarnog do metafizičkog, od opipljivog do izmaštanoga. Vremenska nit povezuje sve slojeve otoka Paga, stapa opipljivo s eteričnim. To je neumitna spoznaja koja nas okružuje. Magičnost ovakve vrste pješačenja, koje je ujedno i hodopis, u tome je da u otočkim pohodim stvaramo iluziju ponovno nađenog vremena. Pješačila sam otokom i zahvaljujući tome mijenjala optiku, neposredno iskustvo promijenilo je i način pisanja. Zaticale su me nevere, naleti bure, žega i bonace. Fotografije uvrštene u knjigu paralelna su i zorna slika onoga s čime sam se susretala, ili što me pronalazilo za pješačenja. A struktura je uvijek ista: kamen, prah, zemlja, sol. Tvar iz koje smo sastavljeni i u koju se pretvaramo.”

Kako izgleda paška svakodnevica Andriane Škunce? Hrani li je samoća? “Obožavam biti na otoku zimi. Za Božić su zvijezde tako blizu da ti se čini da ih možeš rukom dotaknuti. Poezija je moj životni poziv, a mislim da dobra poezija ne može postojati bez doticaja s duhovnošću. Ako nema duhovnosti, pjesništvo je samo prazno naklapanje, nabacivanje riječima. Volim graditi, a dobra poeziji sažima sva vremena, seže duboko u prošlost i budućnost. Kad sam na otoku, onda skupljam te svoje impulse koji dopiru do mene sa svih strana. Dragocjeno je to dvojstvo zbilje i zamišljenog.”

Osjeća li se na Pagu, mostu unatoč, inzularni mentalitet? U čemu ga ponajviše prepoznaje? Je li on, dijelom, i u njoj, je li ga baštinila genima ili svjesno birala, razvijala životom? “Otok sam baštinila genima, ali i razvijala načinom života. Otok je za mene nepomična točka u sredini vremena. Posred uzavrela mora, silovitih naleta bure ili žestokih oluja iskonsko duhovno središte. Noću otok zadobiva kozmičke dimenzije. Pa imate osjećaj da ste na nekom pustom planetu rastvorenih ćutila. I da ste nošeni u svemirsku dubinu gdje vas dostižu bljeskovita suglasja svjetla i tame, života i smrti. Inače kažu da treba imati temu u životu, a otok je univerzalna tema. Kao što je Nikica Petrak zapisao u prigodnoj bilješci na promociji mog ‘Biblijskog vrta’: Blago onima što su našli svoj otok/ tu zamjenu za cijeli svemir... Zanimljivo, isto je primijetio i Petar Krelja kad je dolazio 2005. u Novalju snimati dokumentarni film o mojoj poeziji i fotografijama i rekao: ‘Zavidim ti što imaš svoj otok! Tko ima svoj otok, ima cijeli svijet!’”

Devedesetih godina, u njezinim kasnim četrdesetima, počela se baviti fotografijom. “Fotografija me uhvatila još u gimnazijsko doba u Karlovcu kad mi je sestra Ivanka posudila na dugo vrijeme fotoaparat. Snimala sam po gradu, uz Kupu ili sebe u dvorištu u nekoj egzistencijalističkoj pozi. Ali puno kasnije, kad sam došla do kvalitetne Yachice, započelo je moje ustreptalo hodočašće otokom Pagom. Posebno stanje u koje se zapadalo tijekom dugih sati pješačenja, u potrazi za poetskim i fotografskim motivom. U otkrivanju brojnih mogućnosti sinteze zbilje i nevidljivoga. U spoju riječi i fotografije stvara se posebna vrsta slikovne refleksije, hodanjem se izoštrava vid, povećava čujnost. Svako godišnje doba nudi neku drugu sliku. Pa i svaki novi dan zasebni je prizor u oskudnom krajoliku. Fotografije su prilijegale uz pjesme, jedno je ukazivalo na drugo. U tom kruženju tkala se slika otoka kakva je složena u knjizi ‘Novaljski svjetlopis’. U njoj je prvi put ostvaren autorski projekt koji pokazuje srođenost vizualnog i pisanog. Tu se prije svega radi o svojevrsnoj sinesteziji, o bliskosti zvukova i tišine, opstojnosti i prolaznosti, napuštenosti i životnoj snazi. Blizina fotografija potiče na tvarnost teksta, a zvuk kamena bačenog niz strminu prenosi slike kao odlomljenu jeku.”

Koji je danas u njoj impuls jači, onaj da bilježi fotografijom ili onaj drugi, da opisuje kakvom pjesničkom slikom od slova? Kad joj je čas za jedno, a kad za drugo? “Zapravo ne znam reći što danas u meni dominira, fotografkinja ili pjesnikinja. U jednom trenutku fotoaparat me počeo voditi u opsesivne pohode otokom; hodala sam satima, svaki dan, i to me obnavljalo, pomlađivalo dušu i tijelo. Iz toga su nastajale pjesme koje kadriram kao fotografije, gradim ih, slažem i razlažem. Susan Sontag je jednom rekla da bi pisci trebali biti fotografi, jer za dobru fotografiju treba poznavati film, književnost, glazbu. Tako i ja mislim. Kod mene su fotografija i stihovi u stalnoj, dinamičnoj interakciji, jedno vodi drugome, jedno se hrani drugim, jedno se drugim nadahnjuje.”

Zadnjih se godina pjesnike ponovno čuje više, poezije je više, internet je otvorio vrata poeziji onda kad su joj izdavači bili manje skloni. Koliko je kvalitetno to što se piše? Komentirajući stanje u hrvatskom pjesništvu kaže: “Nekada je pisanje poezije sazrijevalo, čekalo se da izađe u časopisu, novinama ili nova knjiga. Bilo je niz relevantnih kritičara koji su tjedno ili mjesečno pratili objavljene zbirke, u novinama i časopisima. Knjigu se nije moglo štampati kod izdavača bez dviju recenzija koje su pisali poznati pisci. Ovo današnje, masovno objavljivanje i pisanje ravno u kompjuter izrodilo je svakojake nedoumice. Ali, poezija je živa, ima sjajnih kreacija, iako ima tu i puno taštine, zavisti i zajedljivosti. Svi odmah žele znati koliko vrijede, odmjeravaju se jedni s drugima. Kao da nema kreativnog strpljenja. Ezra Pound je svojedobno rekao da svatko piše, ali da majstor radi na tekstu. Dakle, taj rad na tekstu ono je najdragocjenije. Riječi su poput pupoljka. Nikad nisu odmah rastvorene, procvjetane. Još su u začetku, nepropusne, pune svjetla i tame. Treba ih usuglašavati, povezivati, odmjeravati se s njima.”

Što je najbitnije što su joj godine i životno iskustvo donijeli? “U svojim sam godinama kao najbitnije naučila da je važno imati blisku osobu, prijatelja kojemu možete sve govoriti, s kojim se možete smijati, prepričavati životne zgode, malo fantazirati. Najbitnije je ne misliti o tome koliko imate godina kad ih već imate koliko ih imate. Moj je inače moto, a to je doista i tako, što sam starija to sam mlađa. Jer gledajte, kad navršite pedeset, onda znate da ste tu negdje… U mladom dobu pedeset izgleda kao da imate petsto godina. Kao neki užas, što li? Ali što smo stariji, sve nas manje tište neke situacije i problemi koji su nas prije pritiskali. Biti stariji može značiti i biti vitalniji, slobodniji. Recimo, plivati u desetom i jedanaestom mjesecu, što je ranije bilo nezamislivo. Pa ljudi na otoku već krajem kolovoza zaziru od mora, a najbolje mi je kad čujem da se neki, čije su kuće uz samo more ili vrlo blizu, uopće ni ne kupaju. A ja što starija, to hitrija. Pješačim po kamenjaru, vozim svaki dan bicikl, plivam do kasne jeseni, skoro do zime. Tada nigdje nikoga, samo ja na ‘našoj maloj plaži’, prepuštena sve slabijem suncu koje se premješta s jedne na drug stranu brda.”

Čemu se danas ponajviše raduje? “Pomisao kako ću uskoro na more, na otok. Veseli me što ću nakon duljeg vremena ponovno vidjeti svoju prijateljicu, našu vrhunsku pjesnikinju Gordanu Benić i s njom ponovno hodati po vidljivom i nevidljivom otoku. Veselim se tome, jer u takvoj sinergiji sve poprima drugačije dimenzije, otok se mijenja kao unutarnji krajolik. Obogaćujemo se novim vidicima.

#ANDRIANA ŠKUNCA#PAG

Izdvojeno

09. srpanj 2020 06:44