StoryEditor
Zadar plusVELIMIR ČUBRIĆ (83):

Poznati zadarski košarkaš: "Trebao sam ići na Olimpijske igre u Rim, a poslali su me u Bihać, a jednom sam u istom danu igrao tri različita sporta!"

Piše Dražen Žura
21. veljače 2021. - 15:15
Luka Gerlanc/Cropix

Odakle krenuti s pričom o Velimiru Čubriću? Jer, koliko god je bio uspješan košarkaš Zadra, njemu su i drugi sportovi bili "u malom prstu".

Vele, kako ga zovu prijatelji još od djetinjstva, uspješan je ne samo kao sportaš, nego kao i vrstan vrtlar, u velikoj mjeri i političar u Petrčanima, gdje živi. Inače, po rođenju je Pirovčanin, međutim, zadarska Kalelarga njegov je dom od 1943.
– Volim kazati kako su u moju zgradu, gdje mi danas živi sestra Olga, najprije ušle pantagane, onda moja mater, na koncu i partizani. Ali o tome ćemo nešto kasnije. Idemo se mi najprije baviti košarkom koja je obilježila moje djetinjstvo i mladost – veli Čubrić, koji će u rujnu napuniti osamdeset tri godine.

Slavlje 1957.

– Nekima će možda zvučati čudno, osobito zbog toga što se proslava prvog naslova prvaka bivše nam države i danas prepričava, međutim, ulazak, ili povratak, kako komu paše, Zadra u prvoligaško društvo 1957. godine nije ništa slabije proslavljen. Navijači su nas nosili od kavane "Central" do Jazina, sjećam se dobro da je na meni bio dres s brojem četiri. Moj prijatelj Benito nije prestajao svirati trubu, toliko žestoko da je dobio kilu. Ne izmišljam, znaju to dobro svjedoci toga vremena – prisjeća se barba Vele.

No, nije sve išlo kako je trebalo, kaže, temeljeno isključivo na sportskim vještinama.

– U knjigama je zapisano da sam, primjerice, dvije godine zaredom, 1957. i 1958., bio drugi u izvođenju slobodnih bacanja, odmah iza Radivoja Koraća, k tomu treći strijelac lige, dok je moj dragi prijatelj Giuseppe Giergia, recimo, bio peti, međutim, veliki dio moje realizacije ide zahvaljujući Pinovim dodavanjima. Strašno me peče nepravda koja mi je učinjena 1960. godine. Naime, u to vrijeme u Zadru je vojni rok služio Boris Kristančić, predsjednik Stručnog savjeta Košarkaškog saveza Jugoslavije. Otvoreno mi je rekao: "Vele, ići ćeš s nama na Olimpijske igre u Rim, ali moraš znati da nisi ni peti, ali ni šesti igrač, međutim, unutra si, ne brini!"

image
Vele i Pino u igračkim danima
Privatni album

Janjac i vuk

Nažalost, to se nije dogodilo, zastao je Čubrić, pa nastavio:

– Koji mjesec kasnije, dolazim s treninga, mater sidi za stolom i plače. Pitam je što se dogodilo, ali mi nije odgovorila, nego pokazala poziv za vojsku. Uzmem ga u ruke, i odem kod Enzija Sovittija i Gašpara Kalopera, da vidimo što se može napraviti jer u ruci imam OI u Rimu. Svima će biti jasno kako je prošao sastanak, koji ću opisati ovako: "Janjac je išao moliti vuka!" Tek sam 1996., nakon povratka u Hrvatsku, doznao da sam bio u nemilosti ondašnje vlasti. Tako da sam, umjesto u Rimu, završio u Bihaću, na temperaturi minus 32 stupnja, dok su me u prekomandu poslali na ljeto u Titograd, na zvizdan, išlo je nekad i preko 40 stupnjeva. Eto kako se kalio čelik na mojem primjeru! Nisu me ni u sportsku četu poslali, kamoli što drugo. Prošao sam kao Pino, njega su 1963. poslali u Skoplje na raščišćavanje ruševina – prisjetio se Velimir i okrenuo nas na dane njegove sportske svestranosti.

– Jako samo volio košarku, ništa manje nogomet, ali i rukomet, pa mi se jednom dogodilo da sam u istom danu odigrao tri utakmice u tri različita sporta. Ujutro sam kao član RK Tornado igrao protiv Orkana iz Dugog Rata, poslijepodne kao igrač Bagata nogomet kontra drniškog DOŠK-a, te navečer košarku, suparnik nam je bila ljubljanska Olimpija. I da ne zaboravim, iza toga slijedila je i četvrta utakmica, jer sam imao curu, međutim, nije se onda "pačalo" kao danas na prvom rendesu. Ma kakvi! Hvala Bogu, moja Vera je i danas uz mene, nemam riječi kojom bi joj zahvalio što me trpi. Jedino nisam bio vješt u plivanju i vaterpolu, jer da sam skočio u bazen, ugušio bih se – nasmijao se Vele i nastavio u istom opuštenom tonu.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Naranče u Grčkoj

– Imam dobar recept kako za tri dana narasti. O čemu se radi? Split se spremao za kvalifikacije u Sarajevu, preko kojih je tražio put do Prve lige. Pozvali su Zadar kao sparing-partnera, međutim, išli smo bez Pina, tako da sam iskočio u prvi plan. Zabio sam im 32 i 35 poena u dvije utakmice i onda je sutradan u "Slobodnoj" pisalo: "Mali i vižljasti Čubrić probijao se kroz splitsku obranu!" Svega nekoliko dana kasnije s Bagatom sam gostovao u Makarskoj, prvenstvena utakmica protiv tamošnjeg Zmaja. Pobijedimo 5:1, zabijem četiri gola i eto naslova: "Visoki, robusni centarfor Čubrić!" Dakle, izrastao bez zalivanja vodom – veselo će šjor Vele, koji se u jednako takvom raspoloženju prisjetio gostovanja u Grčkoj.

– Igrali smo protiv Panathinaikosa košarkašku utakmicu na njihovu nogometnom stadionu, tribine su bile krcate, za današnje pojmove nemogućih 48 tisuća gledatelja. Galama, ne čuješ prvoga do sebe... I kad smo krenuli istrčavati na teren, prema nama su bacali naranče, jer nisu zaboravili što su njima u Jazinama priredili Leo Pincetić i navijači, pa je valjalo sagnuti glavu. Naš dragi suigrač, nažalost pokojni, Bruno Marcelić je otišao i malo dalje uzeo naranču, ogulio je, pojeo i dobio pljesak. Ali je donekle i umirio publiku – nije skidao osmijeh Čubrić, međutim, koju sekundu kasnije navukao je na lice ozbiljnost, čak i srditost.

– Nedugo nakon utakmice, sjedili su u hotelu, tadašnji trener Enzo Sovitti, koji me stvarno nije volio, bilo je to čisto šikaniranje, i direktor tog hotela. Obojica su pričala na talijanskome, međutim, dobro sam poznavao jezik i čujem riječi toga direktora: "Ne želim vam se petljati u posao, ali da ste ranije u igru poslali onoga maloga s brojem četiri na dresu, sigurno bi u konačnici bio drukčiji rezultat, ne biste pobijedili, međutim, poraz ne bi izgledao kako izgleda!" Enzo ga je upitao: "Tko je taj?" Sad je svima jasno koliko sam mu bio zanimljiv kao igrač.

Tvornica u Luksemburgu

Velimir je nakon osvajanja naslova otišao u inozemstvo...

– Jednog igrača Karlovca pitali su može li Luksemburgu preporučiti nekoga. On se sjetio mene, nisam previše razmišljao, otišao sam, potpisao ugovor i priča je brzo bila gotova. Ali, na moje iznenađenje, prije sam otišao na radno mjesto u tvornici "Commericial – hydraulic" nego na trening s momčadi. Odmah mi je bilo jasno kako se moram posvetiti poslu od kojeg ću živjeti više nego košarci. Nije to kao na svojedobnom primjeru Zadra, da se jednom igraču isplati milijun dolara ili drugom napravi kuća, nego se igralo gotovo pa amaterski. Meni je konkretno u Zadru najveća nagrada bio aplauz publike i u tome sam uživao. Ali sam uživao igrati i u Beogradu, sjećam se naše pobjede protiv Crvene zvezde 112:106, a beogradski "sport" sutradan piše: "Ovako nešto možete samo vidjeti u kinu na sportskim žurnalima prije filma kad su se prikazivali isječci iz igre Harlem Globetrottersa!"

– Da ne zaboravim, 1965. su nas nagradili za osvajanje naslova prvaka, dobili smo novčanu nagradu koja je bila dostatna za kupnju bojlera, čime sam obradovao majku – zbori Čubrić i kroči kroz Luksemburg, gdje ga se naveliko uvažavalo kao igrača, ali i radnika, iako, kaže, u početku nije bio toliko vruć za posao. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, prihvatio je radnu disciplinu u kapitalizmu.

Radnička dobra plaća

Ne krije Čubrić kako ni jednoga trenutka nije imao ambicije postati trener:

– Nije me to privlačilo, uostalom, za jednu prekovremenu subotu zaradio bih više nego kao trener u cijelih mjesec dana. Ali sam zato u Strasbourgu, gdje su me zvali na klupu, doveo mojeg prijatelja, nekadašnjeg igrača Zadra, danas blagopokojnog Peru Anića.
Spominje, na kraju, barba Vele još nešto:

– U jednoj prigodi me kćerka Natali pitala: "Tata, jesi li ti ljubomoran na svoje suigrače, konkretno, Pina i Krešu, ipak su oni napravili puno više u košarci..." Rekao sam da nisam iz dva razloga: prvi je što su njih dvojica bili nedohvatljivi svima nama. Drugi je, pak, bio onaj kako sam kao radnik u Luksemburgu financijski stekao više nego oni kao igrači i treneri. Nisam mogao biti iskreniji!

NAJVEĆI KOMPLIMENT Igrom očarao i Gomeljskog

Možda netko neće shvatiti, ali moja najveća nagrada u košarkaškoj karijeri bio je veliki kompliment Aleksandra Gomeljskog, izbornika SSSR-a. Naime, oni su 1968., prije puta u Meksiko na Olimpijske igre, odigrali jednu utakmicu s reprezentacijom Luksemburga koja me uvrstila kao pojačanje.
Rusima sam zabio 32 poena, pa me je Gomeljski pitao: "Jeste li u Luksemburg došli kao politički prebjeg ili s papirima?" Rekao sam mu: "Redovnim putem. Zašto me to pitate?" Brzo je odgovorio: "Čudno da vas nikad nisam vidio u reprezentaciji Jugoslavije."

POLITIKA I PETRČANE HDZ me je izbacio, pa sam ga pobijedio 165:55!

Čubrić se u nekoliko navrata okušao kao političar ili, bolje je kazati, kao čovjek koji je spreman pomoći mjestu u kojem živi, tako da je zajedno s mještanima Petrčana samoinicijativno prikupljao novac kako bi se poboljšala infrastruktura.
– Tri puta sam izabran za predsjednika Mjesnog odbora, dva puta na listi HDZ-a, jednom na Nezavisnoj listi Velimira Čubrića i kao izbačeni član HDZ-a pobijedio svoju stranku 165:55! Onda mi je jedna sumještanka rekla: "Vele, vrag te neće, nisi li sa sedamdeset godina star za politiku?" Brzo sam se dosjetio i kazao: "Ane moja lipa, nema to veze sa seksom, nego je politika u pitanju!"
Isto tako pitali su me zašto sam se tek 1996. vratio u Hrvatsku... Nisam previše dvojio: "Napravio sam isto kao Charles de Gaulle, koji se u Francusku vratio iz egzila kad je završio Drugi svjetski rat."
Na koncu dao sam ostavku i prepustio svoje mjesto drugima, vidim da napreduju u suradnji s Gradom Zadrom.

image
Prijateljstvo ih čvrsto veže i danas
Luka Gerlanc/Cropix
SVE NAS JE MANJE Ostao mi je moj Pino...

U jednom sam trenutku donio dvije odluke. Jedna je bila da se odselim u Portugal, gdje mi žive sin Robert, diplomirani inženjer strojarstva, i kći Natali, kao diplomirana ekonomistkinja, koja je svojedobno bila tajnica guvernera Luksemburga. Ali djeca nisu prihvatila moj prijedlog, međutim, u stalnom smo kontaktu.
Jedan od unuka – Alexandar Sobrao Diaz Velimir Čubrić – kao trinaestogodišnjak igra u Benfici, trenutno je u Setubalu, ali ga prate. Njemu znam reći: "Moj sinko, dok te učiteljica prozove prođe cijeli sat nastave!"
E da, druga odluka je bila kupiti stan u Zadru i vratiti se starom društvu. Ali, kako piva Petar Grašo: "Sve nas manje ima tu, godinu po godinu..." Ostao mi je moj Pino kojeg sam u ovoj prigodi zamolio za zajedničku fotografiju, druge manje viđam, ponekad Marka Ostarčevića!

image
Privatni album
OKUĆNICA IZ BAJKE Vrt mu je četiri puta bio najljepši u Zadru

Kao svestrani vrtlar iz zabave, Čubrić je četiri puta osvojio nagradu Turističke zajednice grada Zadra za najbolje uređeni vrt.
– Tu sam naviku donio sa sobom iz Luksemburga, jer tamo se ljudi nesvjesno natječu čija će okućnica izgledati ljepše. I kad prođe inspekcija i odredi najbolje, za nagradu dobiješ bon s kojim možeš kupiti nove sadnice. I tako iz godine u godinu. To me je odredilo da budem takav i u svojoj Hrvatskoj.

Izdvojeno

21. veljača 2021 15:15