StoryEditor
Zadar plusEKSKLUZIVNO: SENZACIONALNO OTKRIĆE, NAKON 636 GODINA RAZBIJEN "ŠIMUNOV KOD"

Prof. Nikola Jakšić: Kako sam prvi uspio riješiti zagonetku i "pročitati" sve prikaze sa škrinje svetog Šimuna! Evo što poručuje...

18. lipnja 2017. - 18:05
sv_sime10-220417

Zagonetka je riješena! Točno 636. godina nakon što je izrađena škrinja Sv. Šimuna konačno je u potpunosti pročitana u svom ikonografskom kodu. Možda to nije "Da Vincijev kod", ali jest bez ikakve dvojbe podjednako trilerski uzbudljiv "Šimunov kod" koji nam pomaže da napokon, nakon više od šest stoljeća, možemo u potpunosti razumjeti sadržaj i poruke na toj najreprezentativnijoj umjetnini u Hrvatskoj i najznačajnim djelu zlatarstva u europskom prostoru 14. stoljeća.

Zasluga za ovu pravu kunsthistoričarsku senzaciju i "dekodiranje" škrinje Sv. Šimuna koja se čuva iznad oltara istoimene crkve u Zadru pripada profesoru emeritusu Nikoli Jakšiću sa Sveučilišta u Zadru, jednom od naših najistaknutijih povjesničara umjetnosti i poznavatelja ranog srednjeg vijeka. Svoju analizu i ikonografsku interpretaciju figuralnih reljefa s vanjske oplate zadarske škrinje profesor Jakšić je iznio u časopisu "Ars Adriatica" prije nekog vremena, ali je taj njegov izvorni znanstveni doprinos, sve do danas, izvan uske stručne javnosti ostao gotovo nezapažen.

U članku pod nazivom "Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata – škrinja Sv. Šimuna, zadarska arca d'oro", profesor Jakšić nakon minuciozno provedne komparativne analize i dubokog ikonografskog iščitavanja sadržaja iznosi svoju konačnu interpretaciju osam najvažnijih srebrnih i pozlaćenih reljefa kojima je dekorirana škrinja s okamenjenim ostacima tijela za koje se vjeruje da pripadaju proroku Šimunu pravedniku. Iako se njegova analiza na prvo čitanje može činiti dosta kompleksna, što u osnovi i jest, profesor Jakšić ipak jasnom logikom i snažnom znanstvenom argumentacijom prikaze sa škrinje precizno dijeli u šest različitih tematskih i sadržajnih cjelina uz zaključak da zadarska škrinja Sv. Šimuna, koju je dala izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić 1377. godine, predstavlja snažnu vjersku, ali i političku poruku tadašnjeg Zadra u svom ambicioznom projektu stvaranja grada-države po uzoru na moćnu Veneciju.

Naime, nakon potpisivanja Zadarskog mira 17. veljače 1358. godine kojim se Mletačka republika, zahvaljujući pobjedi hrvatsko-ugarskog kralja Ludvika I Anžuvinca, morala odreći svojih posjeda u Dalmaciji, Zadar se oslobodio okova Venecije te mu se nakratko, do 1409. godine, kada možda nevoljko, ali ipak dobrovljno, prihvaća vlast Venecije, ostvario željeni projekt stvaranja grada-države. Zadrani su u tom razdoblju ovladali prostorom i utvrdama koje nikada prije nisu držali, od sjevernog dijela otoka Paga koji je uvijek pripadao Rabu, do Novigrada i Baga (Karlobaga) pod Velebitom, što označava vrhunac zadarske srednjovjekovne općine i njene moći.

- U takvu se povijesnu sliku skladno uklapa i potreba ne samo za moćnim svecem zaštitnikom već i potreba da se njegov kult (Sv. Šimuna) promovira u "državni". Jednako se javlja i potreba da se pri njegovom čašćenju zrcale veliki uzori. U tom smislu je neophodno uspostaviti ravnotežu prema mletačkom evanđelistu Sv. Marku, a to se može upravo prorokom Šimunom Bogoprimcem, dok se sa Sv. Krševanom ili Sv. Stošijom, drugim zadarskim zaštitnicima, to ne može. Naime, prema predaji, Sv. Šimun je u jeruzalemskom Hramu prepoznao i uzeo u naručje budućeg Mesiju. On je dakle svetac koji je u svojim rukama držao Krista, samog Boga. A njegovo tijelo, i to u cijelosti sačuvano, čuva se u zadarskoj škrinji. Karizma takvog sveca u srednjem vijeku je neopisivo snažna, a onima koji je posjeduju daje iznimnu moć. Poglavito u ambicijama izgradnje vlastitog imperija – kaže profesor Jakšić dodajući da se želja za "ravnotežom" između Zadra i Venecije ogleda u hagiografskom obrascu motiva na škrinji kojeg su Zadrani posudili od životopisa Sv. Marka te, konačno, u potrebi za bogatom i raskošnom umjetninom u veličanju svečeva kulta.

- U konačnici se nameću kao usporednice: Venecija – sveti Marko – pala d'oro i Zadar - sveti Šimun – arca d'oro – ističe profesor Jakšić te dodaje:

- Mozaički razrađeni ciklusi o Sv. Marku evanđelistu, jednako kao i oni izrađeni u plemenitim kovinama na mletačkoj pala d'oro poslužili su Zadranima kao uzor i opći okvir za razradu sadržaja o Sv. Šimunu pravedniku na njihovoj arca d'oro. Iskorištena je prigoda da se postigne stanovita ravnoteža prema Mlečanima koji su bili pod zaštitom evanđelista, izravnog svjedoka Kristova života. Koliko je značajna uloga iz Aleksandrije dopremljenih evenđelistovih relikvija u izgradnji mletačkog kolonijalnog imperija bilo je razvidno već u povijesno doba. Relikvije su bile "kamen temeljac" Venecije. Na kostima svetog Marka počiva Mletački imperij. Posjed Šimunovih relikvija za Zadrane je trebao imati barem donekle sličnu ulogu i trebao je polučiti neki učinak u ostvarivanju ambicija. S njima su se i Zadrani na religijskoj razini približili samom Kristu kojeg je starac držao na rukama u Hramu – govori profesor Jakšić.

Izradu škrinje inicirala je i financirala kraljica Elizabeta Kotromanić, a zadatak je povjerila petorici zadarskih patricija. Tri su među njima bili kraljevski vitezovi, Frane i Pavao Jurjević (de Georgiis), Matej Matafar te Krše Civalelli i Frane Zadulin. Oni su 1377. sa zlatarom Francescom iz Milana sklopili ugovor u kojem je rečeno koje će oblike, slike, znakove, čudesa te scene prikazati na škrinji. No zadarski patriciji su izrijekom, nažalost, naveli samo jednu scenu, "Prikazanje u Hramu", a sve ostalo predstavlja jezgrovit opis pomno razrađenog programa koji uz svečeva čudesa i njegov ležeći lik, ima heraldičke ambleme kralja Ludovika i druge prizore. A to su prizori vezani uz samu donatoricu Elizabetu Kotromanić te konačno oni reljefi koji na zoran način ilustriraju isključivo Zadrane kao posjednika svečevog tijela uz uprizorenje za to najzaslužnijih. Na jednoj strani to su zadarski rektori, a na drugoj njihov senior, ujedno i suprug donatorice, kralj Ludovik Anžuvinac.

Profesor Jakšić je uspio ono što nije pošlo za rukom nikome prije njega. Naime, prvu monografiju o zadarskoj škrinji napisao je još 1894. njemački povjesničar umjetnosti Alfred Gothard Mayer. Djelo je tiskano na mađarskom jeziku, što je za hrvatske povjesničare umjetnosti uvelike otežavalo njegovo korištenje, a izvornik na njemačkom čuva se u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici.

Cjelovitu monografiju na hrvatskom jeziku napisao je pokojni akademik Ivo Petricioli 1983. godine, no unatoč postizanju zaokružene slike o škrinji te sudu o njenoj visokoj kvaliteti i umjetničkom stilu, ostale su brojne nedoumice i nejasnoće, poglavito na ikonografskoj razini u interpretaciji pojedinih figuralnih prikaza. Među domaćim i stranim istraživačima postignuta je suglasnost oko četiri motiva (Posvetni natpis, Prikazanje u Hramu, Kraljica daruje Škrinju, Iskapanje svečeva tijela), no ostala četiri prikaza na plaštu škrinje još uvijek stvaraju dvojbe i nemaju jednoznačnu prihvaćenost. Time je izostajala i cjelovita poruka škrinje premda je njena umjetnička vrijednost i namjena od početka bila neupitna.

Nakon dugogodišnjih razmatranja profesor Jakšić je međutim uspio svih osam reljefa na oplošju pravokutnog sanduka (1920 x 626 mm) od drveta ikonografski pročitati do kraja, ponudio je precizna tumačenja svih uprizorenja, osobito ona četiri čije je tumačenje u najmanju ruku dvojbeno te dati ključ za njihovo cjelovito razumijevanje. Pojasnio je razloge koji su doveli do toga da su upravo ti sadržaji odabrani za uprizorenje na škrinji.

Bio je to, kaže, put dug nekoliko desetljeća, škrinja je tema kojoj se godinama vraćao i o kojoj je u nekoliko navrata pisao. Sve dok mu se jednog dana, razmatrajući po tko zna koji put raspored reljefa na oplati škrinje, nije "upalila lampica" koja je odgonetnula zagonetku i logično povezala sadržaj prikaza s njihovim pozicijama. U kombinaciji s kontekstom vremena i razlozima njene izrade profesor Jakšić je došao do zaključka da je škrinja svetog Šimuna, uza svu svoju umjetničku vrijednost, iznimno vješto sročena politička poruka ondašnjeg Zadra i Zadrana s ambicijom da, u dogledno vrijeme, postanu "ravnopravni" Veneciji. Narudžbu kraljice Elizabete Kotromanić Zadrani su zapravo iskoristili kao sredstvo za postizanje svog (političkog) cilja.

Analizirajući zadarsku škrinju profesor Jakšić je shvatio da sadržaj i raspored reljefa sadrži standardni hagiografski obrazac prijenosa svetaca s tri osnovna elementa: iskapanje (tj. pronalazak), prijenos i konačni smještaj svečevog tijela. Jakšić tvrdi da je kao narativni predložak zadarskim uprizorenjima poslužio translatio svetog Marka, najbolje poznata i hagiografski dobro razrađena legenda jadranskog podneblja koja je doživjela brojna uprizorenja, od raznih iluminiranih rukopisa pa do bazilike Sv. Marka na više mjesta, kao i na monumentalnoj pali d'oro. Zadarski su patriciji u taj mletački ikonografski obrazac ugradili i elemente lokalne legende o dolasku moći svetog Šime u Zadar u 13. stoljeću. Zajedno s rasporedom reljefa na oplošju škrinja odašilje poruku kako su Zadrani vlasnici relikvije, a kraljica je vlasnik škrinje.

- Najistaknutija mjesta na škrinji zadarski su naručitelji namijenili sebi, svojem gradu i svojim sugrađanima, kako se to razabire iz triju scena na samom pročelju. Središnju religijsku temu, "Prikazanje u Hramu", obočili su dvama reljefima za koje sam predložio zajednički nazivnik "Pravo Zadrana za posjed svečeva tijela". Time su stvorili trodijelnu cjelinu u kojoj njihov grad i njihovi sugrađani predvođeni rektorima i samim kraljem izravno obočuju Krista kojeg prorok Šimun pridržava kod oltara pod ciborijem u jeruzalemskom Hramu. Pritom je lice Djeteta u njegovim rukama postavljeno tako da se nađe u geometrijskom središtu kadra, ujedno i cijelog pročelja škrinje.

Kraljici koja je cijeli pothvat inicirala i financirala, pripalo je začelje sanduka na kojem se inače tematiziraju sadržaji od manjeg interesa za Zadrane, poput onoga o Kotromanićima u kojem se na kraljičin zahtjev retušira povijesna memorija. U svakom slučaju, zadarski su patriciji znali iskoristiti prigodu koja im se, možda i nenadano, ukazala. Upustili su se u izradu svoje arche d'oro seriozno osmišljenim programom koji se oslanjao na najbolja iskustva u širem okruženju. Istovremeno koriste ikonografski program da kroz njega elaboriraju konkretan, u datom povijesnom trenutku za zajednicu važan i prepoznatljiv sadržaj u kojem se ona sama zrcali, ponajprije u svojim političkim stajalištima. Kad spominjem zadarsku zajednicu onda mislim dakako na lokalnu oligarhiju od koje je pet članova sudjelovalo u razradi sadržaja cjelokupnog programa škrinje. Taj duboko promišljen i sustavno razrađen sadržaj trebao je u jezgrovitom obliku na jednoj strani zadovoljiti zahtjeve donatorice, a na drugoj uobličiti prava samih vlasnika na posjed relikvije – zaključuje profesor Nikola Jakšić.

 

UPRIZORENJA

Kako bi se čitatelji lakše snalazili u interpretacijama profesora Jakšića, a osobito u međusobnom povezivanju sadržaja s različith kaseta, poslužili smo se njegovim shematskim prikazom s rasporedom scena na škrinji. Središnje scene s pročelja i začelja sanduka označene su različito od šest prostalih. Ne samo zato što su sadržaji tih dviju kaseta posve razumljivi, već i zbog toga što su svojim položajem u središtu, koji je bio neizbježan, prekinule pretpostavljeni narativni odnosno logički niz koji povezuje ostalih šest uprizorenja.

1) Brod u oluji – prijevoz svečeva tijela (bočna strana)

Bočnom scenom u kojoj je prikazan brod u oluji započinje zadarski mikrociklus translacije (translatio corporis). Izravno se oslanja na zadarsku legendu koja i započinje time kako je brod koji je prevozio svečevo tijelo iz Svete zemlje bio zahvaćen olujom te je bio primoran potražiti utihu u zadarskoj luci. Na reljefu je prikazan jedrenjak s dva jarbola i mornari koji pokušavaju skupiti jedra. Ometa ih jedan demon koji se pridržava za pramčani jarbol. Na krmenom jarbolu jedro je skupljeno, a za sam se jarbol pridržava Sv. Šimun koji desnicom tjera demona i usmjerva brod prema zadarskoj luci. Prizor se izravno referira na događaje iz mletačke translacije.

2) Iskapanje svečeva tijela (pročelje – lijevo)

Druga scena translacije odnosno pronalazak i iskapanje svečevog tijela (inventio corporis). Prema zadarskoj legendi koju prenosi L. Fondra u 17. stoljeću, nakon dolaska broda u Zadar svečevo je tijelo privremeno zakopano na groblju samostana u zadarskom predgrađu. Nakon što je vlasnik tijela umro i nakon što su doznali da je riječ o svečevom tijelu, a ne lešu pokojnikova brata kako im je to inače bilo sugerirano, redovnici su odlučili otkopati ga i time obogatiti svoje svetište. No trojica zadarskih rektora su istovremeno usnuli isti san iz kojeg saznaju da je u spomenutom groblju zakopan veliki svetac. Pohitavši u samostan rano zorom zatiču redovnike zaokupljene potajnim iskapanjem. Uobičajeni redoslijed događaja, najprije pronalazak (inventio) pa transport (translatio) tijela sveca, ovdje je obrnut, kako bi se uklopio u zadarsku legendu i time potvrdila autentičnost relikvije koja se otkriva tek u Zadru.

A Prikazanje u Hramu (središte pročelja)

Sveti Šimun pravednik za razliku od Sv. Marka nema ikonografski razrađen "životopis". O njegovom se životu malo što zna, ali ono što se znade je vrlo značajno: primio je u jeruzalemskom Hramu Krista u naručje i prepoznao njegovu misiju. Taj njegov "životopis" zabilježen je u Evanđelju i pretočen u ikonografsku sliku "Prikazanje u Hramu", jednu od 12 uprizorenja Velikih praznika kako ih definira bizantska ikonografija. Na škrinji se nalazi između dvije "zadarske teme" (inventio i collocatio corporis). Time je stvorena trodijelna cjelinu u kojoj Zadar i Zadrani predvođeni rektorima i samim kraljem izravno obočuju Krista koje prorok Šimun pridržava u jeruzalemskom Hramu. Pritom je lice Krista postavljeno u geometrijskom središtu kadra, ujedno i cijelog pročelja škrinje.

3) Unošenje svečevog tijela u Zadar (pročelje – desno)

Treći, završni dio mikrocjeline translacije (collocatio corporis), u ikonografskoj je suglasju sa prikazom dopreme tijela sv. Marka u Veneciji. Ovaj prikaz neki su autori pogrešno interpretirali da Zadrani iznose tijelo sveca pred kralja Ludovika. Svečevo tijelo se zapravo unosi kroz gradska vrata nakon što je dopremljeno brodom (većim jedrenjakom) te prekrcano na jednu od barkica čija je posada doveslala u samu luku. Prikaz ima 30 likova, a u pozdaini se vide zadarske zidine s krovom crkve Sv. Marije Velike, gdje će biti konačno položeno svečevo tijelo. U prvom planu su kralj Ludovik Anžuvinac i zadarski nadbiskup Nikola Matafar, a posebno važan je lik u središnoj osi kadra, neposredno iza kralja. Okrenut je gledateljima, a lijeva mu je ruka savijena u laktu i kažiprstom izravno pokazuje na kralja. Kao da upozorava: "Njemu budite zahvalni! Bez njegove pobjede relikvija ne bi bila nikad vraćena u vaš grad". Naime, Ludovik je zaslužan za Zadarski mir nakon kojeg Venecija Zadru vraća svečevo tijelo oduzeto zbog niza građanskih pobuna.

4) Kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju (bočna strana)

Prvi prikaz iz druge sadržajne cjeline (reljefi 4,5 i 6) na kojima se neizostavno prikazuje kraljica Elizabeta Kotromanić. Reljef 3 i 4 tematizira anžuvinsku dinastiju, kralja i kraljicu s njihovom svitom i sa Zadranima u zadarskim ambijentima, prvo u eksterijeru, a onda u interijeru. Kralj sa svojom svitom i Zadranima stoji ispred utvrda Zadra, a kraljica u crkvi Sv. Marije otkida palac sa desne ruke sveca položenog u kameni sarkofag.

5) Kraljica Elizabeta s kćerima – donatorska scena (začelje – lijevo)

Kraljica s tri kćeri daruje škrinju svetom Šimunu. Na reljefima 5 i 6 prikazana je kraljica sa svojim kćerima i sa svojom porodicom Kotromanića. Na tim reljefima zapravo kraljica postavlja Kotromaniće izravno pod svečevu zaštitu, pokojnog bana Stjepana II Kotromanića, svojeg rođaka kralja Tvrtka, sebe samu i svoje tri kćeri.

B Posvetni natpis kraljice Elizabete (središte začelja)

6) Kraljica Elizabeta uz odar oca (začelje - desno)

Reljef prikazuje smrt kraljičina oca, bana Stjepana II Kotromanića. To je samo djelomično točno. Ona stoji uz njegov odar i plače, a dječak pored je kraljev nećak Tvrtko. U trenutku izrade ovog reljefa kralj je već odavno mrtav (1353.), a Tvrtko je odrasla osoba i kralj. Cijela scena zapravo ima namjeru izraziti kraljičinu namjeru da svojem svecu zaštitniku povjeri i skrb o dinastiji iz koje je sama potekla. Uprizorenje smrti bana Stjepana u kojem se sugerira da mu je baš zadarski svetac osobni zaštitnik ima ponajprije zadaću "popraviti" prošlost. Kraljica, naime, želi retuširati sjećanja Zadrana na nečasnu ulogu kralja Stjepana otprije 30 godina, prilikom opsade Zadra 1347. kada ih je izdao priklonivši se Mlečanima za novac. Ujedno nastoji otkloniti optužbe da je ban bio heretik, odnosno bogumil, a upravo je Sv. Šimunu pripisivano uspješno 'hrvanje' s bosanskim hereticima.

 

KAKO ČITATI UPRIZORENJA

Profesor Jakšić na kraju nudi ključ za iščitavanje opisanih tema koje se nižu i međusobno prepliću na sljedeći način:

1,2 i 3 - Translacija Sv. Šimuna

2 i 3 - Pravo Zadrana na posjed svečeva tijela

2,3 i 4 - Svečevo tijelo u zadarskom ambijentu

3,4 - Kralj i kraljica sa svečevim tijelom u Zadru

4,5 - Kraljičina neobazrivost rezultura darovanjem škrinje

5 i 6 - Iskanje svečeve zaštite za Kotromaniće i njihove potomke

 

OSTALI RELJEFI

Uz osam reljefa na vanjskoj oplošju na škrinji je naime još šest reljefa: tri na zadnjoj strani dvoslivnog pokrova, a druga tri na unutarnjoj strani pročelja. Spomenuti reljefi u sadržajnom se smislu odnose na svečeva čuda, tri u kojima svetac djeluje kao iscjelitelj, a tri u kojima kažnjava one koji skrnave svečevo tijelo ili pak bogohule. Konačno, tu je i ležeći lik sveca na prednjoj strani dvoslivnog pokrova koji nije dio narativa, pa ga u skladu s tim prof. Jakšić u svojoj analizi označava na drugi način (C). Sagledana u cijelosti škrinja je dakle komponirana u pet sadržajnih cjelina od po tri figuralna reljefa: Translacija Sv. Šimuna (1,2,3), Kraljica i njezina škrinja (4,5,6); Svetac kažnjava prijestupnike i Svetac iscjeljuje potrebite. Petu cjelinu od tri reljefa (A,B,C) čine oni koji zauzimaju najistaknutije mjesto na škrinji: središnju poziciju pročelja (A – prikazanje u Hramu) i začelja (B – posvetni natpis), te pokrov pročelja (C – ležeći kip sveca). Svoji istaknutim smještajem na škrinji spomenuti su reljefi nužno prekidali inače na njoj uspostavljene sadržajne mikrocjeline. Upravo stoga i nisu do sada bile uočene, zaključuje profesor Jakšić.

 

TKO JE BIO SVETI ŠIMUN

Prema predaji, godine 1205. križari u Konstantinopolu kradu i donose u Veneciju relikvije svetog Šimun koje se danas čuvaju u bazilici Sv. Šimuna Velikoga. Relikvije su u Konstantinopol došle iz Jeruzalema u 6. stoljeću, a do Venecije su stigle bez glave i ruke, koja je završila u Achenu. Zadarska legenda govori da su relikvije Sv. Šimuna u grad došle u 13. stoljeću, ali ne iz Konstantinopola, nego negdje sa Bliskog istoka, Sirije ili Palestine. U Zadru bivaju položene u kameni sarkofag crkve Sv. Marije Velike i tu ostaju sve do 16. stoljeća kada se crkva ruši zbog izgradnje jačih gradskih bedema za obranu od Turaka, a relikviju sele na drugu lokaciju. Iako je škrinja završena 1380. svečeva relikvija u njoj će biti smještena tek dva i pol stoljeća kasnije. Sve do 1632. škrinja se čuvala u benediktinskom samostanu Sv. Marije, da bi nakon 1646. napokon dobila svoje sadašnje mjesto, iznad glavnog oltara crkve Sv. Šime u Zadru. Brončani anđeli koji podržavaju škrinju izrađeni su od bronce rastopljenih topova zarobljenih nakon oslobođenja Zemunika od Turaka 1648. godine.

U listopadu 2010. godine zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić je, uz odobrenje pape Benedikta XVI., dio relikvije svetog Šimuna ustupio jeruzalemskoj pravoslavnoj crkvi na njihovu zamolbu kako bi obnovili svečev kult u gradu njegove smrti. Relikvija je odnesena u Jeruzalemu gdje je nedavno bio otkriven svečev grob iz kojeg je, vjeruje se, njegovo tijelo bilo uzeto i preneseno u Zadar. Nadbiskup je komadić svečevog lista predao izaslanstvu patrijarha Grčko-pravoslavnog patrijarhata Teofila III. Relikviju je preuzeo nadbiskup Teofilakt, metropolit Jordana, patrijarhalni vikar za cijeli Grčko-pravoslavni patrijarhat, u pratnji arhimandrita oca Makarija Mavrogiannakisa, patrijarhalnog vikara Katra i Bahreina. Na dan kad je djelić zadarske relikvije vraćen u Jeruzalem zvonile su crkve svih crkava, bio je to dan za pamćenje, jer se u najsvetiji kršćanski grad nakon gotovo tisuću i pol godina ponovno vratio Šimun Bogoprimac.

Relikvija zadarskog sveca je petrificirana, a tijelo je sačuvano u cijelosti. Iako točna starost nije utvrđena zna se da je zadarski Sv. Šimun negorid i, prema srednjovjekovnim očevicima, obrezan.

01. kolovoz 2021 03:41