StoryEditor
Zadar plusMOJA MASLENICA

Prvi put objavljujemo do sad neviđene snimke fotoreportera Branislava Grgurovića Cige: S fotoaparatom u ruci ušao sam u vlastitu spaljenu kuću!

22. siječnja 2018. - 14:48
Snimci borbi prvog dana akcije Maslenica.JPG

Prije 25 godina, na današnji dan, započela je akcija Maslenica, vojno-redarstvena operacija koja je Zadranima označila početak kraja višegodišnje ratne agresije i donijela im koliko-toliko popuštanje olovnog stiska koji se godinama nadvijao nad grad i ljude.

Nekadašnji fotoreporter zadarskog dopisništva Slobodne Dalmacije u Zadru Branislav Grgurović Cigo sa svojim je fotoaparatom zabilježio do sada neobjavljene snimke akcije Maslenica, trenutke dramatičnih ratnih djelovanja, poginule hrvatske i srpske vojnike, prve sate na oslobođenim područjima, prizore povratka u spaljene domove s puškom u ruci i pokušaj uspostave normalnog života u uništenim selima.

S fotoaparatom u ruci Cigo je ušao i u svoju spaljenu kuću u Crnom nakon tri godine progonstva.

Kao fotoreporter prošao je sva bojišta na zadarskom području, od balvan- -revolucije i početaka agresije, do akcije Maslenica, Oluje, pa sve do poratne obnove... Novinari su se izmjenjivali, ali Cigo je uvijek išao gdje je trebalo. Nekoliko puta bio je i u životnoj opasnosti. Na ta ga vremena danas podsjeća samo arhiva s fotografijama od kojih neke još nikad nisu objavljene. Ovo je njegova fotopriča o Maslenici...

Nitko nije ništa znao

- Akcija Maslenica počela je iznenada, nitko nije ništa znao. Kad je postalo jasno da je Hrvatska vojska krenula u napad, novinarima je rečeno da moraju pričekati i da će na teren krenuti svi skupa autobusom iz Zadra. Ja sam iz dopisništva poslan na teren i odvezli su nas pored aerodroma prema Smokoviću. Tu smo se zaustavili. Još se pucalo, ratne operacije su trajale. Bili smo u pratnji HV-a, nas je vodioŽeljko Lončar koji je pri vojsci bio zadužen da nas vodi. U Smokoviću smo naišli na poginule srpske vojnike, bili su pokriveni dekama i ležali su po cesti. Sve je bilo užurbano, trčalo se amo-tamo, još uvijek su se svi skrivali iza zidova, zapravo to je bio pravi rat. Primijetio sam da su kuće u Smokoviću napuštene u brzini. Traktor pred kućom ostavljen je, imao si osjećaj, prije pet minuta jer netko ga je pokušao izvući, ali nije bilo šanse. Vidjelo se da su stvari iznesene vani iz kuća, ali ih mještani nisu uspjeli pokupiti. Sve se to dogodilo brzo i pobjeglo se u strahu za život. Snimali smo sve to filmovima, stara crno-bijela tehnika. Dva filma u džepu i dobro moraš odlučiti što ćeš napraviti i koliko – priča Cigo.

Iz Smokovića su krenuli dalje prema Murvici i Novigradu. Autobus je nekoliko puta stajao. Bio je nesigurno, išlo se na svoju odgovornost. Nitko za nikoga nije mogao odgovarati. Tuklo se na sve strane. Izlazili su nekoliko puta iz autobusa i skrivali se, bilo je fijuka granata i metaka.

- Vozač je rekao da će stati i da se sakrijemo, neki su ležali ispod autobusa, pogotovo kod Podgradine, ispod brda kojega je vojska gađala. U Novigradu je također bilo sve razrušeno, nigdje nikoga. I tu se pucalo, bilo je stranih novinara koji su se skrivali zajedno s nama. Vojska nas je pokušala sačuvati, da nitko ne strada. Iz Novigrada se pošlo prema Starigradu. Iz Starigrada su nas vozili brodom prema Masleničkome mostu s druge, sjeverne strane. Tamo smo susreli generala Mirka Norca. Moram reći da Norac nije bio baš sretan kad je vidio novinare. Pitao je što mi radimo tu u ratnoj zoni i u ljutnji je u jednom trenutku rekao da će nas sve pobacati u more. Ipak imali smo pratnju i došli smo do srušenog mosta gdje je vojska skinula srpsku i podigla hrvatsku zastavu. Vratili smo se potom u Starigrad gdje smo čekali brod. Tada je došao zapovjednik Bruno Zorica Zulu s tri stradala hrvatska vojnika koji su bili umotani u plastične vreće i ukrcani u brod. Malo smo popričali sa zapovjedikom, koji je bio strašno tužan zbog pogibije vojnika i morao je ići kod žena poginulih i reći im strašnu vijest... Tako je to izgledalo, vratili smo se u Vinjerac i nazad u Zadar. I dalje se pucalo. Žurili smo natrag jer je trebalo razviti film, napraviti fotografije, poslati ih što prije u novine – prisjeća se Grgurović prvog dana Maslenice.

Za njega, najpotresniji je bio drugi dan akcije, kad je ušao u Crno, u svoje rodno mjesto, gdje je nakon tri godine progonstva kročio u vlastitu kuću.

Užas u Crnom

- Sutra smo išli u Crno. Bilo je užasno. Najgore što sam vidio bilo je Crno. Ušao sam u svoju kuću koju nisam ni poznao. Kao da nije moja. Sve je bilo uništeno, spaljeno, sve razvaljeno, odneseno, zaraslo... Ljudi su počeli dolaziti, neki su feštali, neki su bili utučeni. Mnogima je ipak bilo drago jer su se vratili u svoje misto, pa barem i spaljeno. Poslikao sam kuće, grafite na zidovima. Crkva razvaljena, bez krova, spaljena. Ostatke crkve u Crnom obišao je i predsjednik Franjo Tuđman koji je rekao "Crno će opet postati bijelo", to su svi zapamtili, kao i fotografiju na kojoj izlazi iz razrušene crkve – kaže Branislav Grgurović.

Od tada je prošlo 25 godina, spaljeno Crno je postalo bijelo, a naš je nekadašnji kolega, uvijek pamćen po svom nadimku Cigo, ostao isti. Nezaposlen je i nije u mirovini. U ratu nezamjenjiv i potreban, kasnije pomalo zaboravljen. Baš kao i njegova dragocjena fotoarhiva za koju smo ga dugo nagovarali da je barem za današnju obljetnicu otvori.

Srećom – pristao je.

 

ZEMUNIK Kad je sletio hrvatski avion
Na aerodromu u Zemuniku kolega novinar Stanko Bašić i ja napravili smo priču kad je prvi avion sletio nakon akcije Maslenica iz Pule. Razgovarali smo s pilotom Josipom Njarijem i svi su bili jako uzbuđeni kad je avion s hrvatskim oznakama sletio na pistu.

Izdvojeno

28. studeni 2020 11:55