StoryEditor
Zadar plus60 GODINA MOSTA

Sarmine urbane legende: Zašto je najveća sramota bila pasti s mosta u more? Je li se projektan ubio? Jesu li Zadrani platili most? Gdje je ‘Bridge‘?

Piše Zadarski.hr
14. svibnja 2022. - 22:07

Prije desetak godina Mladen Masar aka Sarma napravio je prilog o gradskom mostu za VOX TV. Prilog je nakon emitiranja dobio na VHS kazeti, kazeta se u međuvremenu negdje zagubila, no zato je preživio Masarov sinopsis koji vrvi zanimljivim činjenicama i urbanim legendama. Uz suglasnost autora, a povodom obilježavanja 60 godina gradskog mosta, objavljujemo ga u cijelosti u izvornom obliku.

image

Mladen Masar
 

Luka Gerlanc/Cropix

Jedan od zahvata u sklopu regulacijskog plana talijanskih vlasti 20-ih i 30-ih godina 20. st. u Zadru bilo je i povezivanje Voštarnice i Poluotoka. U sklopu ovog plana preuređena je vojna bolnica tj. proširena današnja ulica J. Barakovića (tadašnja ulica del Conte, kasnije 1. Novembra, tj. ul. 31. listopada 1944., tj. ova koja danas vodi s mosta pravo u grad). Tada, tek tada, otvorena su i pripadajuća gradska vrata.

Most između teraferme u naselju Voštarnica i povijesne jezgre na poluotoku građen je 1927. i 1928. Godine 1929. je bio potpuno gotov. Most se mogao otvarati i propuštati manje brodice. Ovaj je most porušen zajedno s najvećim dijelom obale, u zračnim bombardiranjima 1943-44. godine.

Most je bio armirano-betonski, a korišten je, za razliku od naredna dva mosta, i za kolni promet. Ideja za most najviše se je razvila u sklopu urbanističke zamisli o gradnji zadarske tramvajske pruge.

Ovaj je most omogućio veliku izgradnju na područjima Voštarnice i Brodarice.

Nakon rata ponovo su tadašnje Commutere par godina ponovo morali voziti barkajoli (kao i prije gradnje prvog mosta) jer je sve više ljudi živjelo ili radilo na području "industrijske zone" Voštarnice gdje je krenula intenzivna novogradnja.

Pontonski most načinila je J(N)A uz pomoć Elektre, Maraske i Brodogradilišta.

Ključna osoba, na neki način inicijator, konstruktor i izvođač, pontonskog mosta bio je neumorni Milorad Ignjatović, tada zastavnik Jugoslavenske Armije, a kasnije direktor Ustanove Put.

Most je predan na upotrebu dan uoči Dana Armije, 21.12.1949., u 18 sati (u to doba dana je mrak).

Godinu dana kasnije (1950.) tadašnja JNA, ne bi li se ulizala prvenstveno ženskoj populaciji Zadra, na isti dan (22.12.) obnovila daske na mostu. Naime, poznato je da su se most ljuljao i uvijao na valovima, ali i da su se mulci uvlačili u konstrukciju između dasaka po kojima se hodalo i plutajuće osnove i da su odozdo gledali pod suknje Zadranki koje su hodale preko mosta.

Kasnije brigu za most, odnosno brigu o financiranju održavanja mosta, preuzima Narodni odbor Zadra, tj. ustanova Put financirana od Narodnog odbora.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Mogao se otvarati za propuštanje brodova, a manevar je trajao 20-30 minuta.

Deset godina kasnije taj je drveni most asfaltiran.

Pontonski most je stajao dugo, punih 12 godina.

Kad mu je bilo 10 godina, novinari Narodnog lista izračunali su da je preko 95 milijuna ljudi u 10 godina prešlo preko mosta na bačvama. (Podaci iz 1959. govore da ga je dnevno prelazilo 26.000 ljudi, što odgovara sveukupnom broju stanovnika tadašnjeg Zadra.)

1961. Veli Jože čisti ostatke starog mosta, bilo ih je potrebno čak i minirati

1961. dovršen je Maslenički most.

1962. druga poznata onodobna dizalica Dvainka postavlja most (firma Jugomontaža Zagreb). U to vrijeme dovršava se i Bagatov neboder.

Narodni list od 19. svibnja 1962. donosi vijest o puštanju mosta u promet: Most je pušten u promet 12.5.1962. u 18 sati. U trenutku otvaranja na mostu je bilo oko 3000 ljudi.

1969. podatak da tehnički prijem mosta nikad nije izvršen

Iz istih onih razloga zbog kojih su Talijani u sklopu svojeg regulacijskog plana sagradili prvi most izgrađen je i pontonski i ovaj: nagli razvoj tada perifernih krajeva, ali i samog centra.

Koliko ima stupova?

7

Koliko ima ”kocki”?

Navodno, kaže moj prijatelj Edi, 236* redova. Ja baš i ne znam odgovor na to pitanje iz jednostavnog razloga. Pokušao sam nekoliko puta brojati, ali most je mjesto susreta: teško mi je preći most i neprekinuto brojati kad uvijek nekog sretnem. To je dobro u vezi mosta.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Projektant mosta: inženjer Vojislav Draganić iz Zagreba. Vojislav Draganić, hrvatski inženjer građevinarstva (Zagreb, 10.4.1917. – Zagreb, 9.4.1982.). Istaknuti hrvatski mostograditelj. Diplomirao 1941. na Građevinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Od 1946. radio na u Arhitektonskom, a od 1948. u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je do 1978. bio voditelj odjela projektiranja mostova i inženjerskih konstrukcija. Od 1978. do smrti bio je projektant i viši savjetnik u "Hidroelektri". Projektirao više od 50 mostova te mnoge nadvožnjake i vijadukte, među ostalim most preko Novskoga ždrila kraj Maslenice (1959-1961), srušen u Domovinskom ratu, te Most mladosti (1970-1973) u Zagrebu. (izvor: Hrvatska enciklopedija, ima i fotka V. Draganića.)

Izrada konstrukcije tj. dijelova mosta: beogradsko poduzeće Mostogradnja

Montaža: zagrebačko poduzeće Jugomontaža.

Popločanje: zadarsko poduzeće Alan

Cijena: Koštao je 132 milijuna tadašnjih dinara

Opis: 160 tona čelične konstrukcije

Most se otvorio samo jedanput?

Tako je. I jedva se zatvorio, navodno uz malu pomoć jedne od velikih dizalica. (Veli Jože ili Dvainka).

Nešto nije valjalo. Nisam uspio provjeriti podatak da je srednji nosivi stup utonuo u podlogu. Osobito je zanimljiva verzija da je preko mosta, kako bi ga testirala, krenula stupati jedna četa JNA i da su stupanjem proizveli onu vrst vibracije moguću na mostovima te da je ta amplituda gibanja mosta, navodno, nabila srednji stup dublje u more.

Urbana legenda još kaže da se inženjer Draganić ubio zbog toga što se zadarski most nije otvarao. Naravno da se nije ubio. Još je dugo radio mostove, sve do osamdesetih godina.

image
Luka Gerlanc/Cropix

I novi-stari Maslenički most rađen je po tek malo dorađenom originalnom Draganićevom projektu.

Ali ni Zadrani nisu bili ludi da plate most koji se nije mogao otvoriti. Navodno iznos od 132 milijuna tadašnjih dinara nije nikada u potpunosti isplaćen.

S tim u vezi je i vijest iz Narodnog lista, 1.7.1967.: Mijenjaju se "razvodni ventili i neki uređaji za dizanje mosta koji dosad nisu funkcionirali kako treba. Zbog toga se most nije mogao otvarati pa prema tome niti propuštati brodove, izuzev barka i manjih motornih čamaca. Njegova funkcija svela se isključivo na pješački prijelaz."

Ruku na srce, nakon što je gomila gradskih ruševina bačena u Jazine luka jednostavno više nije dovoljno duboka da bi opravdala zastoj pješačkog prolaza tj. ulaz većih brodova. Luka pomalo gubi svoj operativni značaj, naročito istočno od mosta, a isto tako i zapadno od mosta.

Ostalo

U vrijeme kad se ovu uvalu nazivalo ”Fonja“ najveća je sramota bila pasti s mosta u more i onaj kojemu se to dogodilo, pa makar bio proslavljeni veslač, doživotno je bio obilježen. Jedan je iz mog kvarta pao tu u more i godinama smo ga iza toga, prema reklami za Schweppes dozivali s ”ps-ps“.

Osamdesetih se za kvart ”preko mosta“ među urbanom generacijom profilirao engleski naziv ”Bridge“. I danas se za taj kvart kod naših mlađih sugrađana koristi taj naziv „Bridge“.

* Točan broj redova "kocki" na mostu je 229. Kad se taj broj pomnoži s brojem 9 koliko je "kocki" po širni mosta, dobijemo 2061 "kocku". 

14. svibanj 2022 22:07