U Zagrebu je izložio zvukove 12 minska polja, u Zadru je vozeći kombi ulicama svjetlost grada preko solarnih ploča pretvarao u zvuk, u Šibeniku je postavio senzore u most u gusternama tvrđave Sv. Mihovila sa zvukovima Kornata, Bukovice i grada tako da ih koracima nesvjesno aktiviraju posjetitelji, u Osoru je u bunar na glavnom trgu stavio zvučnike s glasanjem dupina iz akvatorija Lošinja i Cresa, na Zagrebačkom bijenalu je u maniri disco sustava iz 70-ih postavio instalaciju "Remix Mangelos" koja pokazuje kako zvuk pretvoren u svjetlo mijenja materiju oko nas, u Americi je, zajedno s Miodragom Gladovićem iz Zadra, na prestižnom natjecanju Guthman New Musical Instrument Competition u Atlanti (Georgia Tech University), između 70 prijavljenih projekata iz cijelog svijeta, dobio treću nagradu za projekt luminoakustike, iako je samo njihov rad bio privatni, a svi ostali sa visokobudžetnih sveučilišta poput MIT-a, IRCAM-a...
On je Bojan Gagić (47), multimedijalni umjetnik, rođen u Zagrebu, odrastao između Zadra i Zagreba, s iznimno bogatom, uspješnom i svestranom umjetničkom karijerom. Počeo je pisanjem poezije krajem 80-ih, 90-ih je kao dizajner zvuka i rasvjete radio za Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, Zagreb film festival, Queer festival, Zagrebački kazališni festival, Zadar Snova, potom je s Josipom Zankijem nekoliko godina istraživao odnos umjetnosti i smrti, izlagao je po cijelom svijetu, a zadnjih godina posvećen je zvuku. Razgovarali smo u Zadru gdje je bio angažiran na 8. Monoplayu, festivalu suvremenog plesa.
Ovaj razgovor izlazi na dan predizborne šutnje. Vi snimate zvukove tišine. Kako zvuči predizborna tišina?
- Predizborna tišina kao i sve ostalo predizborno zvuči lažno.
Kako zvuči Zadar?
- U kojem formatu? Luminoakustičkom ili field recordingu?
U vašem formatu. Kako vi čujete Zadar?
- Zadar kao i svaki grad ima bogate detalje koji je teško primjetiti na prvu. To obično nisu stvari na koje ljudi obraćaju pažnju. Kad se, recimo, u tri ujutro prođe Poluotokom uvijek postoji neki klima uređaj koji je baš u toj ulici u tom trenutku zanimljiv. Zadar je grad glasnih detalja, čak i u dosadnim zimskim mjesecima.
Ima li Hrvatska svoj zvuk? Radili ste arhivu zvukova, kod nas i vani. Po čemu se Hrvatska zvučno razlikuje, ima li nešto specifično?
- Ne.
Ni hrvatsku tišinu?
- Ne. Zvukovi i tišine ne pripadaju niti državama niti ljudima, to su metaprostori vrlo nestabilnih odnosa.
Rekli ste mi da ste sinimili tišinu i da ona ima svoj "zvuk"?
- To je sada pitanje tehničke definicije tišine. Tišina je jedan od onih pojmova koje koristimo u svakodnevnom životu, a čiji sadržaj ne poznajemo. Otprilike na isti način kao i pojam duše. Svi baratamo s tim, međutim, nitko od nas nema iskustvo potpune tišine. U tehničkom smislu tišina je ono što ljudsko uho ne čuje Tražio sam situacije koje pripadaju tim prostorima tišine pa sam snimao zvukove prazne galerije Bačva u Zagrebu, HNK, lokacije koje postaju prostori tišine kada im se oduzme primarna funkcija. Kad iz kazališta nestanu glumci, redatelji, publika, kada ostane prazna scena i kad se postave mikrofoni, onda je to kazališna tišina. Kada tu tišinu amplificiramo, podignemo nivo zvuka, dobivamo buku. Metafizički međuprostori zvuka su uvijek odnosi buke i tišine na nekom nivou. Ali apsolutno iskustvo tišne je čista utopija, jer zvuk je psihička kategorija.
Apsolutna tišina je smrt?
- Ne znam. Apsolutne kategorije tišine, ljubavi, sreće nisu u domeni čovjeka.
Što je zvuk?
- Zvuk je gibanje čestica, vibracija u određenom mediju. Da nema nas koji čujemo zvuka ne bi bilo.
Zvuk je prije slike, ali svjetlost je brža od zvuka?
- Zvuk je brži od slike, to je neurofiziološka kategorija, u kojoj možemo reći da je svaka misao slika. Ona može biti realna, apstraktna, ali uvijek na nivou slike. Impuls koji dobivamo putem sluha je oko nekoliko tisuća puta brži od onoga kojeg dobivamo preko oka. Zato se smatra da je oko napadački organ, a uho obrambeni. Ne radi se o nekoj kvaliteti odnosa oka i uha. Radi se o brzini koja nam nalaže da su zvučni podražaji naša prva nadogradnja prema metafizičkome.
Bavite se zvukom, ali ne glazbom i instrumentima. Snimate zvukove svijeta, vaša umjetnost ozvučuje bezvučne stvari. Takvima dajete tonsku sliku ili sam ja sve krivo shvatio?
- Tu dolazimo do definicije što je to glazba. Svaki strukturirani zvuk je glazba. Znači ako uzmem smetlarski kamion, cvrčke i roštilj, stavim ih u kontekst dvije i pol minute, i napravim odnose između toga, to je kompozicija koja ima svoje zadatosti. Glazba je dio zvuka. Svaki zvuk nije nužno glazba, ali svaka glazba je uvijek zvuk. Zvuk je zanimljiv u širem kontekstu kada se izbjegnu zadana pravila po kojima funkcionira naš uobičajeni odnos prema strukturiranom zvuku. Kada se istražuje zvuk ide se prema izvoru i prirodi tog nekog prostora apstrakcije koja postaje materijalna, granična zona doživljaja.
Govorimo cijelo vrijeme o zvuku, ali vi ste zapravo likovni umjetnik. Nedavno ste rekli da ste likovnjacima previše glazbenik, glazbenicima previše likovnjak i da ste u toj dvojnosti pronašli svoj prostor slobode?
- Meni službeno piše da sam multimedijalni umjetnik, što nužno uključuje veću količinu medija, a svaki medij nosi svoje. Jednostavno mi nije prirodno ostati u okviru samo jednog medija, bilo videa, slike ili zvuka. To, uostalom, uvijek utječe jedno na drugo, veže se, miješa se i otvara neka druga područja. No ako ćemo iz početka, moja prva strast je bio tekst. Nakon teksta je došla slika, nakon slike je došlo kazalište, svjetlo, scenski elementi, prostori i zadnje je došao zvuk. Moja pozicija rada sa zvukom je takva da uključuje sva ta iskustva prije. Zvuk mi nije interesantan na način da uzmem gitaru, okinem tri akorda i krenem snimati, nego prvo gledam u kojem sam prostoru jer prostor je taj koji stvara zvuk. Što god ja sad odsvirao, rekao ili pustio simljenu snimku, prostor je taj koji je obilježio moj zvuk. Prostor je uvijek taj s kojim sviraš. Nikad ne sviraš u prostoru nego sa prostorom.
Znam da znate pisati, ali znate li svirati?
- Što bi to značilo da li znam svirati, koji je to instrument?
Pa, da li bi mogli skladati kompoziciju za, evo, Splitski festival?
- (Smijeh) Uz vrlo veliku muku, da. Ali nekako sam sretan što mi to nije ono...
Svirate li neki instrument?
- Klasični instrument, ne. Imao sam vječnu jedinicu iz glazbenog. Sviram na Tenorionu, Illuminist Gardenu, Insectu, Drone Commanderu, solarnim panelima, noise boxevima i sličnim DIY instrumentima. To mi ide dobro.
Kako zvuče minska polja?
- Ona zvuče vrlo obično i to je ono što je najčudnije u cijeloj toj priči. Da nam sad, dok sjedimo u kafiću, padne crijep sa zgrade, to je zvuk koji će jasno naglasiti opasnost, promjenu situacije u kojoj se nalazimo. Problem minskog polja je taj što je to prostor koji je definitivno opasan po život, a u čijem zvuku ne postoji niti jedan pokazatelj opasnosti. Priroda, naime, nema problem s minskim poljem. Priroda ne definira minsko polje kao opasnu situaciju. Tijekom snimanja zapazio sam da u minskim poljima ima i divljih svinja i srna i leptira i pčela, drveća, cvijeća... Priroda je kao takva apsorbirala minsko polje i ono za nju ne predstavlja problem. Ono predstavlja problem isključivo za čovjeka.
Zašto ste snimali tišinu minskih polja?
- Moj vjenčani kum je jedan od ljudi koji je postavljao minska polja na početku rata i u njima je ostao bez noge. To je za njega ozbiljna trauma, dosta smo pričali o tome. U prvom momentu izložba je čak krenula iz toga, međutim, priča je bila previše privatna i otišla bi u krivom smjeru da smo se fokusirali samo na njoj. S druge strane moj punac je pčelar koji poznaje ljude koji drže košnice blizu minskih polja i kojima su minska polja idealna ispaša, potpuno netaknuta priroda, izuzetno kvalitetan med.
Počeli ste s pisanjem prije gotovo 30 godina, ali tek vam sada u studenome izlazi prva knjiga. O čemu u njoj pišete?
- Prva knjiga je zbir zapisa od '87. do danas, svega i svačega, vrlo neredovitih, različitih dinamika i stilova. Ono što ih povezuje jest da su uvijek kratki formati i uvijek vezani uz svakodnevni život. Meni se slučajno dogodilo da sam 1987. dobio tu drugu nagradu za poeziju u Kikindi na natjecanju pjesnika i nakon toga sam nastavio pisati, uz rupe od po osam-devet godina između dva teksta. To nije pozicija pisca, to nije knjiga pisca. To je zbir privatnih zapisa gdje se opet, kao što se drugačije bavim sa zvukom, drugačije bavim sa tekstom.
Kako će se knjiga zvati?
- Trenutno varira između dva naziva. Jedan je "Moj grad", a drugi je "Rosna livada u rano jutro".
Prilično lirski...
- "Rosna livada u rano jutro" nije zbog neke vrlo poetičke situacije, nego se radi o jednoj vrlo krivoj tetovaži na mom lijevom ramenu koju sam napravio u Bostonu 2002. godine. U nekoj situaciji sjedio sam s jednim Čehom i njegovom ženom Kineskinjom, pričali smo o Suncu i Mjesecu, i ona mi kaže da je na kineskom Bo Jan "jutarnje Sunce" i napravi znak za Sunce. Opozit Sunca je Mjesec, pa je napravila i znak za Mjesec. Meni se to jako svidjelo i ja sam si to lijepo istetovirao. Kad sam došao drugi dan, žena mi je rekla: "Ok, ovo je sunce, ovo je mjesec, ali to napisano zajedno znači 'rosna livada u rano jutro'". Tetovaža bi se mogla naći i na naslovnici knjige uz još neke fotografije. Uz knjigu će ići i CD sa privatnim field recordima, dakle zaokruženi format: fotografija, zvuk, tekst.
Imate li vi svoj zvuk? Jeste li pokušali snimiti zvuk svog bića?
- Snimao sam digitalnim stetoskopom svoje iznutrice, ali... Pokušao sam napraviti zvučni dnevnik, zanimalo me kako bi zvučao moj dan na kraju dana. Bez puno pametovanja, kada bi dan završio, kući bi u kratkom formatu napravio tonsku sliku tog dana koristeći instrumente koji su mi bili dostupni. Radio sam to u periodu mjesec dana prije osam godina i bio sam jako zadovoljan. Međutim, neku godinu kasnije kad sam preslušavao te zapise, shvatim da kakav god moj dan bio, bio u njemu ja veseo, tužan, ovakav ili onakav, uvijek postoji jedan isti layer neke blage melankolije i patetike koja se provlači. Tek s odmakom shvatim da uvijek postoji to nešto isto...
Što se zove vaš unutrašnji impuls, karakter...?
- Mislim da je to određena vrsta unutarnjeg stanja. Imputi mogu dolaziti izvana, međutim to unutrašnje stanje uvijek nekako balansira poprilično stabilno i jednako.
Koliko su za zvuk važni spremači zvuka? Nekada vrpca ili ploča, danas digitalni zapis. Mijenja li format, analogni ili digitalni, odnos prema zvuku i koliko je formatiranje promijenilo čovjeka?
- Eh, to je pitanje za odgovor od pola sata!
Pojednostavnite.
- Prvo, tehnička razina. Bili smo sretni kad smo se riješili kazeta, pa smo se riješili ploča, pa smo dobili CD-ove, pa minidiskove, DAT-ove, DVD-ove, multikanalne, pa mp3, pa flac formate... I to se sve dogodilo u 20 godina. A prije toga u 100 godina imamo jedan ili dva formata. To ubrzanje je vrlo neurotično i ono za sobom poteže način slušanja. Jer, što se događa? To da se u studiju koji košta stotine tisuća eura snima album koji se reproducira na mp3 playaru koji košta sto kuna, ili na CD-u koji košta tri kune. Reprodukcija zvuka ne ovisi samo o mediju, ovisi o zvučnicima, playeru, prostru gdje se sluša, na što ljudi manje obraćaju pažnju.
Drugo, mi definitivno živimo u vrijeme informatičke revolucije, koja je jako slična industrijskoj revoluciji. Događaju se jednako intenzivni procesi. Za vrijeme industrijske revolucije ljudi sa sela dolaze u grad, počinju raditi u tvornicama, njima se mijenja struktura snova, mijenja se način života, mijenjaju se ondosi i vrijednosti. Isto se dogodilo u informatičkom društvu. Danas jako puno ljudi koji se bave nekom vrstom umjetnosti ima problem sa sabiranjem informacija: što je bolje, kako je to, da li besplatno ili ne.
Jedan Amerikanac je nedavno pokrenuo svoje etiketu za izdavanje ploča u nakladi od maksimalno 50 komada. Na najjeftnijoj plastici u rangu prvih ploča s početka 20. stoljeća. Takva ploča košta sedam do osam puta više od obične ploče, ali ono što se uz tu ploču dobiva je priča koja kaže: ova ploča ima 15 slušanja, nakon toga je neupotrebljiva. Vi birate svojih 15 slušanja u životu, kada ćete i s kim slušati taj zvuk s te ploče. Varijanta slušanja iz određenog medija na taj način postaje konkretan umjetnički doživljaj. Medij slušanja se počeo ozbiljno umjetnički tretirati zadnjih desetak godina.
Digitalni formati ipak nude mogućnost beskrajnih repeticija...
- Mi imamo iluziju da je to beskrajno, jer je to nama izuzetno dugo. Ali stare predstave iz Gavelle snimljene na magnetofonske trake još uvijek rade, a moj hard disk s 4000 albuma je umro prije tri mjeseca i nema više ničega. Koji medij je stabilniji? U procesu smo da to još uvijek neznamo. Nama se nešto jako sviđa, jednostavnije je, ugodnije, jeftinije je, ali ništa od toga ne uključuje varijantu da je i bolje. Isto je sa tehnikama studijskog snimanja koje su sada izuzetne, vrhunske, neusporedive s nečim što je bilo prije 15, 20 godina. Ali samim time i način sviranja muzičara je drugačiji. Naime, kada se uzme album iz vremena Elvisa Presleya i kada se analizira svaki instrument posebno, bas, gitara, bubnjevi, vrlo često se vidi da je svaki krivo snimljen, međutim, svi zajedno zvuče taman kako treba. Današnja potreba da sve pokušamo snimiti savršeno ruši proces metaprostora finalnog formata. Zato imamo situaciju da imamo tehnički izuzetno kvalitetne stvari koje nas emotivno uopće ne diraju.
Nekada se govorilo da živimo u vremenu masovne reprodukcije slike, danas se masovno reproducira i zvuk?
- Danas je zvuk ono što je slika bila 70-ih godina. Vani se masovno otvaraju sveučilišta koja se bave sound artom, istraživanjima zvuka, a ne glazbe. Čak i Edinburški fakultet na studiju zvuka ne prima ljude s muzičke akademije jer smatraju da su u svom rukopisu i načinu odnosa prema zvuku toliko limitirani da je nemoguće da studiraju tu vrstu predmeta, pa radije uzimaju sociologe ili arhitekte. Danas se u svijetu sve više radi javnih zvučnih skulptura. Zadarske Morske orgulje spadaju u rang onoga što se u svijetu danas radi, no kakav je finalni format, sviđa li se nama ili ne, nešto je drugo. Ali javna plastika u kontekstu zvuka je postala prihvaćeni standard.
Morske orgulje bi dakle ipak mogle biti "zadarski zvuk"?
- Nikako. To je jednolično dosadno tuljenje vrlo blisko nekonvencionalnim metodama psihičke totrure. Zadarski zvuk, kao i zvuk bilo kojeg drugog grada treba tražiti u osobnim kategorijama. Za mene je zvuk Zadra glas moje tete i glas moje bake.
Godine 2011. u londonskom klubu za eksperimentalnu glazbu "Caffe Oto" Gagić je prvi put izložio snimke "zadarskih utičnica", odnosno strujnih krugova, koje je kasnije predstavio i u Švedskoj i Irskoj. Cijela je priča krenula tako što je prilikom postavljanje jedne izložbe na više lokacija na zadarskom Poluotoku shvatio da svaki dan u određeno doba, oko ručka, dolazi do pada napona.
- Meni je to bilo zanimljivo, jer se radi o strujnom krugu izrađenom još za vrijeme cara Franje Josipa, što sam povezao s posve osobnom obiteljskom pričom. Naime, moj djed je bio jedan od zapovjednika granice Jugoslavije i Italije za vrijeme Drugog svjetskog rata. U ratu je završio u talijanskom zatvoru u Zadru, a baka je bila partizanska učiteljica u oslobođenoj zoni. Nakon kapitulacije Italije djed bježi prvo u Švicarsku, a zatim u Australiju. Tu se svi kontakti prekidaju i nastupa 60 godina tišine, da bi se godinu dana prije smrti javio telefonom iz Australije. Cijela obiteljska priča se ponovno zapetljala. Igrom slučaja te iste godine u periodu od nekoliko mjeseci umire moj otac, moja baka i moj djed i cijela ta priča nestaje. Zanimalo me što ja u Zadru mogu naći u ovom trenutku a da je isto kao što je bilo kad su oni bili familija? Strujni krug na Poluotoku! Naime, strujni krug je nastao krajem 19. stoljeća, kada je u Zadru car Franjo Josip izgradio rivu uz koju je brod Miramare upalio prvih pet lampi na rivi. Lampe su nakon toga ugašene, jer Zadar nije smio imati izmjeničnu struju prije Beča, pa je dobiva tek 1912. Dakle, u stanu svoje bake snimao sam zvuk utičnice, u zgradi Citadele gdje je bio talijanski zatvor snimao sam drugi strujni krug, a u Australiji u Sydneyu, u staračkom domu gdje je umro moj djed, snimio sam treći strujni krug. Manipalacija ta tri strujna kruga je bila glazbena kompozicija. Naime, svaki strujni krug, svaka utičnica, ima neku svoju audioforenziku. Utičnica u mom stanu i vašem stanu ne zvuči isto. Razlike su male, ali one postoje.
Do kraja godine Gagić ima dosta posla. Sa Miodragom Gladovićem, Cantus Ansamblom i kompozitoricom Anom Horvat radi na zajedničkoj kompoziciji koja će pokušati povezati klasični instrumentarija Cantusa i luminoakustičke zvukove solarnih ploča koje se teško notiraju u "klasičan" kompozicijski format. Nakon toga na poziv jedne galerije odlazi u rezidenciju u Beč, gdje će mjesec dana snimati zvukove Beča. "Uvijek mi je bila zanimljiva usporedba Beča i Zagreba. Zagreb je oduvijek neki copy/paste Beča, uvijek se pozivao na Beč, uvijek je ta bečka kvaliteta bila cijenjena, od arhitekture, načina života. Zanima me, kada se snime zvukovi Zagreba i Beča i zajedno pomiješaju, hoće li itko razlikovati što je Beč, a što Zagreb" kaže Gagić.