Udaljen svega 20-tak minuta od mora, okružen Parkom prirode Velebit i nacionalnim parkovima Paklenica i Plitvička jezera, hostel Sveti Rok do kojega se iz centra Zadra stigne za najviše 50 minuta normalne vožnje, pravi je (ne)otkriveni dragulj u jednom od najljepših dijelova Like i jedan od pionira ozbiljnijeg razvoja turizma u Općini Lovinac.
Zahvaljujući autocesti A1 Dalmatini, s koje se lako i brzo stigne do Svetog Roka, istoimeni hostel postao je odličan odabir destinacije za odmor, kako za domaće, tako i za strance.
Ipak, ono što ga čini još posebnijim i zanimljivijim je nesvakidašnja ekipa koja ga vodi: lijepa i marljiva vlasnica, prava Ličanka Ivana Holjevac Bilen rodom iz Gospića, te njen internacionalni tim kojega osim Ličanki i Ličana čine i – djevojke iz Ukrajine, potpuno uklopljene u život Like i rad hostela Sveti Rok koji je postao njihov drugi dom. Zapravo – prvi!
Ali krenimo redom, kako je i kad počela zanimljiva i hrabra poduzetnička priča s hostelom Sveti Rok?
- Uh, teško se vratiti na početak jer se čini da uje bilo toliko davno... A zapravo je počelo sve 2015. godine kad je Općina Lovinac raspisala natječaj da se ova zgrada u kojoj je nekoć davno bila škola, daje u najam, ali isključivo u turističke svrhe. Prije toga zgradu su koristile razne udruge i sl. Prethodno je u Domovinskom ratu bila uništena i u potpunosti zapaljena, da bi bila obnovljena 2005. godine za aktivnosti udruga, ali pokazalo se da je ipak bila prevelika za nekoliko manjih udruga. Tako da je tadašnji načelnik općine Hrvoje Račić odlučio bolje iskoristiti tu zgradu i dati je u najam ali isključivo za turističke svrhe.
Kad sam se prijavila i došla tu, zgrada je bila dosta dobro obnovljena, ali trebalo je u nju unijeti malo šarma i energije. Sjećam se da je bila zima i da je bilo metar i pol snijega. Iza hostela se nalazilo jedno lijepo jezero i kad sam s te strane vidjela plavetnilo jezera usred bjeline snijega, a iznad plavo nebo rekla sam: ovo je raj na zemlji, ovdje se može nešto napraviti. Zaljubila sam se u to jezero i u taj Velebit koji je bio pod snijegom i odmah mi se u glavi složila jedna ideja o dobroj priči kako bi ovo moglo imati smisla – priča nam Ivana s kojom sjedimo u ugodnoj hladovini na travnjaku ispred hostela.
Zbog točno određenih propisa nije se moglo ići na opciju hotela, a kako u taj kraj dolaze pretežito planinari, biciklisti i gosti željni aktivnog odmora, uglavnom mlađa populacija, zbog cijene im je više odgovarala kategorija hostela.
- Naši su gosti mahom aktivni ljudi koji žele živjeti punom snagom, koji voze terence po Velebitu ili planinare po četiri pet sati i bitno im je kad se vrate u hostel da ih dočeka čistoća, dobra hrana i domaćinska, lička atmosfera. S tim smo krenuli i i pokazao se kao pun pogodak. Da smo išli na neki luksuzan hotel, možda bi bilo prerano za nešto tako. Vrlo smo zadovoljni s ovim što smo postigli – kaže Ivana.
Njena obitelj u Gospiću, u selu Mušaluk, bavi se vrlo aktivno poljoprivredom, imaju dvije farme: jednu muznih krava za proizvodnju mlijeka, a druga u sustavu pašnjaka, krava – tele. Ona je odlučila ići svojim putem, u pravcu razvoja turizma i vođenja vlastitog hostela, ali opet je sve ostalo povezano – vrhunski proizvedeno mlijeko i meso s farmi njene obitelji, ako i ostala domaća proizvedena hrana nudi se gostima hostela.
- A dok je korona sve zatvorila i ja sam odlazila pomagati na farmu jer proizvodnja hrane nije stala. Međutim ustrajala sam da razvijem vlastiti posao, dok je obitelj ostala na tradiciji poljoprivrede koju je još djed započeo još prije 50 godina – reći će nam.
Njen hostel sad ima 12 soba, od jednokrevetne do šesterokreventnih spavaonica, svaka soba ima vlastiti toaletni čvor kupaonicu, televizor, ogrtače, papuče i sve ono što bi gostu koji dođe bilo najpotrebnije da ga dočeka. Uz to gosti koriste zajedničke prostorije dnevnog boravka, prostora za bilijar, dječje igralište za obitelji s djecom...
- Željeli smo da se sve potrebe gostiju ovdje zadovolje, jer smo i sami i u blizini se teško može pronaći nešto ukoliko nisu to ponijeli sa sobom. Ima u blizini ljudi koji imaju svoje OPG-ove i bave se turizmom, ali mi smo najveći s kapacitetom od 50 ležajeva. Prije su gosti tih prvih OPG-ova bili pretežito lovci, ali ovaj kraj je još prije težio razvoju turizma. U Lici su to oduvijek bila Plitvička jezera i Gacka, a ima još toliko puno prekrasnih mjesta u kojima turizam uopće ne postoji ili je malo razvijen. Lovinac je u tom smjeru krenuo hrabro i ta se priča dobro razvija – kaže Ivana.
U njenom hostelu već se stvorilo prijateljstvo između personala-domaćina i gostiju koji se rado vraćaju i već napamet znaju gdje je njihova omiljena soba, osjećaju se zapravo kao da su došli doma.
Personal je, kako rekosmo, posebna priča. Ekipu hostela čini osam zaposlenih, dvoje ljudi je iz Gospića, troje ljudi je iz Svetog Roka, a tri djevojke su iz – Ukrajine!
- Pa otkud iz Ukrajine u Sveti Rok? - pitamo Ivanu.
- Nalazimo se negdje između Gospića i Gračaca, na udaljenosti od 30 do 20 kilometara od tih mjesta, a mladog je, radno sposobnog i za turizam zainteresiranog radnog stanovništva je zapravo jako malo. Naći dobrog konobara koji zna dva jezika i kuhara koji poznaje više kuhinja od kontinentalne do veganske je teško pronaći, pa smo bili primorani preko agencija koje se bave pronalaskom i upošljavanjem strane potražiti pomoć. Pronašli su nam tri djevojke iz Ukrajine koje su tu već drugu godinu. Čak su se ovdje i zaljubile, planiraju i ostati jer im je ovo kao neki raj na zemlji. To su cure koje su ovdje došle prvenstveno raditi kao i naši ljudi kad odlaze negdje trbuhom za kruhom, ali im se svidjelo jer radimo cijelu godinu, a ne samo sezonski, pa se ne moraju vraćati u Ukrajinu. Rade i žive u hostelu, paze na njega kao na svoju kuću, ostvarile su i ljubavi tako da se nadamo da će nam i ostati zauvijek.
- Možda padne i udaja?
- Pa tko zna. Neka budu pametne – sa smijehom će Ivana.
Halina je konobarica, šefica kuhinje je Julija i pomoćna kuharica je Marija, a najhrabrija za fotografiranje i davanje izjave za medije bila je šefica kuhinje Julija, dok su Halina i Marija pristale, ali na fotografiranje sa cjelokupnom ekipom.
Iako "medijski" sramežljive, djevojke iz Ukrajine su vrlo snalažljive i stručne u poslu, a začuđujuće brzo su uspjele naučiti i hrvatski jezik kojim barataju prilično dobro. Ivana ima vrlo dobra iskustva s njima i bude li potrebe s dodatnom radnom snagom, opet bi rado uposlila djevojke iz Ukrajine.
Osim izgleda hostela i domaćinske atmosfere vrlo im je važna gastronomija. Kao prava Ličanka, Ivana je ponosna na sve što je iz njene Like, pa rado ističe svoje uvjerenje da u Lici imaju nešto što se zove – zdravo i čisto.
- To su ekološki uzgojene namirnice, nešpricane, meso s domaćih farmi i bilo je važno naći kuhara koji neće te osobine uništiti pogrešnim pristupom velikim količinama začina ili pripremom koja bi sve to „ubila”. Htjeli smo od onoga lokalnog što Lika ima: lički krumpir, janjetinu, sireve, kupus, šljive, med, bilje, pa čak iz pastrva... napraviti jedan „lički jelovnik”. Mi smo od tih namirnica osmislili i još neka jela osim onih klasičnih, tako da imamo i juhu od krumpira i sira koja je kremasta, zatim pastrvu punjenu suhim šljivama, deserti su od svježeg ličkog sira, meda i šljiva... sa šest sedam autohtonih namirnica smo napravili priču naših jela. Naravno da morate imati u ponudi i zagrebačku, bečku šniclu i sl. Jer je publika raznolika, ali uvijek nudimo gostima da probaju jela koja su drugačija. Zadnjih mjeseci, nakon korone, ljudi su čuli da hostel nudi neka malo drugačije servirana jela pa ih dolaze probati. U svemu tome je zanimljivo da je to sve prepoznala jedna cura koja je iz Ukrajine i koja je probavši te namirnice kazala da se od toga može napraviti čudo – naglašava Ivana.
To su prepoznali i njeni gosti, najviše ih je iz Hrvatske, zimi su to Dalmatinci koji najviše dolaze zbog snijega i obližnjeg sanjkališta Cvituša, a kad u Dalmaciji počne sezona, gosti su iz Slavonije i zagreba, planinari i izletnici. U ljetnoj sezoni prevladavaju strani gosti.
- Često su to gosti u tranzitu koji dođu prenoćiti na putu iz Nizozemske u Dubrovnik. A mi ih želimo uvjeriti da ovjde mogu biti na smještaju i kupati se na moru gdje vas do prve plaže u Rovanjskoj dijeli svega 20 minuta vremena, a potom se vratite spavati bez klima uređaja, komaraca i sa zbilja odličnom gastronomijom. Treba tu još vremena, ali uspijevamo sve više – zaključuje Ivana Holjevac Bilen.