"Ja sam samo jedan pacijent... šta da radim?
Znam! Glumit ću, bit ću netko drugi, negdje drugdje..."
- S ovim stihovima, koji su autorski rad jednog od polaznika dramske grupe u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu, započinje kratka, originalna i zanimljiva izvedba sa šest sudionika/glumaca - priča nam jednu božićnu priču Ana Dalbello.
Ona živi na Pašmanu sa suprugom i dvogodišnjim sinčićem Dorianom. Diplomirala je teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Bologni, gdje je učila svirati i saksofon, na glazbenoj školi Ivan Illich. Nakon diplome se vratila u rodni Split, gdje je radila kao zamjena u Gradskom kazalištu mladih, vodeći dramske grupe od prvog do osmog razreda osnovne škole. Asistirala je Januszu Kicu, surađivala s Goranom Golovkom u GKM-u, a poslije i na Splitskom ljetu. U Ženskom đačkom domu vodila je dramsku grupu s Darijom Sladoević. U suradnji s Turističkom zajednicom grada Sinja režirala je "Opsadu“, rekonstrukciju sinjske bitke protiv Turaka, te s Udrugom "Domine" surađivala u realizaciji "Vagininih monologa“. Upisavši postdiplomski studij "Neverbalne komunikacije“ u Veneciji, počinje raditi u Trstu s kazališnom grupom Accademia della Follia, ali grupa se razilazi zbog financijskih problema. Potom je otišla u Norvešku, ali se ipak vratila doma i svila obiteljsko gnijezdo u mjestu Tkon, kako sama kaže, Mediteranu kakav je nekad bio. A svi znamo kako je kod nas, rajski lijepo, ali i špicasto i tvrdo.
Raditi sa štićenicima psihijatrijske bolnice podrazumijeva različite izazove, od kojih je onaj financijske prirode najprozaičniji, čini mi se...
- Bilo bi puno zanimljivije da je priroda financija u kategoriji poezije u prozi, ali nažalost nije. Ili da barem imamo ekonomiju trampe, pa ću ja dobit meda u zamjenu za par sati dramske radionice. Ali, nije, tako da je uvijek teška drama kad se radi o financijama. Volim drame, jer sam teatrolog po struci, što je "jako profitabilna“ struka u Lijepoj našoj, ali važno je znati adaptirati se u svijetu u kojem živimo. O radu na Psihijatriji i ekonomskom aspektu tog posla kratko ću reći - ponuđeni ugovor o djelu plus plaćeni putni troškovi dobar su početak.
'Otok pun luđaka i luđakinja'
Ipak je to nešto sasvim drukčije, počevši od ambijenta bolnice na Ugljanu. Zgrada je zapravo izgrađena 1942. kao talijanski logor. Kakvu je auru ambijent imao za vas kad ste ga prvi put vidjeli?
- Duh mjesta bolnice je intenzivan, sa svim svojim odjelima, perivojima, bujnom mediteranskom vegetacijom, mačkama koje se šeću spokojno i sigurno unutar dvorišta... Prvi susret je bio u svibnju kada sam se sastala s ravnateljem, gospodinom Mavarom. Kad sam ušla u park bolnice, primijetila sam retro vaze u obliku amfora s nekim cvjetovima, grmove bambusa, brojne mace, radnike koji su renovirali zgrade, ponekog pacijenta, djelatnike bolnice. To je bila jedna pokretna slika koja je mogla imati tisuću značenja. Ja sam samo imala u glavi ideju da bih htjela raditi s ljudima koji trenutno borave u njoj. U listopadu smo i počeli, dobili smo veliku prostoriju s pogledom na more, išla sam od odjela do odjela po svoje glumce i tako sam polako upoznala i ljude i prostor i tišine. A te tišine pune su zvukova.
Bolnica je uređena po konceptu otvorene institucije, “bez ograde”. Kad se uzme u obzir da je tamo 400 i više štićenika, to je zapravo znatan dio populacije. Susjedno naselje Ugljan ima samo dvaput više stanovnika, dakle, možemo reći kako na sjeveru otoka svaki treći stanovnik ima dijagnozu. To je plodan teren za stvaranje...
- "Nakon svega otok je pun luđaka i luđakinja“, kaže pjesma mog najdražeg pisca Danijela Dragojevića, a taj smo stih iskoristili u izvedbi. Ima nas sve više i više s dijagnozama, težim, lakšim, društveno prihvaćenim ili ne. Ugljan pokriva pacijente ne samo iz Zadarske županije, u grupi sam imala tri glumca iz naše županije. Ima materijala za svaku vrstu umjetnosti, za one koji u tome vide ono što je na prvu nevidljivo. Ludilo je riječ s bezbroj konotacija, negativnih, pozitivnih, nedefiniranih. Valja pratiti kontekst ove priče. Dalmacija - otok - psihijatrija. Divno trojstvo za pacijente: liječiti se na otoku, udisati prirodni jod i imati dobru skrb, smještaj i uvjete. Jer Ugljan to ima. Ono što se ne vidi, ne zna se, ali svaki pacijent ima pozadinsku priču. To je prtljaga koju najčešće donese sam. Jer znate kako je: što će ljudi reći ako vide da sina ili kćer voze u ludnicu, ne smije nitko znati, šutnja je zlato, a oni će biti zatvoreni, nek tamo urlaju i slušaju glasove, nek tamo mokre u gaće, drugi će ih mijenjati, pa zato su i plaćeni. Još uvijek je teško i sramotno biti lud, čak i prije nego te smjeste u ustanovu.
Životi koji se ne izdaju na recept
O čemu se radi u predstavi?
- O životima koji se ne izdaju na recept i pričama koje čekaju da budu ispričane. Poruka je u završnim frazama kojima se glumci obraćaju publici, nakon čega se, uz melodiju Kalogjerine i Dedićeve pjesme "Veslaj, veslaj“, vraćaju na poklon.
Zanimljivo mi je kako ste došli do šest kandidata za rad u grupi. Spominjali ste mi kako je njihov terapeut bio taj koji je odlučio o tome tko ima potencijala, a tko odgovarajuću terapiju...
- Imala sam veliku sreću kad me je ravnatelj upoznao sa Filipom Valčićem, voditeljem Odsjeka za radnu terapiju i rehabilitaciju u bolnici. Aktivirao je odjele, pozvao pacijente i tako smo počeli. Uveo me je u njihove terapije, dijagnoze, jako važan dio prije početka rada, tako da vrijeme koje prođe u radu i vježbama ne bude pretjerano i prezamorno. Treba sve dozirati i promatrati ljude u grupi. Ja volim neverbalnu komunikaciju: njihove tjelesne reakcije su uvijek najautentičnije i najvidljivije, tako da se praktički tijelo može čitati poput knjige.
Uglavnom se radi o mladim ljudima. Pretpostaviti je kako pod utjecajem lijekova imaju limitiranu energiju, s kakvom ste ih u biti i upoznali. Je li alkemija teatarskog procesa uspjela izvući iz njih neki sediment u kojem ste prepoznali neko njihovo izvornije 'ja'?
- Divno i važno pitanje. Uglavnom su mladi ljudi, samo jedan od glumaca ima blizu 60, pjesnik je i slikar, on me podsjeća na Radu Šerbedžiju, način na koji on izgovara je čista poezija. Cijeli rad s grupom je ispao ljekovit, kreativan i jako dirljiv. Od tihih vokala, blokiranih pokreta, nedefiniranih pogleda, dobili smo jasne glasove, pokrete tijela prisutnih u prostoru i fokusirane poglede prema budućoj publici. A sve to vrijeme bio je prisutan smijeh, toliko smo se smijali jedni drugima, svojim reakcijama, frazama, pokretima, grimasama, u svemu tome se otpuštao nagomilani stres, neizgovorene riječi, emocije, puno toga je izašlo i dalo mjesta za nešto novo, svježe. To je bila pobjeda homo ludensa.
To vas pitam zato što ste rekli kako je cijeli materijal izvedbe autorski rad samih polaznika i kako se dogodila kreativna eksplozija koja je samo čekala mjesto i vrijeme aktivacije...
- Tako je. U početku sam ja donosila poeziju, uvode u drame, bajke, ali onda se pokazalo da oni imaju svoj materijal: pjesme, poeziju, misli. Iskoristili smo jednu Shakespeareovu frazu i jednu Danijela Dragojevića, a sve ostalo je njihova kreacija. Nakon par tjedana oni su jednostavno eruptirali poetsku lavu koja nas je grijala i dodavali još više elemenata. Meni je bilo važno da budu prisutni, da uživaju i da budu glasni. Naravno, nastojali smo sve te elemente montirati u logički niz koji će publika moći pratiti.
Teatar na psihijatriji kao 'brend'
Kažete kako ste od tih 'glumaca' dobivali izravnu povratnu informaciju – ili im se sviđa ili im se ne sviđa. Nema između. To je u osnovi jedna vrlo čista situacija?
- To je veliki blagoslov, odmah moći osjetiti kako netko reagira na tebe i na tvoje akcije, bez onog "čitanja između redaka“. Slično je i u radu s djecom, ili im se sviđaš ili ne. Zašto je to tako? Ne znam, možda je ego utišan zbog terapija, memorija tijela je drugačija... Npr. jednu radionicu je htio vidjeti jedan pacijent, jer mu je zvučala zanimljiva, htio je glumiti. Počeli smo s vježbama zagrijavanja tijela, došli smo do lica, do vježbe za usnu šupljinu u kojoj se isplazi jezik. Toj osobi je to bilo preglupo, rekao je da on nije majmun i otišao. Kratko, jasno. Take it, or leave it.
Vaš rad nedvojbeno ima terapeutski učinak, a neki krajnji ishod je i da se od tog alternativnog vida terapije napravi "brend"...
- To je plan, iako je danas jako teško išta moći planirati. Ta ideja "brenda" je došla od gospodina Mavara koji je cijelu ovu priču i omogućio, jer vjeruje da je potrebno pacijentima pružiti kreativne ekspresivne radionice kao vrstu terapije, uz one već prisutne. A uz to se dobije i predstava koja je autorski rad pacijenata. To bi mogao biti dobar primjer kazališnih mogućnosti unutar bolnice i terapeutskog potencijala za pacijente.
Na kraju je u bolnicu ušao i COVID, taman prije nego ste uspjeli izvesti predstavu... To znači da se odgađa dok epidemiološka situacija ne kaže drukčije?
- Točno pet dana prije nego smo se trebali predstaviti, Filip mi je javio da je COVID ušao u bolnicu. Velika šteta, jer tjedan prije izvedbe u bolnici je bilo predavanje o alkoholizmu, i na kraju predavanja gospodin Mavar je najavio dvije izvedbe za osmi i deveti prosinca. Ustupio nam je za zadnje četiri probe veliku dvoranu za konferencije u kojoj smo trebali i odigrati predstavu, sve je išlo kako treba, napisala sam kratki osvrt za novine i Radio Zadar, baš smo htjeli da bude profesionalno i transparentno, ali kako kaže stara narodna: đava kolo vodi, i tu smo stali. I stojimo. I postojimo, čekajući da se opet sastanemo i predstavimo.
Vi ste slične stvari radili i unutar tršćanskog istraživačkog projekta Accademia della Follia?
- Accademia della Follia je nevjerojatno životno iskustvo, koje smo tri puta nadogradili putom u Brazil. Grupa je bila registrirana kao kazališna skupina, a glumci su bili ljudi koji su imali dijagnoze, ali su bili autonomni, u stanju sami se skrbiti o sebi. Na sceni su rasturali, imali su nevjerojatnu energiju. Ja sam se tu našla i pratila ih, glumeći, svirajući, asistirajući. Nažalost, vođa grupe Claudio Misculin prošle je godine preminuo. On je bio srce grupe, oko njega je sve pulsiralo i on je znao napraviti magiju na sceni. To se događalo u dekadentnom, prelijepom Trstu. Brazilski Porto Alegre je opet druga dimenzija. Kad tamo posjetiš psihijatrijsku bolnicu i vidiš pacijente, misliš da to ne može postojati, ali sve je moguće. Bilo je nadrealnih scena, radiš s pacijentima, a sa strane vidiš primjere koprofilije, sve u ambijentu predivnog, ali ocvalog kolonijalnog, portugalskog stila.