Tada jedan od Dvanaestorice imenom Juda Iškariotski, ode glavarima svećeničkim te im reče: "Što ćete mi dati, pa da vam ga izdam?" Oni mu polože trideset srebrnika. Otad je tražio prigodu da ga izda. (Matej 26, 14.)
I izdao ga je, poljupcem u Getsemanskom vrtu, gdje je Isus molio s apostolima. Uhvatili su ga, odveli pred Pilata, osudili, okrutno mučili i na koncu razapeli. Shvativši što je napravio, Juda se pokajao i odluči vratiti 30 srebrnjaka visokim svećenicima i starješinama. Ali oni ga odbiju. "Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!", rekli su mu. Juda baci srebrnjake u hram, ode i objesi se...
Jedan od tih izdajničkih novčića dokotrljao se kroz povijest do Nina, najstarijeg hrvatskog kraljevskog grada, i danas se čuva u riznici župne crkve sv. Asela. Dio je relikvijara Judinog srebrnjaka s kraja 15. stoljeća, domaćeg zlatarskog rada izrađenog u obliku šesterostrane prizme kovanih bridova, zatvorene staklenim stijenkama. Novčić u njemu stoji na dršci u obliku elegantne ruke, umetnut između palca i prstiju. Promjera je 18,5 milimetara i izrađen od srebra. Prednju stranu novčića (avers) ispunjava glava boga Helija, blago zarotirana udesno, s gustom kosom u slobodnom padu. Na poleđini (revers) prikazana je ruža s peteljkom i s pupoljkom, a s desne strane, u polju lijevo, nalazi se prikaz grozda i ispod njega slovo E. U vrhu, iznad cvijeta, stoji natpis POΔION.
Numizmatičar Ivan Mirnik utvrdio je da se radi o grčkoj didrahmi (vrijednost dvije drahme; drahma je osnovna jedinica grčkog monetarnog sustava) iskovanoj na otoku Rodosu, negdje između 400. i 333. godine prije Krista, točnije oko 335. godine prije Krista. To znači da je, što se tiče kronologije, itekako mogla biti u optjecaju u Palestini u 1. stoljeću poslije Krista.
I to bi bilo gotovo sve što se zna o Judinom srebrnjaku iz Nina, o Judinoj škudi, simbolu mitske izdaje, koju je u novijoj hrvatskoj povijesti na svoj specifičan način aktualizirao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u jednom od koleričnih obračuna sa svojim kritičarima optuživši ih da se prodaju stranim moćnicima (čitaj: George Soros) za Judine škude.
Ali pustimo Tuđmana. Kako je gotovo dva i pol milenija stari srebrnjak dospio u Nin? Je li to uistinu jedna od onih 30 škuda koje je Juda dobio za izdaju svog učitelja? I zašto je taj neprocjenjivi novčić toliko prezren i zaboravljen od naših povjesničara i istraživača da mu još nitko nije posvetio cjelovitu studiju?
Čuveni crkveni povjesničar i zadarski župnik Carlo Federico Bianchi u svom kapitalnom djelu "Kršćanski Zadar" iz 1879. navodi kako se Judin srebrnjak prvi put spominje u nekom crkvenom inventaru iz 1412. godine. O kojem se inventaru točno radi, pouzdano se ne zna, niti se zna gdje se taj inventar, ako uopće i postoji, danas nalazi. Profesor emeritus Nikola Jakšić upozorava da Bianchi nije uvijek pouzdan izvor, da često nešto "vidi" ili "prenosi" ali ne otkriva gdje je to vidio i odakle je nešto prenio. Crkveni povjesničar don Zdenko Dundović pretpostavlja da bi to mogao biti inventar ninske katedralne crkve, dio bogatog arhiva nekadašnje ninske biskupije, koju tek treba stručno obraditi. Podsjeća nas na ulogu Nina i ninske biskupije u povijesti, iz vremena kada je to bio jedan od najznačajnijih gradova na istočnoj obali Jadrana.
- Ninska biskupija je osnovana u 9. stoljeću, kada papa piše biskupu Teodoziju i opominje ga da ne smije uspostaviti biskupiju bez njegove dozvole. Biskupija je postojala sve do 30. lipnja 1828. kada papa Leon XIII. bulom Colum beati Petri donosi odluku o njenog gašenju, iako je praktički funkcionirala sve do 1830. godine. Sveti Asel, gdje se danas čuva relikvijar Judinog srebrnjaka, nekada je bio katedralna crkva. U tom dugoj i bogatoj povijesti moglo se svašta dogoditi, pa da i jedan takav novčić dospije u crkvenu zbirku. Moguće da je tu završio kao dio nečije zadužbine, moguće da je došao kao relikvija kroz srednji vijek, kopnom ili morem... No sve su to nagađanja, pravih informacija nema – naglašava don Dundović, i daje na razmišljanje podatak da je srebrnjak u Ninu već dulje od šest stoljeća.
U Numizmatičkom vijestima iz 1991. godine Mirnik piše da se u inventarima i tiskanim katalozima u većem broju europskih crkvenih riznica spominje oko 16 primjeraka Judinih srebrnika, ali, nažalost, u vrlo malo slučajeva je zabilježeno kako su i kada dospjeli u Europu. Najviše ih je krajem 19. stoljeća (1899. godine) sabrao i obradio francuski arheolog Fernand de Mely.
Među šesnaest obrađenih novčića Mely navodi primjere iz Firenze, Heverleea (Belgija), Malte, Rima, Pariza, Saint Denisa, Vincennesa, Sensa, Le Puya, Aixa (sve Francuska), te Ovieda i Montserrata (Španjolska), ali ne i srebrnjak iz Nina, za koji slavni Francuz očito nije znao. Mely ističe da su gotovo svi navedeni primjerci kovani na Rodosu s Helijem sa zrakastom krunom ili bez nje i s natpisom POΔION ili bez njega. Međutim, do danas, niti sto godina kasnije, osim našeg ninskog primjerka, kao relikvija jedino je očuvan Judin srebrnik u crkvi Sv. Križa Jeruzalemskog u Rimu i onaj iz Heverleea, pronađen u Enghienu, krajem 19. stoljeća.
Mely na koncu razložno povezuje taj grčki novac s Judinom izdajom: natpis na reversu POΔION, grčko ime za otok Rodos (Rhodos, Rhodus) u pokrajini Kariji, morao je, smatra, privući pozornost srednjovjekovnog čovjeka sa sličnim imenom tetrarha Heroda iz Kristova vremena, čije se ime na starogrčkom piše - HPOΔION.
- Činjenica da natpis na novčiću za Rodos (POΔION) podsjeća na ime Heroda (HPOΔION), tadašnjeg vladara Judeje, snažna je poveznica koje je mogla u srednjem vijeku, kada se na sve strane trguje svetim relikvijama, stvoriti famu o Judinom srebrnjaku, pogotovo krajem 15. stoljeća, kada nastaje Judin relikvijar iz Nina, kaže Nikola Jakšić, koji je o relikvijaru pisao u knjizi "Zlatarstvo – umjetnička baština Zadarske nadbiskupije".
- Kako je međutim taj novčić tamo dospio, teško je reći. Prema Bianchiju u Ninu je već preko 600 godina. Je li ga netko donio, je li mogao biti iskopan u nekom grčkom sloju Nina, jesu li ga donijeli hodočasnici, odakle je stigao, ništa se o tome ne zna. Takvih novčića možda još ima na svijetu, s glavom boga Helija i ružom na poleđini, ali u kontekstu relikvijara, kao što je ovaj ninski, očito su jako rijetki – naglašava profesor Jakšić.
Ni arheolog i numizmatičar Mato Ilkić sa Sveučilišta u Zadru nema više informacija Judinoj škudi u Ninu, ali ističe njegovu likovnu vrijednost koja ima sve odlike zrelog helenizma. Uspoređujući crteže drugih srebrnjaka na koje se Mirnik poziva u svom radu, nije teško uočiti da je ninski neusporedivo ljepši i zreliji rad od drugih, da je lik boga Sunca, kakav je navodno imao čuveni kolos s Rodosa, izrađen s velikom vještinom, kao i detalji na reversu, simbol ruže, koji je najvjerojatnije povezan s kultom Helija u tadašnjoj Grčkoj.
- Ninski srebrnjak sigurno spada u ljepše sačuvane primjerke tog novca. Odiše helenizmom koji je imao visok stupanj estetskog prikazivanja, ne zaboravite da su u ta vremena stvarana uspješna umjetnička djela na svim razinama – ističe Ilikić, kojem smo na kraju postavili ključno pitanje: je li ninski srebrnjak mogao biti novac kojim je plaćena Judina izdaja?
- Ne. Juda je od visokih svećenika najvjerojatnije dobio tada službeni novac, a službeno sredstvo plaćanja tada je bio rimski denar. Bilo je to vrijeme cara Tiberija, a Herod je vladao Judejom. Srebrnjak je vjerojatno nastao prije 2400 godina, ali u vrijeme Isusa nije bio aktivan kao sredstvo plaćanja. To bi bilo kao da danas pokušate nešto platiti s novcem Marije Tereze. Rim je na cijelom području carstva imao isto sredstvo plaćanja, a sve lokalne kovnice novca su zatvorili. To su pravo sačuvali samo nekim grčkim gradovima. Iako je uistinu star, srebrnjak iz Nina je svoju relikvijsku vrijednost sigurno dobio kasnije – zaključuje Ilkić.
Dirktorica TZ Grada Nina Marija Dejanović upozora nas da je zadnji znanstveni interes za Judin srebrnjak iz Nina pokazala profesorica Lucia Travaini sa sveučilišta u Milanu koja istražuje novac i kovanice na europskom prostoru u srednjem vijeku. Ona pretpostavlja da je srebrnjak mogao pripadati ninskoj crkvi Svetog Križa koja je vjerojatno imala više relikvija Kristove muke, ali za više infomacija o svemu valja pričekati objavu njenog znanstvenog rada.
U vitrini crkvene zbirke na tankoj traci od papira piše: Judin relikvijar s kraja 15. stoljeća. O novčiću, srebrnjaku kojeg je legenda povezala sa izdajom Sina Božjeg, ni riječi. Ni kako je tu došao, ni od kad datira, niti da je vrlo vjerojatno jedan od samo tri takva na svijetu. Kao da nikoga nije briga što tu, pod lošom rasvjetom, u neprimjernim uvjetima prevrijedne zbirke ninske crkvene umjetnosti, jedna prava mala kunsthistoričarska senzacija, stara dva i pol milenija, čeka svijet da je otkrije.