U Poljicima pokraj Zadra Sandra Babac sa suprugom Alanom Damjanićem bere jednu po jednu smokvu u nasadima stabala te ukusne mediteranske voćke, zasađenih u pravilnim redovima. Bliži se kiša i vrijedan bračni par, kojem u poslu pomažu i djeca, nastoji zrele plodove ubrati na vrijeme kako bi zadržali svu slatkoću i slasnost. Potom će netom ubrane plodove, prethodno pripremljene za preradu, pretočiti u slasne džemove, koje Sandra kuha već godinama i plasira na tržište pod autentičnim imenom "Šinjorina Smokva".
Posao sa smokvama, baš kao i pokretanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, pionirski su pothvati kojih se Sandra uhvatila još 2004. godine, nakon uspješne karijere novinarke. Ona i suprug, rođeni Zagrepčanin, odlučili su nakon što su dobili prvo dijete napraviti prekretnicu u životu povratkom na selo, a u poslu sa smokvama ključan je trenutak bio izgradnja pogona za preradu voća, financiranog dijelom i sredstvima iz fonda IPARD.
Povratak iz Zagreba
Zapravo, neke su im se stvari dogodile slučajno ili su se slučajno trebale dogoditi, što je već filozofska kategorija. Sandra nam govori kako je sjedila pod smokvom obiteljskog imanja u Poljicima. Upravo je u to vrijeme razmišljala što i kako dalje sa svojim životom nakon što je rodila dijete i vratila se iz Zagreba, kad je zamijetila nekoliko plodova smokve otpalih sa stabla.
– Smokva je u Dalmaciji uvijek voćka "sa strane", nije rijetkost vidjeti zapuštena stabla s kojih ukusni plodovi otpadaju. Valjda me je toga dana uhvatio neki toplinski udar, uglavnom, pobrala sam smokve s tog stabla ispred kuće na obiteljskom imanju i pomislila što s njima. Sjetila sam se da se od smokava može pripremiti odličan džem i odlučila sam ga skuhati, po tradicionalnoj recepturi. Prvi sam džem skuhala na kominu ispred kuće. Ispao je odličan, pa smo odlučili pobrati više plodova i posao smo premjestili u malu vrtnu kužinu. Tamo je moj otac sa stropa dizajnirao miješalicu za kuhanje na električni pogon pomoću elektromotora za brisače Golfa. U toj vrtnoj kužini skuhani su prvi džemovi "Šinjorina Smokva", ali prava prekretnica ipak se dogodila kad smo izgradili suvremeni proizvodni pogon, prema najvišim kriterijima sustava HACCP. Najveći "izum" u svemu tome je naš "Baltazar". Tako, naime, zovemo stroj koji pod pritiskom ukuhava džemove, odakle se pune direktno u teglice. U tome je možda i najveća "tajna" naših voćnih namaza "Šinjorina Smokva", koji se inače sastoje od samo jednog sastojka – voća. Dakle, bez konzervansa, bez dodanih šećera, bez aditiva, bojila... Jedete iz teglice samo voće ugušćeno u džem. A preradom ga nastojimo zadržati u što izvornijem obliku i sačuvati u teglici, jer ubrana smokva ne može dugo trajati i to je zapravo jedini način da u njoj uživamo čitavu godinu, osim, naravno, u suhim smokvama i njezinim prerađevinama – kaže nam Sandra dok u Poljicima razgledamo samo "srce Šinjorine Smokve", stroj "Baltazar".
– Tako smo ga nazvali jer zbilja sliči stroju profesora Baltazara pomoću kojega on dobiva čarobne napitke. A mi našu "Šinjorinu" – objašnjava Sandra.
Pregršt nagrada
"Baltazar" je ustvari veća, sofisticirana varijanta ekspres lonca. Zahvaljujući tlaku, prethodno pripremljeno voće mogu kuhati na nižim temperaturama. Pritom se skraćuje vrijeme termičke obrade, ali i povećava očuvanost hranjivih vrijednosti, tako da dobivaju finalni proizvod koji je najbliži svježem voću. S obzirom na to da se voće koje se prerađuje uzgaja isključivo na ekološki način, dakle bez umjetnih gnojiva i otrovnih kemikalija, svi proizvodi "Šinjorine" imaju eko markicu...
– Stroj je isključivo hrvatski proizvod, tvrtka koja ga je dizajnirala išla je, nažalost, dva puta u stečaj, a to su naši vrhunski umovi koji su opsluživali i Coca Colu, velike proizvođače mlijeka, značajne su poslove dobivali i u inozemstvu – govori nam Sandra. Osim po proizvodu s kojim su osvojili pregršt nagrada za kvalitetu – na Intradama u Splitu već su godinama šampioni – "Šinjorina" je jedinstvena i po dizajnu omotnica na staklenkama. Prvo je došlo ime – "Šinjorina Smokva" – a onda je trebalo smisliti dizajn na tu temu. I tada se pojavio – smokvin list koji pokriva delikatno mjesto akta na etiketi...
– Bila je 2007. godina kad smo izabrali sliku Eve za etiketu. Bilo je to točno 500 godina od nastanka slike Albrechta Dürera iz Nürnberga. Kažu stručnjaci za slikarstvo da je on "Leonardo sjevera". Bio je genijalac svojeg doba, znam da je skoro završio na sudu tog vremena jer je dao ugraditi WC u svojoj kući, a to je tada bilo nešto strašno. Bio je to inače prvi akt para ljudi, dakle naslikanih golih u prirodnoj veličini, nakon antike. Ne znam kako je u ono vrijeme prošao lišo s tom slikom, jer meni 500 godina nakon toga zna praviti "probleme", iako je prekrivena smokvinim listom. Imala sam slučajeve da su staklenke proglašene neprikladnima za police zbog etiketa, što je nevjerojatno za 21. stoljeće. Ponekad mi se čini da idemo unatrag u tom smislu – objašnjava Sandra probleme s "nepoćudnim" dizajnom iako su još 2007. dobili srebrnu medalju za logo i vizualni identitet na prestižnom međunarodnom dizajnerskom natječaju "Best of the best" u Moskvi, što je u rangu RED DOTA u EU-u, a dizajn je potpisao Studio Cuculić.
Nećete se udebljati
Osim od smokava, proizvodi džemove i od višnje maraške, dunje, mandarine i šljive. Pet gracija, pet "Šinjorina".
– Našim proizvodima pokušavam razbiti predrasudu da debljaju jer džemovi i inače asociraju na nešto slatko. U našim staklenkama samo je jedan sastojak, voće, dakle nema dodanih šećera, sladila ili bilo čega drugog. Alkohol, odnosno fermentirano voće, deblja. Čak i smoothie deblja jer se razbija struktura vlakana i šećer se razgrađuje već u ustima, umjesto da se u organizmu polako apsorbira iz voća. Nismo klasičan OPG koji preradi voće ubrano prethodnog dana da ne propadne. Mi baš ciljano uzgajamo voće radi prerade, jer naša je priča zapravo krenula od proizvoda, od džema koji sam skuhala kod mame na špakeru. Tradicija je nalagala da se od svježe ubrane smokve pravi džem ili se smokva sušila, pa se od takve sušene smokve radio smokvenjak iliti hib. Nikad se od suhe smokve nije kuhao džem, to je zapravo izmišljotina velikih sustava, jer kako bi oni drugačije proizvodili namaz od smokve cijelu godinu? Da oni ovako rade, bio bi to za njih potpuno neisplativ posao – sa zanosom govori Sandra.
– Imali smo svega nekoliko stabala smokava kad smo krenuli, ali išli smo po vrtovima oko kuća po selu i pitali možemo li ubrati smokve ako im ne trebaju. Kad sam prvi put tako brala smokve, mislila sam da su me izgrizli pauci, a zapravo sam dobila reakciju na smokvinu mliječ, koja kapa iz smokava i izaziva peckanje i svrbež, baš kao i listovi. Zbog toga smo poslije išli u berbu zakopčani do grla. Puno smo toga naučili u hodu, a s vremenom smo zasadili mlada stabla smokava, što je često izazivalo podsmijeh kod domaćih ljudi, jer zašto sadimo smokve kad one same rastu? Čitav je proces bio mukotrpan, od berbe po vrućini do prerade i višesatnog miješanja džema na nižoj temperaturi. Sada imamo 500-tinjak stabala, proces je izgradnjom proizvodnog pogona poboljšan, ali i dalje je to vrlo zahtjevan posao, pogotovo jer se moramo brinuti i za distribuciju i marketing i prodaju, a džemovi, odnosno ovako ekskluzivniji proizvodi, prvi "stradaju" u prodaji u razdobljima ekonomske krize i recesije. Osim toga, morali smo se boriti i s vremenskim nepogodama, nametnicima, požarima... Kad se vidi što sve stoji iza jedne teglice našeg džema, onda se tek dobije puni smisao onoga što radimo – veli Sandra.
Borba sa strizibubom
Sandrin suprug Alan Damjanić u Poljica je došao sa zagrebačkog asfalta, ali to ga nije spriječilo da postane stručnjak za smokve, pa čak i za suhozide, koje je vlastitim rukama obnovio oko polja gdje se nalaze nasadi stabala smokava. Upoznali su se jedne noći kad je Sandra, koja je radila na HRT-u, došla u Zagreb na koncert Ramba Amadeusa kako bi dobila njegovu izjavu. Koncert je organizirao Alanov prijatelj, izjavu nije dobila, ali su zato njih dvoje "kliknuli" i njihova se ljubavna priča kasnije nastavila kroz obiteljski posao sa "Šinjorinom Smokvom".
Pokazuje nam isfrezane nasade smokava... Dio zemljišta je nasljedstvo Babaca, a dio su morali i kupiti kako bi osigurali dovoljno plodova za proizvodnju. Prethodno je zemlju trebalo iskrčiti, kultivirati...
– Ove sitne male naborane smokve daju najbolji džem, veće su bolje za jelo. Kad se uberu, više ne bi smjelo biti mlijeka na peteljci, onda je tu čisti voćni šećer u njima. Beremo svaka tri dana iz svakog nasada najzrelije plodove. Kod smokava nema berbe da se u tri dana pobere sve, kao kod jabuka ili grožđa. Berba traje u intervalima, tako da puno ovisimo i o vremenskim (ne)prilikama. Imamo dosta problema i s nametnikom strizibubom, koji napada granje i stabla smokava. Potreban nam je feromon koji ih privlači u posude s mamcima kako bismo ih eliminirali, proizvode ga Mađari, a kod nas ga je veliki problem napraviti, tako da se protiv strizibuba borim tako što ih pokušavam ručno izvaditi. Izgledaju inače kao iz filmova o Alienu – govori Alan pokazujući nam sortu smokava zamorčicu, koju u selu zovu nosatka.
Puno truda i novca
– S obzirom na to da je prerada limitirana, proizvod se radi sezonski u ograničenim količinama i ima kvalitetne karakteristike zdrave ekološke hrane, naše ciljano tržište su turisti jer je to i suvenirski proizvod. Već nekoliko godina imamo dobru suradnju s trgovinama "Gligora" i "Drniška tradicija", gdje naše proizvode kupuju naši ljudi i to su nam stabilna prodajna mjesta svih ovih godina. Nažalost, od korone je dosta toga otišlo nizbrdo jer su zatvorene mnoge suvenirnice, a ne rade niti mnogi restorani, konobe, duty free shopovi. Rješenje je izvoz. Već godinama izvozimo manje količine u Švedsku, a imamo i mali izvoz u Irsku, Veliku Britaniju… Interes za naše proizvode pokazuju i u Austriji i Kini, pa se nadamo da će od toga nešto konkretno i biti jer pogon moramo održavati tijekom čitave godine. Još smo uvijek daleko od velikih sustava, ali ustrajat ćemo jer smo puno truda i novca uložili u našu "Šinjorinu", koja na neki način mora ostati i posebna – kaže nam Sandra Babac.
