Ženska košarka je, baš kao i ženski sport općenito, desetljećima bio nepravedno zanemarivan. Kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Sportašice su često gradile karijere u sjeni svojih muških kolega, a upravo se tamo, na marginama društva, razvijala cijela jedna povijest, u tišini, daleko od bliceva fotoaparata i interesa medija.
A povijest ženske košarke u Zadru jednako je duga kao i ona muške. No, tek je danas, gotovo 90 godina nakon prve odigrane utakmice, ukoričena u knjigu od 320 stranica. Nebojša Gunjević, poznati zadarski novinar i publicist te Šime Ćurko, dugogodišnji sportski novinar Zadarskog lista, odlučili su se uhvatiti u koštac s gotovo nemogućom misijom: otkriti same početke ženske košarke u Zadru koji datiraju iz davne 1929. godine i o kojima nema mnogo pisanih tragova te pokušati intervjuirati što više bivših košarkašica koje su mijenjale povijest ženske košarke.
Jedne od njih su i Meri Blagdan (62), Sonja Perinčić (danas Dražević) (64) i Lada Stipić (sad Niseteo) (66) koje su igrale izazovnih sedamdesetih godina (1971.-1978.) i koje se dan danas tih dana sjećaju sa širokim osmijehom i sjajem u oku.
- Igrale smo isključivo iz ljubavi jer novaca za nas nije bilo – smije se Sonja, bivši centar, mlađa sestra sjajnoga zadarskog košarkaša Čedomira Ćire Perinčića.
- Toliko smo se davale u igri, padale po terenu, borile se i tukle, igrale svaku utakmicu kao da nam je zadnja jer nam je jedino košarka bila ono za što smo živjele. Osobno mi je to bilo najljepše razdoblje u životu – govori Sonja, a s njom su se složile i Lada i Meri.
Škola života
- Mene je košarka naučila svemu u životu. Bila sam bek, organizator igre, a kasnije sam kroz život, na poslu u banci, također bila glavni organizator – dodaje Meri, dok Lada ističe kako je njoj košarka doslovno spasila život.
- Kad sam se 2017. razboljela i ostala paralizirana jer je belgijski zubar zaboravio korijen zuba u vilici što je vodilo do apscesa mozga, davali su mi jednocifrene šanse za preživljavanje i nultu za normalizaciju. No, košarkašica u meni tada se opet probudila... Prohodala sam tri mjeseca nakon operacije, a za par mjeseci mogla sam ponoviti i skok-šut - prisjeća se Lada, inače dugogodišnja novinarka, dodajući kako se škola za život u Jazinama itekako isplatila.
A toj nadaleko poznatoj dvorani ove su žene, mogle trenirati tek sat vremena dnevno između dvije muške ekipe, najčešće nakon škole, od 19.30 do 20.30 sati.
- Dok su se naši vršnjaci šetali Kalelargom i uživali u slatkim mladenačkim brigama, mi smo išle na trening. Ja vjerujem da su ipak oni ti koji su bili zakinuti za jedan kvalitetan život. Mi smo pak stvorile toliko jaka prijateljstva, da sam i danas s velikom većinom mojih bivših suigračica dobra prijateljica – govori Meri, koja je uvjerena da ih je košarka naučila odgovornosti te kako se nositi i s porazima i s pobjedama.
- Sve sam životne lekcije naučila kroz ovu igru. Naučila sam snositi posljedice za svoje poteze, vjerovati u sebe i da ništa ne pada s neba. Naučila sam se boriti i baš nikada ne odustati. Duboko u dušu vam se urežu lekcije na vlastitoj koži. Zato sam uvijek svoju djecu i unuke poticala da se bave sportom... – nadovezala se Lada.
Ova generacija često se borila za opstanak u Ligi, zbog mladosti i financija. Tako se 1973. skoro odustalo od daljnjeg natjecanja zbog nedostatka sredstava, da bi se tri godine nakon toga Liga podijelila na skupine što je olakšalo materijalnu situaciju klubova. Nova je Liga bila dovoljno jeftina da ženska ekipa Zadra ne predstavlja prevelik teret klubu. Narodni je list 23. listopada 1976. pisao kako „se djevojke zanimaju za treninge, jedini je problem nedostatak prostora za trening“.
Najljepše uspomene
- Često su nam govorili da igramo mušku košarku jer smo se pripremale kroz trening-utakmice s kadetima Zadra s kojima smo se uvijek tukle. To nam je bila jedina šansa da treniramo više od tih sat vremena dnevno – smije se Sonja te dodaje kako su zbog uštede financija često spajali gostovanja. A upravo su ta gostovanja bila najposebnija. Bilo je tu avantura od početka puta, pa u kombiju koji im je ustupilo vatrogasno društvo, sve do provoda u hotelima.
- Joj, kad se samo sjetim! Bilo je toliko smijeha da su mi to najljepše uspomene. Jedna od dražih mi je kad smo otišle na gostovanje u Sloveniju gdje je baš bio pao snijeg. A mi Dalmatinke, jedva dočekale malo se zezati po tako neodoljivom snijegu! Naravno, u jedinim patikama u kojima smo sutra trebale igrati utakmicu. Grudale smo se, sanjkale na svim predmetima koje smo mogle naći u blizini, ludo se zabavljale, a patike su se samo sve više močile. Pri povratku u hotelske sobe stavile smo ih sušiti na radijatore. Da, bile su ujutro suhe, ali i manje... – smije se Meri.
- Zato i ne čudi da je to bio jedan od najvećih poraza u Prvoj jugoslavenskoj ligi. Izgubile smo 89:42. Trener Feručo Jurišić bio je bijesan. Na povratku doma, sve do Rijeke smo šutjele. Kad smo kasnije shvatile što nam se zapravo dogodilo, nismo se mogle prestati smijati do Zadra. Pa zamislite samo: izgubiti utakmicu zbog suženih patika! – govori Meri kroz smijeh.
Sonja se pak prisjetila epizode s pokvarenim brisačima.
- Putovale smo u Rijeku i baš nas je pred gradom uhvatila takva kiša da se nije vidio prst pred nosom. Naš je vozač htio upaliti brisače i shvatio da ne rade. Nama je sinula ideja da skinemo špigete, zavežemo ih na rubove brisača, i svaka sa svoje strane prozora vučemo u ritmu da stignemo sretno do hotela. Te anegdote su činile život – zaključila je Sonja.
No, sve je te anegdote, putovanja, trenere, rezultate, utakmice netko trebao skupiti na hrpu i stvoriti djelo vrijedno čitanja. Kako su dva novinara odlučila napisati knjigu o povijesti ženske košarke, upitali smo same autore.
- Ideja je došla slučajno, u razgovoru s predsjednikom ŽKK Zadar, Branimirom Peričićem, kad smo te 2018. shvatili da se ni jedan ni drugi ne sjećamo tko je igrao u polufinalu Kupa 2001. godine, a taj podatak nismo nigdje mogli ni pronaći. I tada smo odlučili napisati knjigu sa svim podacima – pojasnio je Ćurko.
- Morali smo se fokusirati na intenzivno istraživanje starih novina, uglavnom na talijanskom jeziku, ali i razgovarati s velikim brojem igračica. Predložio sam predsjedniku Peričiću da radim s Nebojšom jer smo tako izdali već jednu knjigu.
Sačuvani članci
Dvije godine bile su potrebno da se stavi i posljednja točka o povijesti ženske košarke u Zadru. Osim novinskih isječaka te konzultacija s drugim radovima poput onih Drage Marića, puno su im pomogle i same igračice.
- Neke od njih su imale sačuvane svoje članke koje su im roditelji izrezivali iz novina u razdoblju kad su igrale, a uz to su imale i mnoštvo razvijenih fotografija. Neke su čak sve kronološki posložile u bilježnice tako da nam je to uvelike olakšalo posao. Također, na tim su fotografijama prepoznavale sve svoje suigračice pa ispod svih slika u knjizi imate imena – ističe Gunjević koji je bio ponajviše zadužen za pisanje legendi i tekstova s igračicama, dok je Ćurko više bio “statističar“, bavio se kronološkim podacima o utakmicama. On je imao sačuvane sve članke koje je od 2005. pisao o ŽKK Zadar.
Knjiga je pisana poput novina, u stupcima, uz čak 550 slika, kako crno-bijelih tako i onih u boji. Obuhvatili su na nekoliko stranica i školsku i sveučilišnu košarku, a dio knjige sadrži i simpatične zanimljivosti.
Naslov je simboličan i predstavlja situaciju u kojoj je ženska košarka bila, ali i u kojoj se danas nalazi...
- “Na drugi obruč“ simbolizira težinu igre, jer nije lako igrati na drugi obruč, a s druge strane pokazuje i snalažljivost koju je ženska košarka morala pokazati od početka njenog nastanka pa sve do danas. Nažalost, klub trenutno rezultatski jako loše stoji, možda najgore u posljednjih 20 godina. Zato se stalno šalimo kako nismo izabrali baš idealno razdoblje... Ali eto, što je tu je – uz osmijeh govori Ćurko, a Gunjević dodaje kako je svaki trenutak dobar jer su te žene to zaslužile.
- Kad smo na prošlotjednoj promociji podijelili knjige svim bivšim igračicama, nismo mogli vjerovati koliko im znači ovaj naš projekt... Toliko sam zahvalnosti dobio taj dan, da nikad u svojoj karijeri tako nešto nisam doživio. Zato mi je drago da smo ovo napravili jer je ta njihova sreća naša najveća nagrada – zaključio je Gunjević.
