U zadarskim Stanovima, očito djeluje jedna od najboljih škola za vratare, jer nakon čudesnog Danijela Subašića, koji je s Monacom napravio velike stvari i zauzeo mjesto prvog vratara reprezentacije Hrvatske, na vratima Zagreba briljira Dominik Livaković.
Ne samo što je protekle nedjelje Livi, kako ga inače zovu prijatelji, “sredio” Hajduka, nego inače, privlači pozornost svojim obranama. Otišao je iz Zadra s juniorskim stažom u džepu, međutim, zanimljiv je njegov sportski izbor...
- Može se reći da sam krenuo kao i mnogi Zadrani, gdje drugo na košarku i to od škole “Prvi koš”. I onda sam nakon treninga iz dvorane na Banini ostajao gledati nogometaše. Nisam previše razmišljao, rekao sam svojima da idem u nogomet. Nije bilo otpora, jedino su se svi začudili što je moj trening kao igrača trajao svega jedan dan i već sutradan su vratarske rukavice postale moj prvi prijatelj – veli Dominik, koji je iz prve ispalio.- Moj uzor je Iker Casillas i veliki sam navijač Reala, iako moram priznati da me oduševljava i David de Gea. Oni su obojica čudo od golmana – ističe Livaković kojem su stalno u mislima prvi treninzi u Zadru.
- Uglavnom me na igralište vodio djed Vojmil i za mnom nosio sendviče da “mali ne bude gladan”. Istodobno mi je baka govorila “sinko moj, uhvati se škole”. Ali, danas je i ona promijenila mišljenje, pa mi veli neka se držim nogometa. Pokušavam nekako spojiti jedno i drugo, ne ide baš jednostavno.
Lako je bilo u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje i u sportskom razredu Gimnazije Vladimir Nazor. Međutim, u Zagrebu sam upisao studij međunarodnih odnosa i diplomacije i nisam baš redovit student. Valjda ću za dvadesetak godina to nekako privesti kraju – slatko se nasmijao Dominik, koji veli kako dolazi iz nogometnog kvarta.- Živio sam na Put Petrića u zgradi odmah do Šime Vrsaljka kojem smo se divili jer nema toga što nije mogao napraviti s loptom. Gledali smo u njega kao u Boga, ma sve je znao. I kad imaš nekog takvog pokraj sebe onda nije teško zavoljeti nogomet. Posebna priča su moji treneri u Zadru, gdje me pod svoje uzeo iskusni barba Jakov Pinčić i ponudio obilje vratarskoga znanja. Onda je brigu o meni vodio Tomislav Rogić - Tumba, danas trener vratara ukrajinskog Šahtara.
- Kad sam od njih pokupio podosta toga, došlo je do rastanka sa Zadrom. I moram naglasiti da su u klubu bili više nego korektni prema meni, nisu pravili nikakve probleme. Možda im je danas žao, haha, međutim, dužan sam im se naveliko zahvaliti – veselo će Livi, koji i danas prati što se događa s njegovim bivšim klubom, ujedno se zanima i za košarku.
- A čujem se s prijateljima koji odlaze na utakmice na Višnjik i kad uhvatim slobodnog vremena sjednem uz TV ekran. Uglavnom, želja mi je da jednima i drugima krene nabolje. Nadam se da će tako biti – sportski razmišlja Dominik, koji je zajedno s ocem Zdravkom donio odluku o odlasku u Kranjčevićevu.- Procijenili smo u tom trenutku da je za napredak mladoga igrača, odnosno, golmana, Zagreb prava sredina. Puno bolje nego da sam recimo otišao u Dinamo ili Hajduk. Tamo bi me “zagušili”, ovdje sam dobio dovoljno prostora za pokazati ono što znam. I nismo pogriješili, uostalom tata je uvijek u pravu – priznaje Livaković.
U zimskom prijelaznom roku govorilo se mogućem odlasku iz Zagreba, ali je opet bila procjena kako ne valja žuriti...
- Tko žuri vrat lomi. Dobro je da sam i u Kranjčevićevoj naišao na izvrsne trenere, Stanekovića (otišao u Kinu op.p) i Nježića kojeg svi zovemo Deda... Pravi je stručnjak. Kad je tako dobro ozračje onda se puno lakše podnose napori koje nalažu treninzi. Jer bez rada nema nade za uspjeh – zrelo zbori jedan od najboljih mladih vratara u Hrvatskoj.
Onda nije ni čudno što su baš iz Maksimira bili odašiljani signali za prelazak među “modre”, ali je izgleda dogovor Livakovića i Dražena Medića, gazde zagrebaša, bio da je bolje sačekati ljetne vrućine.
- Nisam nerealan lik, moja je procjena da, pored Eduarda koji je odličan vratar, uz to i puno skup, neću dobiti dovoljno minutaže. Zar onda nije bolje bilo zaustaviti tu priču o Dinamu? Nemam što skrivati, ponuda je i danas podosta, ali nisam zaokupljen njima, želim što bolje zaključiti sezonu, pa tek onda odlučiti ostati ili otići, uz dogovor s klubom – zaključio je mladi hrvatski reprezentativac.
Iako se rano odrekao košarke, Dominik Livaković uspio se upisati kao prvi koji je kroz obruč nove dvorane na Višnjiku ubacio loptu.
- Svega se sjećate. Točno, izgradnja dvorane ‘Krešimir Ćosić’ privodila se kraju, još nije bilo parketa na podu nego onaj zaštitni, izolacijski stiropor. Ali je bila postavljena konstrukcija koša i meni se ukazala prigoda koju nipošto nisam želio propustiti. Uzeo sam loptu u ruke i zabio koš!