Zadranin Šime Šimičević i njegova Yvette proputovali su 11 zemalja za nula kuna!

"Svijet je kao knjiga, a onaj tko ne putuje pročita samo prvu stranicu”, moto je mnogih strastvenih “čitača”, kojih u posljednje vrijeme ima sve više.
Svijet je postao puno manje mjesto od kad su dostupniji jeftiniji letovi i od kad su društvene mreže preuzele glavnu riječ u životima mladih (ali i onih nešto starijih). Bombardirani smo savršenim slikama s putovanja, savjetima iskusnijih putnika, putopisima, prijedlozima kamo otputovati. Kako uopće ostati imun i ne poželjeti iz ovih stopa odletjeti negdje daleko?

Upravo je to bilo u glavama mladog para, Šime Šimičevića i Yvette Kalaba, kad su se odlučili, samo nekoliko mjeseci nakon povratka s putovanja iz Amerike, prijaviti na Work & Holiday vizu za daleki Novi Zeland.

- Na svu sreću oboje smo dobili vizu i naš san se polako počeo pretvarati u stvarnost. Iako u tom trenu nismo bili ni svjesni u što se upuštamo, znali smo da će nam to na jedan način obilježiti život. Ta vrsta vize traje godinu dana, stoga je naš plan bio da cijelu tu godinu provedemo na Novom Zelandu te se nakon toga vratimo kući, u Hrvatsku. Planirali smo, ako pri povratku budemo imali dovoljno novca, stati u jednu od azijskih zemalja. Taj se plan totalno izjalovio, na našu sreću - uz široki osmijeh Šime nam započinje njihovu životnu avanturu.

U 11 mjeseci, prošli su jednako toliko zemalja. Četiri su mjeseca krvavo radili u glavnom gradu Wellingtonu, nisu izlazili niti trošili novac na nepotrebne stvari, samo kako bi što više uštedjeli. Cilj pred njima bio je jasan: zaraditi što više, potroštit što manje i nakon toga uživati punim plućima!

Lako do posla

- Posao je bilo izuzetno lagano pronaći, i trebalo nam je samo dva, tri tjedna nakon dolaska da počnemo raditi. Plaća je u početku bila minimalac, 16 i pol dolara po satu. Već tada nam se u glavi motala ideja da što više zaradimo, više ćemo putovati. Tako je Yvette radila dva posla, a ja sam radio prekovremeno kad god sam mogao. Isto tako moram spomenuti da smo živjeli poprilično minimalistički, hranili se najjeftinije moguće, nismo izlazili vani i cijenkali smo se gdje smo stigli, nekad i po pola sata samo da prođemo što jeftinije. Nakon nekog vremena ja sam dobio povišicu na 19 dolara po satu, a prava sreća je nastupila kada sam potpisao ugovor s firmom po kojem su me plaćali po posađenom stablu. Da, sadio sam stabla, brinuo se o prirodi i zarađivao! Taj moj ugovor donio nam je hrpu dolara, no naravno, trebalo je zapeti i raditi po 10, 12 sati na dan, ali ništa nije teško kad imaš cilj! Nakon četiri mjeseca rada imali smo dovoljno da proputujemo sve što smo htjeli! Suma summarum, nakon 15 mjeseci putovanja, vratili smo se kući s cca 40 tisuća kuna. Naš put nas je zapravo koštao 0 kuna – objasnio nam je Šime, dodavši kako su pojedničano uložili oko 20 tisuća kuna kako bi uopće došli na Novi Zeland.

- Trebalo nam je u startu dosta novca jer uz to morali smo kupiti i aviokartu te putno osiguranje. Štedjeli smo prije puta i skupili pola potrebnih novaca, a pola su nam dali naši dragi roditelji koji su u potpunosti podržavali naš odlazak na ovu veliku avanturu, i zato im puno hvala na tome - iskreno je rekla Yvette te istaknula kako je sve moguće kad nešto stvarno želiš.

Oboje su se složili kako je najbitnije pametno upravljati financijama, jer se realno može putovati za jako malo novca, pogotovo u zemljama jugoistočne Azije.

- Mi smo trošili oko 35 eura dnevno za nas dvoje, u to je uključeno apsolutno sve. Nama je to bio gušt i u svakom trenutku smo uživali. A k tome smo naučili jako puno o raznim zemljama, lokalnom stanovništvu, ali naravno i o sebi - istaknula je Yvette te dodala kako je bar jednom u životu potrebno izaći iz komfor zone, posebice za ovakvo putovanje, što njima nije predstavljalo nikakav problem, dapače naučilo ih je, tvrde, skromnosti i da cijene ono što imaju kući, što često svi uzimamo zdravo za gotovo, poput udobnog i čistog kreveta, zdravog domaćeg obroka, pitke vode...

Kako su nam objasnili Šime i Yvette, za razliku od Azije, život na Novom Zelandu jako je skup. Na primjer, dok su radili u glavnom gradu, dijelili su kuću s deset cimera te su za nju morali izdvajati čak 1200 kuna tjedno! Ipak, uspjeli su uštedjeti toliko da si kupe auto preuređen u mali kamper, s kojim su kasnije putovali po sjevernom i južnom dijelu Novog Zelanda.

- Ma moram vam ispričati kako tamo izgleda ta kupovina automobila! Procedura je nevjerojatno jednostavna. Nakon što se dogovorite s prodavateljem i date mu novce, sve što se treba napraviti je u pošti ispuniti kratki obrazac s podacima, uplatiti 100 kuna i auto je vaš! Čak ne treba ni bivši vlasnik ići s vama na potpisivanje, niti išta slično - sve ide na povjerenje. To je samo jedan od primjera kako "tamo dolje" ljudi još uvijek vjeruju jedni drugima... Zbilja divno – otkrila nam je Yvette, pomalo s nostalgijom, ne skrivajući oduševljenje.

Autokamper

Njihov mali autokamper uskoro im je postao drugi dom. Kako su nam pojasnili, na Novom Zelandu je to uobičajeni način putovanja, što se njima jako dopalo s obzirom na to da takva vrsta putovanja osobi daje potpunu slobodu.

- Možeš skrenuti s puta kad god i gdje god ti srce želi! Imali smo i mogućnost kuhanja u našem kamperiću, pa nismo jeli po restoranima, već smo kupovali hranu u dućanima i tako puno štedjeli. Dok smo putovali po Novom Zelandu, trošili smo najvećim dijelom na benzin koji je cijenom skoro isti kao u Hrvatskoj. Atrakcije su besplatne jer je ustvari priroda glavna atrakcija tamo i najviše se planinari i uživa u prirodi koja oduzima dah - rekla nam je Yvette pokazujući slike zaista nejvjerojatnih prizora novozelandskog pejzaža.

Prošli su oni tako Novi Zeland, Indoneziju (Bali), Singapur, Maleziju, Tajland, Laos, Vijetnam, Kambodžu, Indiju, Šri Lanku i Tursku (Istanbul). Osim Novog Zelanda, u svakoj su se zemlji zadržavali dva tjedna do mjesec dana, ovisno o veličini zemlje.

- Na Tajlandu smo bili mjesec dana i to je sasvim dovoljno vremena za sve vidjeti, dok smo u Indiji proveli mjesec dana te čak ni to nije bilo dovoljno jer je zemlja ogromna, a uvijeti su zaista loši - priznala je Yvette.

Upitali smo ih možda najteže pitanje: koja ih se zemlja najviše dojmila i zašto, a u koju su se razočarali?

-Da, to je jako teško pitanje. Svaka zemlja je lijepa za sebe, zbilja je teško napraviti usporedbu jer se sve po nečemu razlikuju. No, na prvom nam je mjestu Novi Zeland! Osim što je to zemlja nadrealno lijepe prirode, koja ostavlja doslovno bez daha, ljudi su divni, prijateljski raspoloženi i uvijek spremni pomoći, a s obzirom na to da smo tamo živjeli, stekli smo i puno prijatelja! Tamo smo isprobali stvari koje nismo nikada ranije u životu: volontirali smo na organskim farmama, čuvali i hranili stoku, kopali, sadili, muzli krave, radili sir, domaći džem… svakakve fizičke poslove što prije nismo ni znali da možemo! Uz to smo prvi put putovali malim autokamperom što nam se izuzetno svidjelo, zaljubili se još više u prirodu, planinarenje i kajakarenje, tj. otkrili smo ono što želimo u životu, našli puno hobija i izrazili svoje potencijale koji su, rekla bih, bili zarobljeni u okvirima naših starih obrazaca i okvirima života gdje se nismo toliko opuštali u nove stvari - složili su se oboje za zemlju koja im zauzima prvo mjesto na top tri najbolje zemlje koje su posjetili u tih 11 mjeseci. Na sljedećem se mjestu nalazi Vijetnam, zemlja puna različitosti, prirodnih ljepota i ratne povijesti.

- Ne biste vjerovali u kakvoj neimaštini žive tamošnji stanovnici! A s druge strane, toliko su sretni da smo se nekad i sami posramili. Zaista su nas naučili kako nije potrebno posjedovati puno da bi čovjek bio sretan - rekla je Yvette, a Šime je dodao kako je jedna od najboljih stvari koje su napravili u Vijetnamu bila trodnevna vožnja motorom na samom sjeveru države, do granice s Kinom.

- Ta je vožnja bila savršena! Oko tebe sve je prepuno rižinih polja, visokih planina, prirode koju bi najradije slikali svakih deset metara koliko je lijepa. Stvarno je teško opisivati ljepote država, to se jednostavno treba vidjeti i doživjeti - zaključio je.
Na trećem mjestu smjestila bih Šri Lanku.

- To je raj na zemlji i meni osobno puno draža država od Balija. Ljudi na Šri Lanki su bili možda najtopliji koje smo susreli na cijelom našem putovanju. Jedino što mi se nije svidjelo jest hrana koja je apsolutno nešto najljuće što sam ikada probala, doslovno nejestivo za nas koji nismo baš navikli na čili - kroz smijeh se prisjetila Yvette. Šime je pak izdvojio zelenilo Šri Lanke, njezine rajske plaže, nevjerojatne stijene i pitoma mjestašca koja su ih očarala.

Osjećali smo se sigurno

- Iako smo bili tamo u vrijeme terorističkog napada na hotele i crkve, nismo se bojali i to nam nije pokvarilo doživljaj te zemlje. Osjećali smo se sigurno, iako su se svi naši bližnji jako zabrinuli - prisjeća se Šime možda najružnije epizode potovanja. Dodao je kako je Indija definitivno najzanimljivija zemlja, na koju je jednostavno nemoguće ostati ravnodušan.

- Ili je voliš ili mrziš, na svu sreću mi smo je uspjeli zavoljeti, iako je na trenutke bilo izrazito naporno. Jako mi je teško to opisati riječima, ali doslovno dijelite ulicu s hrpom smeća, nesnosnim smradom, raznim fekalijama, kravama, kozama, prometom koji je vjerojatno najkaotičniji na svijetu... Znam da zvuči jako odbojno, ali u drugu ruku to je nešto što se jedostavno mora doživjeti! Indija je zemlja u koju se ne ide na odmor, tamo se ide testirati svoje granice i vidjeti nešto što do sada niste nikad - istaknuo je Šime, dok je Yvette izdvojila dvije zemlje koje su ju pomalo razočarale.

- Bali i Tajland izdvojila bih kao zemlje gdje sam ostala manje impresionirana nego što sam mislila da ću biti, a to je vjerojatno zbog napuhanosti i komercijalizacije tih destinacija. Kada smo stigli na Bali, očekivali smo da će nas dočekati palmice, plaže i rajski doživljaj, ali prvo nas je dočekao teški kaos. Ulice su toliko glasne, a promet grozan, svi voze svugdje, pravila ne postoje. Smeće i napušteni psi posvuda. Bili smo malo u šoku jer nam je to prva azijska zemlja koju smo posjetili, a kasnije smo se na takvo nešto već i navikli.

Druga država u kojoj sam se pomalo razočarala jest Tajland, posebno s naglaskom na lokalnom stanovništvu. Naime, nebrojeno puna sam čula kako je to zemlja smijeha, kako su ljudi dobri, znaju uživati, samo se smiju. Ali tek kad sam tamo došla sam shvatila da je taj osmijeh uglavnom lažan te da se njime žele izvući novci od stranaca. Tajland je prekrcan turistima. Turizam se toliko razvio da je teško naći mjesto gdje nema turista. Sve je podređeno turizmu i zaradi tako da se ne pazi baš na prirodu i zagađenje koje se svakim danom sve više povećava. Iskreno, najmanje ljubazne ljude smo sreli u Tajlandu iako smo to najmanje očekivali. Ne govorim da u Tajlandu nema dobrih ljudi, već da su pojedinci koji se bave turizmom izgubili ljudskost i novac im je postao najbitnija životna satavka. Ali to je valjda cijena kapitalizma - zaključila je Yvette.

TRENUCI KOJI SE PAMTE
Nikad se nisam osjećala više živom

- Posebnih trenutaka je bilo jako puno, praktički svaki dan je bio poseban i nosio je nešto novo sa sobom. Nikad neću zaboraviti naše vožnje po cestama Novog Zelanda, kampiranja na predivnim mjestima, planinarenje po najljepšoj prirodi koju sam vidio u životu. Surfanje na Baliju i vožnje skuterom. Čudesa modernog svijeta u Singapuru, Angkor Wat u Kambodži, vožnja motorom po sjevernom dijelu Vjetnama, lutanje po ulicima Indije. Uživanje na plažama Šri Lanke. Safari na Šri Lanci gdje smo bili okruženi sa slonovima. Cjenjakanje za apsolutno sve što se prodaje. Osmjehe i toplinu ljudi - rekao nam je Šime, a Yvette dodala kako je to cijelo putovanje jedan poseban dio života koji će zauvjek pamtiti.
- Nikad se nisam osjećala više živom - zaključila je te i nas zamislila, kako je zaista vrijeme da se otisnemo u nepoznato.

NI TRAGA NAMRGOĐENOSTI
Zapadnjaci imaju više, ali u Aziji su ljudi sretniji!

Upitali smo ih da nam usporede tamošnje, lokalno stanovništvo s nama Hrvatima. I Šime i Yvette složili su se kako je glavna razlika - toplina.
- Tamo su svi nasmiješeni, sretni, veseli, spremni pomoći. Teško je vidjeti nekoga namrgođenog i nezadovoljnog. Čak i ako su nezadovoljni neće to javno pokazivati, svima to pričati i "zagađivati" druge svojim negativnim razmišljanjima. Oni su pravi primjer da za sreću ne treba puno! Naravno, ima i onih koji te žele prevariti jer bijelce gledaju kao vreću novca, tako da se mora biti oprezan. Važno je napomenuti da su ljudi u Aziji većinom jako siromašni, uzgajaju rižu i nešto povrća da bi prehranili sebe i obitelj, no usprkos svemu tome čine mi se puno sretniji nego mi zapadnjaci.

NE ČEKAJTE PRAVI TRENUTAK
Savjeti za one koji se još misle krenuti na put

- Samo odite i ne čekajte neki “pravi trenutak”. Riskirajte i profitirat ćete. Što god da se dogodi, naučit će vas nečemu. Osjećati ćete se živima. Predivno je i zaista vrijedi, vjerujte nama. Kad ćete ako nećete sad?! - spremno je odgovorila Yvette te dodala svoj najdraži citat: “If we were meant to stay in one place, we would have roots instead of feet.” Šime je istaknuo kako je najteži korak onaj prvi.
- Jednostavno skupite hrabrosti i krenite! Nakon toga sve je puno lakše i zasigurno ćete uživati i jednom ćete zahvaliti sami sebi što ste se odvažili - zaključio je.