Zdravka i Ivan ruše sve predrasude - upoznajte par čiji je ured moderna kabina šlepera poznate zadarske firme: "Kad se posvađamo, ne pričamo do Viga!"

Piše Matea Gugić Magaš

3. listopada 2021. - 11:50

Zdravka Bašić i Ivan Čota, par koji vec 18 godina vozi šlepere po Europi, a posljednjih devet rade u zadarskoj firmu Marikomerc.<br />

Zdravka Bašić i Ivan Čota, par koji vec 18 godina vozi šlepere po Europi, a posljednjih devet rade u zadarskoj firmu Marikomerc. Jure Miskovic/Cropix

Njihova se ljubav mjeri u kilometrima, u satima provedenim na cesti, za volanom, na putu koji prosječan čovjek prođe u cijelom svom životu. Ako i tad!

Oni su Zdravka Bašić iz Prugova (37) i Ivan Čota (43) iz Trilja, partneri u ljubavi i na poslu. Njihov je ured kabina modernog šlepera poznate zadarske tvrtke "Marikomerc" i ni jedan im dan, posljednjih 18 godina koliko su u poslu, nije isti. Godišnje prođu više od 200 tisuća kilometara, a toliko su ludi za vožnjom da kad su kući, u Kaštelima, nakon tri dana ”mirovanja” moraju ”skoknuti” barem do Šibenika.

Iz kafića u kamion

Kad razgovarate s ovim simpatičnim parom, osjetite koliko se vole, baš kao i ono što rade. Njihova je ljubav jednaka kao i prvog dana. Upoznali su se sad već davne 2003. godine u kafiću gdje je Zdravka konobarila puna tri dana. Čim su se pogledali, znali su da je to – to.

- Ivan je radio za mog gazdu koji je, osim kafića, imao i prijevozničku firmu. Kad je ušao kroz vrata kafića, kad su nam se pogledi sreli, znala sam da želim biti s njim. I tako je bilo, počeli smo hodati, no Ivan je vrlo brzo ponovo morao na put. Nisam mogla zamisliti da ga ne vidim i ne čujem više od 15 dana pa sam dala otkaz u kafiću i otišla s njim. Za početak, samo da mu pravim društvo – započinje Zdravka njihovu zanimljivu ljubavno-poslovnu priču te nastavlja:

- Kad sam se vratila s Ivanove druge ture, moj je otac skužio da su stvari ozbiljne, da se jako volimo i da ne mislim stati s putovanjima pa mi je uplatio C i E kategoriju za kamione. I bio je presretan što se nisam zaljubila u kakvog pilota jer bi onda to puno skuplje platio – smije se Zdravka, koja je tako s 19 godina upisala autoškolu za vožnju teretnih vozila.

- Možete li samo zamisliti kako mi je bilo? I danas kad vozim škljocaju aparati i rade mobiteli jer je svima čudno vidjeti ženu za volanom šlepera od 650 konja, onda znate što sam tada, prije gotovo 20 godina, kao mlada djevojka prolazila. Bilo mi je toliko užasno da sam nekoliko puta htjela odustati. Muški kolege bili su nepodnošljivi, a i sam mi je instruktor govorio što mi ovo treba, da odustanem, da odem i nađem nešto prikladnije svom spolu. Često sam doma dolazila plačući, iako je moja vožnja bila besprijekorna. Za C kategoriju položila sam isprve, no nisam išla na E baš zbog te cjelokupne situacije – tužnim se glasom prisjeća Zdravka, inače po struci frizerka, koja je nakon toga upisala prometnu školu kako bi se prekvalificirala. Želja joj je bila putovati s Ivanom, a u isto vrijeme biti mu od koristi. Mnoge firme žele što više uštedjeti pa često na dalek put šalju jednog vozača koji u što kraćem vremenu mora dostaviti teret. Umor i pospanost najopasniji su za prometnu sigurnost, opasniji i pogibeljniji čak i od korištenja mobitela i alkoholiziranosti.

- Imali smo sreće pa smo prije devet godina dobili posao u ovoj zadarskoj firmi koja je zaista na razini, može slobodno parirati vrhunskim europskim tvrtkama. Naši su šefovi shvatili da im je dugoročno isplativije uzeti dva vozača, još k tome par. To je kao da imaju dva kamiona, samo što mi posao koji bi jedan vozač odradio u deset dana, odradimo u sedam – pojašnjava Ivan te dodaje da plan puta znaju desetak dana unaprijed jer iznenađenja ne smije biti.

Ne treba nam navigacija

- Sad idemo za Njemačku, pa onda iz Istre do Španjolske. Znamo apsolutno svaku stavku puta: kojim cestama idemo, gdje ćemo parkirati da odmorimo, a gdje da noćimo, gdje punimo kontejner, a gdje gorivo... Mi biramo rute koje su nama najbolje, na koje smo navikli, koje su sigurne, naravno uz uzimanje u obzir troškova prijevoznika. Nama navigacija više ni ne treba, u Vigu se snalazim bolje nego u Zagrebu – smije se Ivan te dodaje da su tijekom godina života na cesti zaista doživjeli svašta.

- Prošli smo cijelu Europu, nema države gdje nismo bili! Na ovaj način, iz kamiona, upoznaš zemlju i ljude bolje nego običan turist. Mi sad imamo prijatelja u Njemačkoj, Španjolskoj, Grčkoj, Italiji... Uz sve lijepe stvari koje uvijek volimo isticati, naravno da ima i onih manje lijepih. Bilo je tu i opasnih situacija kad su nam, na primjer, u Podgorici repetirali pištolje ispred kabine vrijeđajući nas ili na kad su nas tijekom noći, na jugu Francuske, omamili nekim plinom i ukrali 400 litara nafte i felge.

Naučili pet jezika, vidjeli cijelu Europu

Taj je dio Europe najopasniji za vozače, čak je i Sicilija sigurnija – u jednom dahu prepričava Ivan, a Zdravka se ubacuje:

- Istina je da ovaj posao ima dosta loših strana, od tih opasnosti koje vas vrebaju na svakom kantunu, do posljedica na zdravlje zbog dugih vožnji, pa do odricanja koja moraš podnijeti. Društvenog života gotovo ni nemamo, propustili smo velik broj krštenja, zaruka, rođendana, pireva, pogreba... Ali, mi ni za što na svijetu ne bismo mijenjali ovaj posao! Nama je ovo najljepši posao na svijetu jer smo upoznali toliko divnih ljudi, različitih kultura, probali sve spize Europe, prošli muzeje, prirodne fenomene, naučili pet jezika... Nitko nam to u životu ne može platiti. I jedan i drugi smo iz malih mjesta, proširili smo kroz posao horizonte, postali otvoreniji i tolerantniji. Sve što smo stvorili do danas stvorili smo sami, radom i žrtvom, i sad smo tu di jesmo i predivno nam je - govori Zdravka, zaljubljeno gledajući u Ivana.

Pitamo ih koliko uopće planiraju još voziti?

- Dokle god osjećamo leptiriće u trbuhu. A vjerujte nam, osjećamo ih i dalje i jedva čekamo na novi put – smije se ovaj par koji nema mira ni dok pričamo.

Pjevaju karaoke, užiavju u spizi

No, kao i svaki ljubavni par, imaju dobih i loših dana. U onim dobrima se stalno zezaju, prepričavaju dogodovštine, pjevaju karaoke na najboljem ozvučenju koje su mogli nabaviti, uživaju u autohtonoj hrani i otkrivanju novih mjesta. No, što rade kad se posvađaju? Ipak ne može jedan zalupiti vratima i samo otići.

- Jednostavno tih dana ne pričamo, pa ako treba i do Španjolske! Durimo se, svak odveze svoju rutu, ali bez riječi. Toliko smo skupa da već i ja imam PMS i budem lud tih dana – šali se Ivan, te naglašava da unatoč prepirkama posao nikad ne pati.

- Strogo smo odvojili poslovno od privatnog i tako funkcioniramo već 18 godina! Poštujemo se i jednostavno smo vrhunski tim. Prošli smo teške stvari u životu, koje su nas izgradile i zbližile. Lijepe stvari stvarno cijenimo, njih prepričavamo i njih čuvamo – govore i dodaju da uspomene ”hvataju” i aparatom pa su do sada skupili više od deset tisuća slika.

- Koliko smo god zemalja prošli, sa sigurnošću možemo reći da ni jedna nema, na tako malom teritoriju, ono što ima Hrvatska. Stvarno dok ne odeš i ne vidiš druge, nisi ni svjestan na kojem lipom mistu živimo! Zdravka i ja smo najbolji promotori naše zemlje, sve smo svoje inozemne prijatelje poslali tu, savjetovali im di da idu i što da vide i naravno, koju spizu da probaju. Kakvi ministri, mali ljudi su najbolja reklama – govori nam Ivan ponosno.

Ruše sve predrasude

Uskoro im dolazi najjači serijski kamion na svijetu ikad napravljen, od 770 konja. Stiže kao nagrada od šefa za vrhunski rad.

- Onda će moja Zdravka biti najmodernija vozačica na planetu. Tako i treba, zaslužila je – zaključuje Ivan, ljubeći je u čelo.

Ovaj genijalan par, čija je pozitivna energija zarazna, ruši sve predrasude o vozačima kamiona i zato svaki put kad pretječete nekoga od njih na autocesti, gunđajući što uopće voze, sjetite se da nema stvari koja vas okružuje da barem jednom na svom putu do vas nije bila u kamionu. Sve vam to omogućavaju vozači (i vozačice!), prelazeći stotine tisuća kilometara u svojoj putujućoj kući.

ŽRTVE ‘LOCKDOWNA‘ Najgori je bio povratak doma

U vrijeme najvećeg i najstrožeg "lockdowna", kad nitko nigdje nije išao i putovao, vozači kamiona su radili i spašavali svijet od nestašice hrane...

- U Europi su nas dočekivali kao kraljeve, policajci su nam na nadvožnjaku pljeskali, nikad nas nitko nije zaustavio na granici. Za njih smo bili "key workers", dok smo u Hrvatskoj bili širitelji zaraze. Nisu nam dali niti na WC! Iako bismo punili gorivo i ostavljali velike cifre na pumpama... Kroz Italiju smo prošli zatvorenih prozora, devet sati smo vozili bez prestanka da ne bismo imali problema kad dođemo doma. Nismo bili spremni na ono što nas je dočekalo na našoj granici: trebali smo toliko papirologije ispuniti, skoro su od nas tražili podatak di su nam babe rođene, da bismo u konačnici morali odraditi samoizolaciju iako nismo izišli iz kabine, a kamoli se s nekim sreli! Bili smo strašno razočarani načinom na koji se naša zemlja odnosila prema vozačima kamiona u vrijeme pandemije - prisjeća se Ivan.

ZDRAVKIN SAVJET Djevojke, vi to možete, ne dajte se!

S obzirom na to da je morala proći kroz sito i rešeto da bi danas sjedila na upravljačem jednog od najmodernijih kamiona na tržištu, upitali smo Zdravku ima li kakav savjet za djevojke koje žele postati vozačice teretnih vozila.
- Ne dajte se! Što god vam rekli, koliko god vas gazili, ne slušajte ih već gurajte svoje i ostvarite ono što ste naumile. Hvala bogu, vremena su se promijenila pa je danas ipak malo manje predrasuda i mislim da je djevojkama lakše nego meni kad sam krenula - savjetuje Zdravka.

PUNI KOMFOR U kabini je sve tip-top

Kabina "Marikomercova" šlepera koji voze Zdravka i Ivan moderno je opremljena i kad uđete u nju, imate osjećaj da ulazite u kakvu futurističku kamp-kućicu. Čim nogom (bosom!) stupite na kožni pod, odmah shvatite koliko se brinu oko svakog detalja. Uz caffe aparat, tu je i mikrovalna i mali frižider. Imaju krevete na kat, televiziju i, naravno, mikrofon za karaoke.

#ZDRAVKA BAŠIĆ #IVAN ČOTA #MARIKOMERC ŠOFERI