"Jesu li videoigre umjetnost?", naziv je rada mlade Zadranke Matije Vigato, studentice Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koja je prošlog tjedna dobila Rektorovu nagradu iz humanističkih znanosti za individualni znanstveni i umjetnički rad iz područja filozofije umjetnosti.
Kako se ova strastvena violinistica opredijelila za filozofiju i dizajniranje videoigara, otkrila nam je ona sama.
- Kakav je osjećaj primiti Rektorovu nagradu?
- Kada sam vidjela svoje ime na popisu, ruke su mi počele drhtati i suze su mi krenule. To je bio moj san otkad sam počela studirati, a budući da mi je ovo zadnja godina studija, rekla sam si da moram pokušati. Sretna sam što sam opravdala povjerenje i podršku svoje mentorice doc. dr. sc. Ivane Zagorac, svoje obitelji i dečka, te što su tom nagradom videoigre potvrđene kao ozbiljna tema za istraživanje – rekla nam je Matija, koja nikad nije mislila da će upisati studij filozofije, a kamoli osvojiti rektorovu nagradu u tom području.
Čuđenje nad svijetom
- Zašto si odabrala studij filozofije?
- Filozofiju sam oduvijek cijenila jer izaziva čuđenje nad svijetom, zaustavlja nas pred njim te uzdrmava naše pretpostavke i vrijednosti, uvijek iznova pozivajući na propitivanje. Otac i majka su mi završili studij filozofije pa su nam police u kući uvijek bile pune filozofskih knjiga. Sjećam se tajanstvenosti kojom su mi odmalena zračili naslovi kao što su "Svijet kao volja i predstava" i "Tako je govorio Zaratustra". Mama je često citirala Heraklita, a roman o povijesti filozofije "Sofijin svijet" čitala je zajedno s mojom sestrom Evom i sa mnom. Filozofiju sam odabrala i kao izborni predmet na državnoj maturi. Međutim, nisam namjeravala studirati filozofiju skoro pa sve do prijave za upis. Cijela moja srednja škola bila je posvećena violini i bila sam uvjerena da je to moj životni put. Trenutak prijeloma dogodio mi se kada sam shvatila da želim kreirati umjetnost i promišljati o njoj, što u sviranju violine tada nisam pronalazila. Baš u tom razdoblju sam zakoračila u svijet videoigara i svakim novim korakom oči su mi se sve više otvarale. Toliko razina estetskog, tolika intelektualna izazovnost, tolika sloboda spram toliko neistraženog. Od tada aktivno radim i na stvaranju videoigara i na promišljanju o njima, a dio tog mog životnog puta je i rad “Jesu li videoigre umjetnost?” Pritom mi je uzor moja teta koja se bavi lutkarstvom, a koja je pored teorijskog rada često sa studentima radila predstave – otkrila nam je Matija kako je sve počelo.
Dan ove mlade djevojke ispunjen je do posljednje minute. Osim što studira na diplomskom studiju filozofije, ona u slobodno vrijeme dizajnira videoigre, trenira hip hop i suvremeni ples. Završila je Gimnaziju Jurja Barakovića u Zadru te maturirala violinu u Srednjoj glazbenoj školi "Blagoje Bersa". Kako ona tvrdi, nema gubljenja vremena već je svrha života pronaći ono lijepo u njemu.
No, rekli bi zli jezici, kako se videoigre uklapaju u sve to? Ipak, jedno je istraživanje pokazalo kako videoigre mijenjaju naš mozak. Naime, igranje videoigara može promijeniti fizičku strukturu mozga na isti način kao što to činimo učeći čitati ili svirati klavir. Svjesna je toga i Matija.
- Što te motiviralo na pisanje ovog rada i bavljenje ovom temom?
- Ono što je mene intrigiralo jest, kako je onda moguće da djelo kao što je "Umjetnikov izmet", sastavljeno od 90 limenki navodno ispunjenima s po 30 grama stolice umjetnika Piera Manzonija bude smatrano umjetnošću, dok se to uskraćuje videoigrama u cjelini, uključujući i videoigru kao što je "The Witcher 3: Wild Hunt", koja obiluje uzvišenim elementima? Kako objasniti to da fotografija Piss Christ: (Immersion), na kojoj je prikazana plastična figura Kristova raspeća potopljena u urin umjetnika Andresa Serrana, dobije prestižnu nagradu za suvremenu umjetnost, dok se neke videoigre ne mogu prikazivati jer krše pravo slobode govora, a koje je istovremeno omogućeno u području umjetnosti? Zašto je toliko akademske pozornosti bilo posvećeno pitanju je li šah umjetnost i je li umjetnost estetski sport, a o pitanju jesu li videoigre umjetnost skoro pa se nije pisalo? Brojna takva i slična pitanja te burne rasprave izvan akademske zajednice signalizirali su potrebu za sustavnijim istraživanjem te problematike – pojasnila nam je Matija, ponovno iznenadivši svojim čvrstim, argumentiranim stavovima i bogatim vokabularom, što je danas prava rijetkost, posebice kod mlađih generacija.
- Možeš li nam približiti teze iz svog rada? Koji je zaključak u konačnici?
- U ovom sam radu razmotrila više relevantnih teorija umjetnosti kako bih propitala mogu li se videoigre uklopiti u neku od njih. Prema institucionalnoj teoriji umjetnosti, videoigre su se pokazale kao još uvijek rubni fenomen jer je zainteresiranost svijeta umjetnosti za njih još u začetku. Prema povijesnoj teoriji umjetnosti, videoigre se mogu vidjeti kao nastavak povijesti umjetnosti tek kao medij u cjelini ili svojim žanrovskim ponavljanjem. Estetska teorija umjetnosti kao distinktivno svojstvo umjetničkih djela vidi to da su stvorena kako bi pružila estetski užitak. Videoigre, iako ono estetsko nerijetko sadrže u velikoj mjeri i kao rezultat namjere autora, po toj se teoriji ne mogu zvati umjetnošću ako se ono estetsko gleda kao jedina funkcija, jer kao funkciju nužno sadrže igru. Po klaster teoriji umjetnosti, umjetnost je artefakt koji posjeduje većinu određenih karakteristika umjetnosti, a koje se među teoretičarima razlikuju. Neke od karakteristika koje navode teoretičari Berys Gaut i Dennis Dutton su, na primjer, estetski užitak, emocionalnost, intelektualna izazovnost, vještina umjetničko-tehničke izvedbe, kapacitet za prenošenje složenih značenja, imitacija i dr. U analizi se pokazalo da su se sve karakteristike umjetnosti koje su nabrojali navedeni autori ostvarile na ovaj ili onaj način u pojedinim videoigrama, dok mnogi pojedinačni slučajevi videoigara zadovoljavaju većinu uvjeta i time se mogu smatrati umjetničkim djelima. Budući da klaster teorija umjetnosti najbolje može objasniti kompleksnost i promjenjivost koncepta umjetnosti te opravdati umjetnički legitimitet ostalih oblika umjetnosti, zaključila sam da se videoigre, plod informatičke revolucije 20. stoljeća, mogu smatrati novim oblikom umjetnosti – približila nam je cjelokupni koncept svoga rada Matija, te nas ponovno ostavila bez riječi. Ostalo nam je samo saznati kakvi su joj planovi za budućnost.
Uzbuđena zbog videoigre
- Namjeravam upisati doktorski studij filozofije, najvjerojatnije u području filozofije umjetnosti i filozofije igre, završiti još jedan diplomski u području primijenjene informatike (razvoj računalnih igara) i zaposliti se u nekom studiju za razvoj videoigara. Ono zbog čega sam jako uzbuđena je i videoigra "Empathy Path", koju radim u timu pod mentorstvom Gamechuck studija. Ta videoigra dio je projekta "Interactive Empathy", koji provode Goethe-Institut Kroatien i Institut français de Croatie u okviru Francusko-njemačkog kulturnog fonda, a trebala bi izići u jedanaestom mjesecu – otkrila nam je Matija, a mi joj želimo puno sreće, iako ne sumnjamo da će uspjeti u svemu što je zacrtala.