Ovo sam ljeto odlučio biti luđi nego što to obično bivam, a mnogi će se složiti da je moja razina, reći ćemo, avanturističkog duha – i, da, koristim ovo samo kao eufemizam za ludilo, natprosječne visine. Radio sam dosad svašta u životu, ali visina sam se nekako i dalje bojao. Onda mi se život urušio pod potrganim tenisicama kojima osvajam svijet zbog čega sam postao toliko apatičan da sam odlučio skočiti s padobranom čisto da malo uznemirim svoje usnule unutarnje pokretače. S vremenskim odmakom, u životu nisam donio bolju odluku, piše novinar portala 100posto.
Avanturu života omogućila mi je predivna ekipa iz zadarskog ADV-a (Adventure Driven Vacations) na čije je čelo zasjeo uvijek nasmijani Grgo Miočić. Riječ je o ambicioznom projektu koji već godinama turistima nudi nešto drugačiji vid turizma, a Miočić je bio prvi na ovim prostorima koji je prepoznao neiskorišteni potencijal ove turističke niše. Njihova sezona traje gotovo čitave godine, a ne lete jedino kad im to vremenski uvjeti ne dopuštaju budući da im je sigurnost avanturista uvijek važnija od bilo čega drugoga, pa i novca.
Najljepši zalazak sunca u mom životu
„Volio bih ljudima samo objasniti da mi padobranci nismo nikakvi ludi vanzemaljci. Mi smo opušteni veseljaci i zajebanti. Ljudi često misle da smo luđaci jer skačemo s padobranom, ali nakon što čovjek prvi put skoči shvatit će zašto smo stalno toliko sretni.“ Ne brinite, nisam mu ni ja vjerovao dok nisam skočio. Tih par minuta apsolutne bistrine čovjeku promjeni perspektivu. „Kad si u zraku ne misliš na račune, kredite, ljubavne probleme.“ I to je apsolutna istina.
Polako se penjemo na visinu od 3.000 metara s koje ćemo skočiti. Rastvara se prekrasan krajolik. Pod nama Ravni kotari, lijevo Kornati, desno Velebit. Zalazak sunca. Upijaš ljepote, možda ti je zadnje, ali nije ni najmanje važno jer je doista toliko lijepo. Ja govorim o tome kako se od skoka jedino više bojim da u letu ne izgubim tenisicu. Jer, kako ću? Subota je, a ja se moram vratiti u Zagreb.
Vratio sam se kao promijenjen čovjek
Taj sam dan slomio sebe i ništa više nakon toga nije isto, piše 100posto. Ne bojim se više visina, barem ne panično, a što je još važnije, lakše se otvaram ljudima. Problemi su mi manji, promijeni se čovjeku ipak perspektiva. Prioriteti su mi u jačem fokusu. Nisam više tjeskoban, a kad me tjeskoba i napadne, jednostavno pred zatvorene oči prizovem sve one slike i osjećaje koje sam imao prilike doživjeti s Grgom i njegovim timom. „I, što kažeš“, pita me kad je sve gotovo. „Kad možemo opet?“
Od te ljetne subote, kad zatvorim oči, pod sobom imam zadarski arhipelag s jedne strane, Velebit s druge, dok preda mnom zalazi sunce. Apsolutna sloboda i nepregledna sreća, a skočio sam samo jednom. Zamislite sad da skačete svaki dan između četiri i osam puta, koliko se put dečki iz ADV-a prosječno dnevno strmoglave iz aviona.