Veliki prijatelj, veliki čovjek i veliki umjetnik. Duša od čovjeka... - potreseno nam je glazbenik Miroslav Škoro opisao svog prijatelja Ivu Gregurevića, velikana hrvatskog glumišta, koji je preminuo u 67. godini života. Pokojni Gregurević je svoje prijateljstvo sa Škorom pred javnošću zapečatio još 2013. godine gostovanjem u spotu njegove pjesme "Zašto lažu nam u lice", koja progovara o egzodusu Hrvata.
U videobroju na čijemu kraju vrišti apel "Hrvatsku je od 2001. do 2012. napustilo 110.000 ljudi", uz pokojnog Ivu Gregurevića pojavljuju se i njegovi kolege Hrvoje Klobučar, pokojna Marija Kohn, Filip Radoš, Ivana Gudelj, Vedran Mlikota, Anja Šovagović-Despot, Danko Ljuština, Slaven Knezović, te članovi udruga "Eko-etno selo Stara Kapela" i "Sv. Antun" iz Batrine. Miroslav Škoro i Tihomir Žarn potpisnici su scenarija spota koji je u jednome kadru snimio vrsni Mario Delić.
- Kad smo radili taj spot, naravno da je dobiti Ivu u jedan takav projekt bilo 'vau'... Ali ja sam njemu u jednoj rečenici rekao što radim, ma ne znam jesam li mu uopće i objasnio. Odmah je pristao, došao na snimanje i u toj jednoj maloj sceni bio maestralan – prisjetio se Škoro, gorko napominjući da su prije pet, šest godina govorili o nečemu o čemu sada svi trube.
- Bio sam blagoslovljen što sam imao takvog čovjeka i pokojnu Mariju pored sebe, kao što sam blagoslovljen što imam svog rođu Vedrana, Hrvoja, Ljuca, Filipa, Ivanu... Snimali smo jednog iznimno hladnog dana u Staroj Kapeli, selu u kojemu danas živi samo nekoliko bakica. To je selo koje više ne postoji, a nekoć je u njemu živjelo 200-300 duša. Jedan poduzetnik napravio je tamo etno selo, a mi smo došli jednog jutra i snimili spot iz jednog kadra, na štopericu.
Snimatelj Mario je s kamerom u rukama trčao kroz selo za akterima spota sve do ulaska u kuću i tu je kamera stala, da bi onda krenuo hodati unatrag. Digli smo ga na jedan kran i tako je snimljen onaj mali egzodus iz jednog sela. Triput smo ponavljali snimanje i otišli se malo zgrijati. Kad smo pustili glazbu ispod slike, prvi put napravili spoj jednog i drugog, nije bilo čovjeka u prostoriji koji nije pustio suzu - s tugom u glasu će Škoro, što zbog odlaska prijatelja, što zbog tematike pjesme "Zašto lažu nam u lice".
;
Nije to bio prvi put da se uz Škorinu pjesmu veže lik glumačkog velikana - u spotu za njegovu "Ne dirajte mi ravnicu" u izvedbi Zlatnih dukata davnih je godina glumio pokojni Fabijan Šovagović.
- Najprije je bio Šovo, onda je bio Ivo. Oni su u tom glumačkom svijetu ta naša ravnica i Slavonija, taj Đuka Begović, Kozarac... Najbolje je rekao Kozarac kroz Đuku Begovića: "Đuka radi to što radi, ne da tilo opije nego da dušu smiri". Ivo je bio čudesan čovjek, od njega se dalo puno učiti. Čovjek koji je pokazao da postoje stvari koje su vrednije od svega ovoga svijeta u kojemu mi živimo, a naš svijet je izrazito materijalan. Ivin svijet, kao i Šovin svijet, svijet svih tih nekih mojih velikih prijatelja nije materijalan i vjerojatno nije od ovoga svijeta - kaže Škoro.
- On je živio život onako ga čovjek i treba živjeti – nije živio u virtualnoj stvarnosti nego u životu. Takav se rodio, tako je snimao, tako je radio, tako je prijateljevao, tako i otišao. On je stvarno život i veći od života, u ovom vremenu u kojemu je s jedne strane sve podložno materijalnom, a s druge strane su prijateljstva i odnosi s ljudima vrlo virtualni. Kod Ive nije bilo virtualnog... Ja od Ive Gregurevića nikad nisam primio glupu videoporuku.
On, kad je nešto trebao, il' je zvao il' smo našli – priča glazbenik. Pred očima mu slika jednog susreta s pokojnim Gregurevićem na njegovim Danima hrvatskog filma u Orašju. Glumac je kuću u Donjoj Mahali nadomak Orašja gradio za vrijeme najveće ratne ofenzive, jer svoje selo i rodni kraj nikada nije namjeravao napustiti. Uvijek je govorio: "Ne mogu oni porušiti koliko mi možemo izgraditi". I kad su prije nekoliko godina poplave potopile Posavinu, a "platila" i njegova kuća u Donjoj Mahali, ponovno je zasukao rukave i obnovio je.
- Jednom, kad sam došao na njegov festival, a malo sam kasnio jer je uvijek bio u vrijeme Požeškog festivala, zatekao sam ga kako sjedi u svojoj kući, sav utučen i zabrinut. Gomila svijeta oko njega u toj novoj, prekrasno renoviranoj kući... Velim ja njemu: "Bok, di si, kako si?!", a on će meni: "Znaš ti di je Sokol?" Imao je jednog malog psa koji se zvao Sokol, a Sokol se u toj gunguli, gomili ljudi, izgubio. Negdje je bio po Donjoj Mahali, po Orašju, Posavini... Ivo je do svoje srži bio čovjek umočen u život – apostrofirao je Miroslav Škoro.