Reagiranje djelatnika OŠ Petar Zoranić Nin na pismo gradonačelnika Nina Emila Ćurka, prenosimo u cijelosti:
Zamislite svijet u kojem sretno živite, zaštićeni od okoline. I smijete se i vjerujete da su svi s kojima dijelite radno okruženje sretni s vama. I jesu. Imate standardne sitne životne probleme koje riješavate u hodu i dalje sretno i s osmijehom na licima. I vašim i dječjim. I idete, napredujete, savladavate prepreke, nekad teže, nekad lakše, ali vam ništa nije teško, jer su djeca bitna. I promatrate ih svakodnevno i sretni ste jer ste s njima, jer radite posao koji volite. I ne vidite nesretnu djecu, vidite male ljude koje ste svi zajedno uspjeli izvesti na pravi put. I bude suza na rastanku, ali je srce veliko k'o kuća jer ste bili dio njihovog života. I uvijek ostane ono na kraju 'javite se, tu smo za vas'. I svi odrade svoj posao. Svi su jednako važni. I učiteljice i profesori i stručna služba i ravnatelj. I 'tete' čistačice. Svi.
I onda vam netko kaže da to što radite ne valja, da ste obični uhljebi instruirani od bahatog rukovoditelja. Da su vam djeca nesretna, da nemaju grijanje, da im iznad glave stoje osinjaci, da borave u nekoj zgradi opasnoj po život. Da grad Nin doživljava ekspanziju u razvoju na svim nivoima, a institucija koja se bavi odgojem i obrazovanjem budućnosti ninske djece iz godine u godinu stagnira. Stagnira? Da se netko kiti njihovim uspjesima. Netko tko nije zaslužan.
Ne zanimaju nas datumi, ni pravni članci. Naš 'prosvjetarski' mozak ne pamti takve stvari. Mi smo tu za djecu, naš zadatak je iznijeti kvalitetne i dobre ljude na kraju osnovnoškolskog obrazovanja. Ne odlične učenike. Kvalitetne ljude. A djeca koja nisu sretna u sredini u kojoj borave, ne mogu postizati dobre rezultate na natjecanjima. Nesretna djeca, uništene generacije, djeca koja borave u zgradi koja je opasna po život ne mogu postići uspjeh.
Ispričavamo se ako krivo vidimo, ali se osjećamo kao Alisa u Zemlji Čudesa. Ono što mi vidimo su djeca koja dolaze redovito, bez zadrške, po čašu vode iz aparata, u ured stručne službe, jer, eto, žedni su... zaboravili su od kuće ponijeti... vidimo da redovito dolaze koristiti telefon zvati roditelje da im donesu u školu nešto što su zaboravili, da dođu po njih jer su im zaboravili reći kad škola završava... da dolaze sa svim svojim velikim i malim problemima kod nekoga od nas da ih riješimo, vidimo da u školi vlada pozitivno ozračje i atmosfera. Ne vidimo uništene generacije. Ne vidimo stagnaciju. Vidimo da nam djeca postižu rezultate na natjecanjima i da nemaju problema u nastavku daljnjeg školovanja. Jer smo svi odradili svoj dio zadatka onako kako smo najbolje znali. S ljubavlju. Ne mislimo da smo nepogrešivi. Ne mislimo da ne možemo biti bolji. Uvijek možemo. I trudit ćemo se.
Vrijeđa nas što nam netko drugi govori kako ne valjamo, kako smo uhljebi i neradnici i kako smo instruirani od strane bahatog rukovoditelja. Jedini rukovoditelj nam je, dragi gospodine Gradonačelniče, ljubav prema našem pozivu i djeci. Žao nam je što situaciju ne vidite našim očima, jer, vjerujte, naš pogled na svijet je puno ljepši.
S poštovanjem,
djelatnici Osnovne Škole Petar Zoranić Nin
(podaci poznati redakciji)