Ispuštanje oko 250 tisuća litara mazuta iz bivše tvornice glinice kod Obrovca u krško podzemlje samo je vrh ledene sante zagađenja kanjona i rijeke Zrmanje tijekom zadnjih 30-ak godina za koje nitko do danas nije odgovarao.
Razmjeri onečišćenja okoliša tog zaštićenog krajobraza uključuju i oko 44 milijuna litara opasnog lužnatog materijala, oko 5.000 litara visoko kancerogenog PCB ulja iz transformatora te stotinjak nestalih radioaktivnih doza tzv. mjerača protoka u „konzervama” od pet kilograma koji su seljaci u obližnjim Jasenicama kasnije koristili kao utege za sijeno!
Prema riječima našeg sugovornika, inženjera kemijske tehnologije i bivšeg zaposlenika propale tvornice, koji je kao stručnjak bio angažiran na zadnjoj, trećoj fazi njene sanacije od 2006. do 2010. godine, neodgovorni i kriminalni postupci pojedinaca prilikom demontaže tvorničkih postrojenja u okoliš su ostavili oko 120.000 kubika raznoraznih medija korištenih u postupku proizvodnje glinice iz boksitne rudače. Podsjetimo, naš je izvor nedavno za Slobodnu Dalmaciju otkrio kako je mazut u podzemlje Zrmanje završio zahvaljujući kradljivcima starog željeza koji su presjekli čelične cijevi između dvaju spremnika za mazut, što je osobno otkrio 16. travnja 2004. godine.
- Kad govorimo o dugotrajnom onečišćenju okoliša na lokaciji Bravar, govorim o razdoblju nakon zatvaranja tvornice 1982. pa sve do 2006. godine, kada počinje završna faza sanacije tvornice u kojoj su odstranjeni tankovi s mazutom i preostali dijelovi nekadašnjih postrojenja. Nemojte zaboraviti da je tvornica nastala političkom odlukom, ali i da je političkom odlukom zatvorena u trenutku kada su svi njeni kapaciteti radili punom snagom. Od tada pa praktički do početka izvođenja radova na trećoj fazi sanacije prije desetak godina, iz te se tvornice odnosilo, kralo i prodavalo bez nadzora. Oni koji su bili zaduženi za demontažu tvornice ujedno su se bavili i prodajom dijelova, tako da su na tome odlično zaradili. Danas se neki od njih javljaju i prozivaju državu i druge kao odgovorne za onečišćenje, a oni su tome istinski kumovali, jer su dozvolili da se sanacija pretvori u kriminalnu rabotu s dugoročno štetnim posljedicama za okoliš – tvrdi naš sugovornik.
U javnost je ponovno odlučio istupiti nakon što je na društvenim mrežama i portalima pročitao reakcije na svoje izjave koje je dao za Slobodnu Dalmaciju u vezi ispuštanja mazuta. Među najgorljivijima napadačima je prepoznao upravo najodgovornije ljude u postupku prijeratne, ali i poslijeratne sanacije bivše tvornice. Baš ti najodgovorniji pojedinci i njihovi kompanjoni sada prozivaju druge za poslove u kojima su sami sudjelovali, lopovi sad viču „drž'te lopova”, komentira naš sugovornik.
- Nitko od njih neće kazati tko je prije rata naredio i proveo miniranje 22 tankova lužnatog materijala. U svakom spremniku je bilo oko 2.000 kubičnih metara te opasne tvari, pa kad to pomnožite dobijete činjenicu da je 44.000 kubika lužnatog materijala završilo u nezaštićeno tlo bivše tvornice!
Nitko od njih neće kazati kada je i gdje nestao bakar i ulje iz transformatora bivše energane snage 20 megavata koja je radila na mazut. Netko je ukrao tri tone bakra vrijednog tri milijuna eura, a da bi izvukao bakar, iz tih je transformatora trebalo ukloniti ulje. Riječ je o najopasnijem mogućem otrovu, stručno ga zovu PCB, i visoko je kancerogen. Što mislite, da su ulje propisno izvadili i zbrinuli na propisani način? Naravno da nisu! – govori naš izvor i potom otkriva možda i najbizarniji dio ove nevjerojatne priče.
- Nitko od tih današnjih dušobrižnika ne želi objasniti kako je nastalo stotinjak radioaktivnih doza mjerača protoka. Oni su se čuvali u tzv. betonskih kioscima unutar tvornice i bili su spakirani u „konzerve” od po pet kilograma. Korišteni su u proizvodnji glinice, mjerili su brzina protoka uz pomoć radioaktivnih čestica, izotopa urana. Doza zračenja nije bila opasna za zdravlje. Koliko mi je poznato, nitko od ljudi koji su radili s njima nisu imali štetnih posljedica za zdravlje. Ali oni su imali svoju vrijednost i cijenu. Kad sam primijetio da su nestali prijavio sam sve policiji, a istraga je završena 2000. godine. Otkriveno je da je većina tih radioaktivnih „konzervi” završila u Jasenicama, u istom dakle mjestu odakle se danas javljaju neki „zabrinuti građani”, a koristili su ih seljaci kao utege za čuvanje sijena. Osim toga, krađom je uništeno i crpilište za vodu na Zrmanji, a kućišta transformatora su bačena u rijeku...
Na kraju naš sugovornik postavlja nekoliko pitanja, za svoje kritičare, ali i državne institucije: Kada su devastirane zgrade bivšeg Laboratorija i Upravne zgrade? Tko je potpisao ugovor o rušenju tvornice nakon Oluje? Ako su znali za radioaktivne doze, zašto to nisu prijavili nadležnima? Kada su i kako utvrdili da je izvođač radova na sanaciji ispustio mazut u zemlju? Znaju li da država zadnjem izvođaču, tvrtki Sava promet iz Sesveta, za koju je i sam radio, nije platila ni lipu, jer je postavljeno bilo takvo da je vrijednost sirovina ostalih nakon svih pljački pokrila troškove sanacije? Konačno, pita se koje su radnje „zabrinuti građani” i državne institucije poduzeli u zadnjih 37 godina da spriječe ekološke incidente?
- Ova pitanja sam mogao odavno postaviti sa imenom i prezimenom. Ali ja nisam ni psihopata, niti se bavim optužbama bez argumenata. Ja postavljam pitanja, ne optužujem. Želio bih da se moje ime ne spominje, a ako bude trebalo to će se na sudu dogoditi – poručuje naš sugovornik.
Četiri zločina nad tvornicom glinice
Naš izvor smatra da je nad tvornicom glinice kao političkim projektom počinjeno nekoliko „zločina” koji su spriječili da se njena sanacija provede na korist cijele zajednice.
- Prvi zločin je bio prekinuti tvornicu u punom radu. Drugi je bio prepustiti prodaja dijelova i tehnoloških postrojenja istim onim ljudima koji su je trebali demontirati. Treći zločin je bio uništenje energane na mazut koja se uz minimalne prepravke mogla prebaciti na novi energent, plin, čiji cjevovod upravo prolazi tim dijelom županije. Četvrto, tvornica je imala najsuvremenije peći za glinicu, u njoj se kao mogao proizvoditi cement iz boksitne rudače, kao što se to radi u Puli. Međutim, umjesto toga, dobili smo rušenje, miniranje, pljačku i zagađenje okoliša – kaže naš sugovornik uz napomenu da ga ništa ne pitamo o sanaciji bazena lužine u koje je država ulupala nekoliko desetaka milijuna kuna, ali još uvijek nisu sanirani.
Pokrenuta peticija za spas Zrmanje
Potaknuti najnovijim ekološkim incidentom na Zrmanji nevladine udruga „Bioeduca“, „Zrmanja Eko“ i građanska inicijativa „Zaštitimo Zrmanju, Velebit i Novigradsko more“ pokrenule su peticiju za spas kanjona Zrmanje na internetskim stranicama www.citizengo.org.
„Peticija za spas kanjona Zrmanje pokrenuta je kako bi široj javnosti ukazali na obim i važnost problema te potaknuli nadležna tijela i institucije da hitno pokrenu sveobuhvatne radnje kojima će se utvrditi propusti u sanaciji tvornice glinice te trenutni rizici i poduzeti adekvatna rješenja kojima će se rijeka Zrmanja trajno zaštititi od daljnjeg zagađenja. Zrmanja je jedna od najljepših hrvatskih rijeka i spada u zaštićeno područje Natura 2000. Prema hrvatskim zakonima odgovorni u ovakvim slučajevima počinitelji su teških kaznenih djela jer dugoročno zbog trovanja tla, zraka i pitke vode ugrožavaju okoliš (Članak 193 Kaznenog zakona) i ljudsko zdravlje (Članak 192. Kaznenog zakona). Zato nam pomozite da uvjerimo Ministarstvo zaštite okoliša i energetike da je situacija na Zrmanji alarmantna, da se radi o situaciji koja traži hitnu reakciju i mobilizaciju svih stručnih službi i da su upravo oni dužni pokrenuti niz radnji koje će u konačnici trajno zaštiti kanjon Zrmanje. Smatramo da je bilo kakvo daljnje ignoriranje problema neodgovorno, neetično i protuzakonito”, ističu među ostalim pokretači peticije.