Drugi dan nove godine napunio je Obrovac novinarima. Stigle su ekipe istraživačkog magazina „Provjereno” Nove TV i „Labirinta” HRT-a, došle su gotovo sve redakcije zadarskih medija zbog tiskovne konferencije saborskih zastupnika MOST-a... Svi traže odgovor na dva pitanja: prvo, tko je odgovoran za curenje mazuta u kanjon Zrmanje i drugo, iako je prvo zagađenje Zrmanje registrirano 2002. godine, zašto nitko od nadležnih, prije svega iz Hrvatskih voda, u tih 18 godina nije ništa poduzeo da se takvi ekološki incidenti spriječe ili makar umanji šteta od zagađenja na zaštićeni krajobraz tog jedinstvenog riječnog estuarija od Obrovca do ušća u Novigradskom moru?
I onda kada je već izgledalo da je priča o mazutu u Zrmanji pomalo pala u drugi plan, sa stranica Slobodne Dalmacije je kao bomba odjeknula informacija da je tijekom sanacije tvornice glinice (od njenog zatvaranja 1982. pa do 2006. godine), u nezaštićeno tlo na području tvornice ispušteno oko 44 milijuna litara opasnog lužnatog materijala, oko 5.000 litara visoko kancerogenog PCB ulja iz transformatora te da je iz tvornice nestalo stotinjak radioaktivnih „konzervi” od pet kilograma, tzv. mjerača protoka, koje su mještani obližnjih Jasenice kasnije koristili kao utege za sijeno. Odjednom je svima, od Zagreba do Zadra, došlo do glave da je 250 kubika mazuta u Zrmanji obična flekica za sve ono što je u nju i njen okoliš godinama ispuštano. Nekih četiri-pet godina u vrijeme dok je tvornica radila, a pogotovo kasnije, tijekom njene sanacije prije i nakon Domovinskog rata.
- Ne znam zašto se sad o tome toliko diže prašina. Pa ovo je tko zna koji put da mazut plovi Zrmanjom... Sada i nije nešto puno iscurilo. Vi novinari! Kad ih trebaš, nema vas, a kad ih ne trebaš, evo vas... - zafrkava nas Miro Modrić, rođeni Obrovčanin, dok se ukrcavamo na aluminijski gliser kako bi obišli točno mjesto iz kojeg mazut već desetljećima curi u rijeku.
- Volim ovu rijeku kao svoju mater. Više smo žena i ja vremena proveli uz Zrmanju i na Zrmanji, nego na kopnu. Mene je Zrmanja odgojila, danas sam to što jesam zahvaljujući Zrmanji – kaže Miro podsjećajući nas na svoje dane mladosti kad je rijeku kao mladi ronilac preplivao i preronio uzduž i poprijeko naganjajući oboritu ribu.
Nekada je radio u tvornici glinice na obližnjem Bravaru, a sada je domar u Pučkom otvorenom učilištu. Kao vrsni poznavatelj Zrmanje po potrebi vozi ovaj gliser i vlasništvu Grada Obrovca. Nekidan je s njim vozio zadarskog župana Božidara Longina koji se na mjestu događaja htio uvjeriti u razmjere zagađenja rijeke. Društvo mu je pravila viša vodna inspektorica Tea Markoč i voditelj ispostave Hrvatskih voda u Zadru Ivan Peša. Navodno je tada donesena odluka da se na teren hitno pošalje tim stručnjaka koji će započeti sanaciju onečišćene obale.
- Trebalo su doći danas, oko podne i po, ali, evo, još ih nema... – govori nam Miro koji je i ekipu za sanaciju onečišćenja iz Zagreba trebao odvesti do izvora zagađenja.
Za mazut u Zrmanji doznalo se u ponedjeljak 23. prosinca, a Davor Perić, ravnatelj županijske Javne ustanove Natura Jadera, koja skrbi o zaštiti kanjona Zrmanje, rekao nam je da su ribari u Novigradu masne mrlje na moru primijetili dva dana ranije, u subotu 21. prosinca. Istog je dana informacija došla i do Igora Jurjevića, mladog Obrovčanina i entuzijasta, koji je odmah pohitao do Jezera, mjesta gdje mazut podvodno izbija u rijeku, i podigao dron. Tako su nastale snimke koje su šokirale Hrvatsku. Kilometarski trag mazuta preplavio je zelenu rijeku i neposredno pokazao da priča o ekološkoj katastrofi nije pretjerana.
- Ovo je sad ništa – kaže Miro. - Sjećam se, prije nekih desetak godina, mazuta je toliko bilo u rijeci da je zacrnio i desnu i lijevu stranu korita, a trag je danima išao od Jezera do Novigradskog mora. Sada je većina mazuta ostala na ševaru, samo na desnoj strani rijeke. Do Novigradskog mora nije gotovo ništa ni došlo – spušta loptu Miro.
Ne da bi umanjio štetu, već da bi ukazao kako se količina mazuta pohranjenog u kraškom terenu kanjona nakon toliko godina očito smanjila, kako su je prijašnje bujice podzemnih voda već dobrano isprale, i kako bi ovakvih incidenta u budućnosti trebalo biti sve manje.
- Evo nas kod smokve – uspori Miro lagani gliser pokazujući prema desnoj strani rijeke. - Tu mazut izlazi. Vidite onaj ševar, one tamne mrlje? E, gdje je ševar tamniji, to znači da mazut baš tu izbija – pokazuje rukom.
U dužini od nekoliko stotina metara na pet-šest mjesta žuti ševar se potpuno zacrnio. Kad se gleda nizvodno, na ševaru se vidi tamnosmeđa crta, crni rub gotovo metar viši od površine rijeke, kao da ga je netko pošarao crnim pinelom.
- To je granica. To vam je mjera visine rijeke kad je u njoj bilo mazuta – objašnjava nam Miro ukazujući na kamenu obalu gdje tragovi mazuta jasno pokazuju vodostaj rijeke prije desetak dana. Približavamo se do samog kraja, a fotoreporter Luka snima detalje grmlja i ševara zacrnjenog uljastom tekućinom. U zraku se širi miris nafte kao da smo na nekom prirodnom nalazištu. Mazutni tragovi vide se u dužini od nekih pola kilometra, možda i više...
- Sada smo oko 3,5 kilometra udaljeni od Obrovca, nizvodno. Tu mazut prodire u rijeku iz podzemnih vodotokova. Tih izvora ima više, na nekoliko mjesta i dolje su nizvodno idućih možda pola kilometara. Nakon toga mazuta više nema. Nema ga ni kao izvora, ali nema ga ni na obalama rijeke. Jednostavno ga je upio ševar – govori Miro.
Upozorava nas da straha za ljudsko zdravlje nema. Naime, voda za piće se crpi iznad Jankovića buka, koji je dobrih pet kilometara iznad Obrovca, odnosno oko sedam-osam kilometara od mjesta gdje mazut ulazi u Zrmanju. Odatle do ušća u Novigradskom moru, još je najmanje toliko. Zato mazut može izravno naškoditi prirodi, ribama, školjkama, biljkama i pticama, ali ne i čovjeku.
- Ako mene pitate, najbolje bi bilo to zapaliti. Ovdje se ptice ionako ne ležu, mazut izgori, a ševar se obnovi za nekoliko mjeseci. Ali nemojte to pisat, to ja ovako razmišljam naglas, za sebe...
Gore iznad naših glava iznad te desne strane rijeke nekadašnja su postrojenja propale tvornice glinice. Iz njenih spremnika za mazut u nezaštićeno je tlo ušlo oko 250 tisuća litara mazuta. Dogodilo se to prije 2002. kada su registrirana prva zagađenja rijeke. Neki tvrde da ih je bilo i prije 1990., osam godina nakon prestanka rada tvornice, kada je već dobar dio njenog postrojenja bio rastavljen i prodan u dijelove i staro željezo. Miro nam pažnju skreće na bijelu, poput pijeska bijelu naslagu ispod čamca.
- To je hidrat iz lužine – dobaci.
- Mislite, lužine iz tvornice? Zar je i ona završila u Zrmanji?
- Eh, da je li završila! Nema što iz tvornice u rijeku nije išlo. Još dok je radila, u rijeku se svašta ispuštalo – kazuje Miro i vozi nas do obrovačkog groblja smještenog tik uz samo desno obalu rijeke, skrivenog pod visokim čempresima. Na obali prije groblja pokazuje nam potopljeni ispust od velike betonske cijevi.
- Tu su fekalije iz tvornice završavale u rijeku. Gore je bio pročišćivač i takva, pročišćena kanalizacija bi se ispuštala u rijeku - govori Miro. Kasnije smo doznali da se ista infrastruktura, koja se još vidi u pejzažu brda, koristila za oborinske vode iz kruga tvornice. Nakon zatvaranja tvornice, ispust je začepljen raznoraznim komunalnim otpadom i danas više nije u nikakvoj funkciji.
- Zrmanja je, prijatelju, moj život. Sve što sam postigao u životu, sve najljepše stvari, dogodile su mi se uz rijeku ili zbog rijeke. Vrijeme je da je ostavimo na miru za nove generacije. Ja, ti, mi više nismo bitni. Dolaze novi, mladi, njima rijeku treba ostaviti – pozdravlja nas na kraju Miro Modrić.
Bez odgovora iz Hrvatskih voda
Još u ponedjeljak 30. prosinca vodopravnoj inspektorici Tei Markoč iz državnog inspektorata uputili smo nekoliko pitanja u vezi zagađenja Zrmanje, ali do zaključenja ovoga teksta odgovore nismo dobili. Iz Hrvatskih voda su nam u četvrtak rekli da su naša pitanja upućena inspektorici dobili tek u petak oko 10 sati i da će odgovoriti na upite, ali kada, tajnica nam nije znala reći.
Nas je, podsjetimo, zanimalo što je inspektorica poduzela nakon izlaska na teren i što se namjerava poduzeti da se slični incidenti ubuduće ne bi događali? Odnosno, zašto Hrvatske vode 15 godina nisu ništa poduzele da zaustave istjecanje mazuta u rijeku. Naime, prema riječima stručne savjetnice iz Javne ustanove Natura Jadera, biologinja Morane Bačić, rješenje za sprječavanje curenja mazuta u Zrmanju postoji od 2004. godine, ali do danas nije primijenjeno.