"Nije me puštao. Osjećala sam se kao paralizirana. Kad me je ipak pustio, pobjegla sam, a sjećam se da mi je zadnji dio haljine bio mokar. Još uvijek se sjećam: to je bila mala haljina koju mi je moja majka napravila. Ona je bila krojačica. Zeleno-bijela karirana haljinica s okruglom kragnom....Voljela bih da svijet bude pažljiviji u obrani krhkih ljudi, posebice djece i adolescenata. Oni često ne znaju kako se braniti".
Ovo je tek jedna od zastrašujućih ispovijesti, a iznijela ju je danas 79-godišnja Talijanka Giuliana. Njezino je svjedočanstvo popraćeno sumornim crno-bijelim portretom; još mnoge takve priče na isti su način prezentirane na izložbi u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu (postavljenoj do 24. rujna, uz naznaku da bi izložba mogla biti upriličena i u Splitu). Autor je talijanski fotograf i novinar međunarodnog ugleda, Simone Padovani.
SHAME - European stories, službeni je naziv dakle izložbe koju u Zagreb (možda i u Split, postoje naznake, saznajemo) dovodi organizacija Justice Initiative, a ista nosi snažnu poruku podrške žrtvama. Izložba se sastoji od niza fotografija osoba koje su ispričale svoje priče o zlostavljanju u djetinjstvu ili mladosti; mnoge su, na žalost, sebi oduzele život jer nisu mogle nastaviti dalje s teretom proživljenih trauma, osjećajem krivnje, srama, obezvrijeđenosti, straha.
Umjesto nekih žrtava na fotografijama su njihovi roditelji, kojima je također indirektno uništen život.
Oni koji su smogli snage živjeti dalje podijelili su svoja strahotna iskustva s javnosti kako bi ukazali na ranjivost djece - sve su se traume dogodile uglavnom u dječjoj dobi, premda ima i jezivih iskustava roditelja o krađi novorođene djece (Srbija). Prenosimo komprimiranu ispovijest 64-godišnje Srpkinje Dušanke, koju je tijekom svog opsežnog istraživanja također zabilježio Padovani.
- 20. studenog 1981. godine sretno sam stigla u rodilište Narodni front, misleći da sam došla roditi. Stigla sam u deset sati i deset minuta i vrlo brzo sam uočila da je cijelo osoblje pomalo nervozno. Nakon sat-dva rekli su mi da nešto nije u redu. Spremali su me za indukciju kako bi ubrzali porod. Bila sam uznemirena i uplašena. Primalja mi je rekla da okrenem glavu kako ne bih vidjela rođenje djeteta, jer ću navodno roditi mrtvorođeno dijete s pola glave.
Bila bih sretna kada bih mogla zagrliti svoje dijete. Rekla bih: "Gdje si, sine moj? Ti si mi sve na svijetu" - poručila je Dušanka.
Svjedočanstva i fotografije međunarodnog fotoreportera Padovanija - onih koji su smogli snagu progovoriti kako bi pomogli drugima - dolaze dakle i iz našeg susjedstva: Srbije, Slovenije, kao i iz Rumunjske, Grčke, Portugala, Španjolske... Pa i zemalja koje doživljavamo kao idilične za život, poput Švicarske i Skandinavije.
Čak i u Danskoj, zemlji u kojoj navodno žive najsretnija djeca i ljudi, ima užasavajućih priča o zlostavljanju i incestu, dok u alpskoj zemlji s divnim proplancima - Švicarskoj - ima ljudi koji su kao djeca proživjeli prisilni dječji rad i zlostavljanja seksualnog predznaka.
Sramotno je i poražavajuće statistički najučestalije zlostavljanje ono od strane svećenstva prema dječacima.
- Jednog dana u školi kada je padala kiša svećenik me je pozvao u svoju sobu da se osušim. Bio sam pomalo usamljeno dijete. Nisam igrao nogomet kao moj brat blizanac, koji je bio prirodni vođa. Bio sam usamljeniji tip osobe. Ovaj je čovjek vrlo dobro poznavao moj život i moju situaciju. Pozvao me je u svoju sobu kako bih se osušio, te je tu sve započelo. Zlostavljao me je više od godinu dana. Svakog dana - povjerio je danas 61-godišnji Fernando iz Španjolske, koji s pravom smatra da danas o sličnim pojavama treba govoriti otvoreno, bez tabua i tereta religije.
Zlostavljanje se događalo i u svijetu sporta, u našoj sredini je pak manje poznato i kolonijalno zlostavljanje koje se dogodilo nekoj djeci iz rasno mješovitih veza u Belgiji. Zlostavljanje u hraniteljskim ustanovama i sirotištima bilo je, nadalje, često u primjerice Rumunjskoj, dok je jezivo bilo pročitati iskustvo danas 58-godišnjeg Irca Conrada, koji je bio žrtva zlostavljanja u svrhu kliničkih ispitivanja, k tomu prisilno odvojen od majke.
- Bio sam podvrgnut eksperimentiranju na ljudima u Irskoj u ustanovi za majku i dijete koju vodi katolički red. Nekoliko djece mješovitih rasa, poput mene, izabrano je za ispitivanje cjepiva protiv dječje paralize 1965. godine, a bez pristanka naših majki. To je bilo kršenje Nürnberškog kodeksa (...) Kao djeca nismo imali glas, a nisu ga imale niti naše samohrane majke - rekao je Conrad.
Justice Initiative asocijacija izložbom je pružila podršku žrtvama diljem Europe kako bi javnosti otvorila oči i put prema pravednom rješenju. Valja reći da se u svim ovim sudbinama ne radi isključivo o zlostavljanju koje se dogodilo u prošlosti, nego i o životu nakon toga.
Nepravda, sram i psihička opterećenost tek su dio tereta kojega žrtve svakodnevno nose. Oni kojima je uništeno djetinjstvo i trajno obilježen život - ukoliko su uopće nastavili s njim.