Pomislite li koji put na pjevačicu Lidiju Bačić kad se spomene ministra Branka Bačića?
Glupo je, znam, tako nešto i upitati jer to dvoje nema ništa zajedničko osim prezimena, ali ja se često šašavo zabunim? Razgovaramo li o političkim prilikama u domovini i netko reče Bačić, meni u mislima dođe prizor one dojmljive mlade žene u uskoj haljinici i visokim štiklama. I umjesto bijesa i frustracije, neizbježnih kad se razgovara o političkim prilikama u domovini, odjednom mi dođe dragost i veselje kakvim nas obično ispunjavaju lijepi ljudi.
Pretpostavljam da je to nekakav podsvjesni čin. Vlastiti me mozak nekako ne želi više slušati. Moj centralni živčani sustav sam je shvatio da je glupo i besplodno razmišljati o nekakvom hadezeovskom bezveznjaku i jogunasto se prešaltao na pjevačicu, a kad se to dogodilo tri ili četiri puta zaredom, pomislio sam da mi mozak možda i nešto ozbiljnije želi poručiti. Pa zbilja, došlo mi je napokon, Lidija Bačić bila bi mnogo uspješnija ministrica graditeljstva od svoga prezimenjaka Branka.
Lille Bačić je druga pjesma
Stanovnici Banije, koji dvije i po godine uzaludno čekaju da Ministarstvo graditeljstva obnovi njihov potresom poharani kraj, ne bi, istina, ni s Lidijom brzo uselili u nove kuće, ali barem bi bili pošteđeni mučne prisutnosti još jednog Plenkovićeva pikzibnera. Branka Bačića su, pričaju mi, već počeli izbjegavati. Kad on dođe u Glinu i Petrinju, stradalnici ugase svjetla i televizore i čučnu ispod prozora da bi izgledalo kako u stambenim kontejnerima nema nikoga.
“Je li otišao?” šapću Banijci prestravljeno, a ja im se ne čudim i ne osuđujem ih. Ministar graditeljstva teško bi ikoga mogao očarati. Branko Bačić izgleda kao zaštitar u Emmezeti. Ali, Lidija Bačić je, naravno, druga pjesma.
Da pjevačica s onim svojim dugim vitkim nogama i kipućim dekolteom izađe iz crnog ministarskog Audija, svi bi je dočekali s limenom glazbom, cvijećem i papirnatim trobojnicama. Nju nitko ne bi psovao i vrijeđao što se kuće ne grade. Mnogi bi vjerojatno željeli da obnova bude i sporija, pa i da se sasvim zaustavi, samo da ih zanosna ministrica što dulje obilazi.
Ne bi to bilo loše birati ministre prema njihovu izgledu, ili bi to svakako bilo bolje od načina na koji se sad biraju. Andreju Plenkoviću važno je samo da su mu suradnici nesposobni kako bi njegova nesposobnost bila manje uočljiva. Zahvaljujući tome bizarnom kriteriju, danas u državnom vrhu imamo jednu zazornu skupinu muškaraca i žena čije je gluposti katkad upravo iscrpljujuće slušati.
Ministar obrazovanja Radovan Fuchs došao je na RTL žaliti se kako se za projekt cjelodnevne škole javilo premalo škola i iskreno se pojadao voditelju kako je razočaran obrazovnim sustavom. On je mnogo očekivao, svim se srcem nadao kako će prosvjetni radnici oduševljeno prihvatiti njegovu zamisao, ali prosvjetni radnici su ga, eto, izdali. Maloumno su sabotirali mudra i plemenita nastojanja Ministarstva.
Slušajući ovo jadikovanje tkogod bi se neupućen možda i sažalio nad Fuchsom, misleći kako je on neiskusan upao u zamku, kako se mladić nesretnim slučajem zatekao na odgovornom položaju ne znajući što ga čeka. Ali, ovdje imamo posla sa sedamdesetogodišnjim jarcem.
Još je davne devedeset treće došao u ondašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije i sve otad, cijelih trideset godina, s manjim prekidima, on je ili pomoćnik ministra ili državni tajnik, a u dva navrata po tri godine, od 2009. do 2012. i od 2020. do danas je na vrhu, sam ministar znanosti, obrazovanja i sporta.
I sad je, zamislite, na izmaku profesionalnog i u suton životnog puta, žalosno shvatio da nije to to?! Jedan hadezeovac, koji je vjerojatno više nego itko drugi u ovoj zemlji zaslužan da su nam škole ovakve kakve jesu, jedan od stupova vlasti koja tri desetljeća stvara vrijednosti i mjerila, kroji nastavne planove i programe, imenuje ravnatelje i trijebi žito od kukolja u zbornicama, otkriva da mu je srce slomljeno.
Obrazovni sustav glavom i bradom se razočarao u obrazovni sustav. Tkogod bi to nazvao ludim, tkogod potresnim, a svakako se ne viđa svaki dan da netko sa sedamdeset tako javno, u eter prizna kako je njegov život besmislen i kako je sve što je radio bilo zakurac.