Pobogu, kuha li više itko u ovome gradu, upitao sam se gledajući cijelu grupu dostavljača hrane, valjda dvadeset tamnoputih muškaraca na biciklima, koji su se velikom brzinom strmoglavili niz Zvonimirovu ulicu s onim njihovim zelenim i plavim ogromnim kockastim torbama na plećima. Prizor je dosta dobro objašnjavao zašto smo po pretilosti izbili na prvo mjesto u Europskoj uniji.
Kako bismo i mogli ostati vitki kraj sveg junk fooda koji trpamo u sebe, uglavnom pržene hrane koju, da nevolja bude gora, ne jedemo u restoranima, jer smo lijeni i da iziđemo iz kuće, već u ofucanim trenirkama i papučama čekamo da nam je Nepalci donesu.
Međutim, trenutak kasnije došla mi je druga misao. Otprije dvadesetak, tridesetak godina u hrvatskom je jeziku, između mnoštva nepoželjnih riječi, iz...