StoryEditor
HrvatskaPARALELNE STVARNOSTI

Teoretičar medija dr. Nenad Vertovšek: Ljudi gutaju vijesti o Kim Kardashian, a onda se žale što im mediji ne daju ‘istinu‘?!

28. studenog 2020. - 22:14
Luka Gerlanc/Cropix

Drveno željezo medija, naziv je nove knjige eseja doc. dr. Nenada Vertovšeka u kojoj se bavi "oksimoronskom strukturom i karakterom medija, razotkrivanjem medijskih manipulacija i iluzija s aspekta filozofije medija i naznake budućnosti medija 21. stoljeća".

Nakon 30 godina provedenih u novinarstvu, najviše u zadarskom dopisništvu Slobodne Dalmacije, Vertovšek (63) je 2015. doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Posljednjih 16 godina predavao je na odjelima za komunikologiju i kroatistiku Sveučilišta u Zadru, sada na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu, objavio je više stručnih i znanstvenih radova iz analize i filozofije medija, voditelj je brojnih radionica, seminara i aktivnosti na području teorije i prakse medija s mladima.

Knjigu je, kaže, počeo pisati na početku "lockdowna", kada se pred medijima iz cijelog svijeta pojavio "novi izazov proizvodnje istine, činjenica i straha", a objavljena je prije nekoliko tjedana u biblioteci Teorija medija, u izdanju Medijske kulture iz Crne Gore.

Naime, za prošlu knjigu, "Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija – proizvodnja slike stvarnosti i neophodnih iluzija", Vertovšek je 2017. dobio nagradu Dialogos, međunarodnog znanstvenog časopisa Medijski dijalozi iz Crne Gore.

Vrući led, mudra budala, živi mrtvac, pošten lopov

Možete li na početku objasniti što su to oksimoronski mediji? I kakva je priroda takvih medija?

– Polazim od toga kako nam se ponekad, ali sve češće, čini kako je u vezi medija, onog što zovemo masmediji, u pregrštu svega medijskoga, od režimskih do alternativnih medija, od biltenskog do istraživačkog novinarstva, gotovo sve poznato i rečeno, razumljivo, razmotreno i istraženo.

Velik broj ljudi, pa i teoretičara medija, misli kako o medijima sve zna, kako oni lažu ili manipuliraju i da je to sve jasno. No, postavlja se pitanje jesmo li ipak u krivu ili više uopće ne raspoznajemo suprotnosti i proturječja koja ovladavaju našim predodžbama i percepcijom u medijskim sferama. Mediji su složenija stvar, mogu biti predmet paušalnih ocjena, ali je njihova uloga i značaj dublji, stoga i zahtijevaju jaču pozornost.

Oksimoron je najprije stilska figura korištena najviše u književnosti i poeziji, Shakespeare ga poetski opisuje u Romeu i Juliji kroz usklik "O svijetli dime, o perje olovno! O hladna vatro, zdravlje bolesno!" i kao da predviđa svijet suvremenih medija.

Apsurdnost, britkost i duhovitost oksimorona s primjesama paradoksa vrlo je zahvalan okvir za kritičko-analitički prikaz stanja u kojem se nalaze suvremeni mediji.

Poput zen-izreke "objašnjenja koje ne objašnjava" – medijska je sfera sve apsurdnija, ali i vrlo – stvarna! Oksimoron kao simbolika apsurdne stvarnosti, onog što se događa s medijima danas i što će se događati, jest doista povezivanje, spoj, prožimanje dva (naizgled?) proturječna pojma (grčki oksys: oštar, oštrouman + moros: budalast, glup).

U književnom i novinarskom svijetu pisanja i bilježenja, ali i svakodnevnom govoru. To bi bilo nešto kao vrući led, mudra budala, živi mrtvac, pošten lopov...

image
Kim Kardashian West
Chris Delmas

Knjigu ste počeli pisati za vrijeme "lockdowna" i završili u kolovozu. Kako su mediji, domaći i strani, reagirali na pojavu pandemije i je li se u tome iskazao njihov "oksimoronski karakter"?

– Oksimoronski karakter medija tema je koja me i prije zaokupljala, jer tumačenja i analize uglavnom upozoravaju i potvrđuju kako je oksimoronsko povećalo iz sfere književnosti već ustaljeno i u svakodnevnom razgovoru i komunikaciji. Ne tako često upotrebljavano, ali obično dovoljno razumljivo.

Bez obzira radi li se o sofisticiranom Shakespeareu, koji upravo oksimoron koristi da bi objasnio neobjašnjivo kao što je ljubav, ili o novinarskim i medijskim korisnicima i sadržajima u kojima mogu postojati "živi mrtvaci", "mudre budale" ili "javne tajne", oksimoron je, nema sumnje, i riječ koja bi u novinarstvu i medijima mogla biti i "riječ 21. stoljeća".

Nažalost, ne toliko u samim medijskim tekstovima koliko u komentarima i analizama medijskih sadržaja, kako bi se, prije svega, upozorilo na sve rastući apsurd (i dvojakost, licemjerje) načina na koji funkcioniraju mediji, redakcije, novinarsko mišljenje pod utjecajima korporacija i interesnih skupina, gdje jedni nastoje preživljavati u danim uvjetima, drugi manipulirati i ovladati jednom zlatnom sferom javnog i privatnog života. Ili su, nažalost, i jedni i drugi na istom poslu...

Pojava pandemije rezultirala je, kako neki ističu, i infodemijom, "ludom kćeri" pandemije, gdje su mediji često preuzimali uloge kreatora psihoze, neuroze, licemjerja, neznanja, pristranog izvještavanja i/ili uznemiravanja javnosti, u oksimoronskom cilju "pravodobnog" obavještavanja zbog "klikanja" ili podizanja nesigurnog okruženja u kojem ljudi, među ostalim, sve manje kritički razmišljaju.

Jesu li mediji bili od pomoći u suočavanju s pandemijom, u smislu razumijevanja problema i održavanja kontrole, ili su pandemiju iskoristili kao novi poligon manipulacije?

– Mediji su pomalo (iz)gubili dio svoje temeljne prirode ukazivanja ne samo na ono što se upravo dogodilo, nego i postavljanja pitanja kako se prema tomu postaviti, odlučiti što ćemo (u)činiti u zajednici, lokalnoj ili globalnoj, kakve će posljedice biti.

Svi smo već nekoliko desetljeća u jednom globalnom kriznom i nemirnom razdoblju s povremenim usponima i padovima, spontanim ili pokrenutim tzv. korporacijskim ili globalističkim centrima moći.

To nema veze s paušalnim prozivanjem kako se bavimo "teorijama zavjera". Ovo je – u jednom sam razgovoru to istaknuo – logično promišljanje o pojavljivanju uznemirenosti i slijeda događanja kao rezultata megakorporacijskih interesa i/ili krupnog kapitala. Samo ime kaže – ne zanimaju ga manje količine kapitala, manje regije, interesi, države i "običan" profit, nego krupniji fenomeni, ekstra ili mega profitna stopa.

Tu se ponekad radi i o upravljanju ratovima, krupnim poremećajima na globalnom tržištu i u ovom slučaju zdravstvenim krizama koje donose neslućenu potrošnju cjepiva do karantena i interventnih troškova.

Ciklično, kao da se radi o eksperimentiranju, redaju se medijsko-političke psihoze vezane uz stvarne događaje – 2002. i virus zapadnog Nila, 2004. SARS, godinu poslije ptičja, nakon pet godina i svinjska gripa. Evo 2014. ebole, 2016. Zika virusa do COVID-19… Ovo nikako ne znači da virusi, kao i korona, ne postoje i nisu opasni i smrtonosni, znači kako se određeni interesi, shodno namjerama, "ubacuju" u atmosferu i borbu za cjepiva ili koristi zaustavljanja ekonomije u određenim zemljama ili regijama.

image

 
Luka Gerlanc/Cropix

Robovi klik-pomame

Kako su reagirali konvencionalni mediji, a kako društvene mreže u pandemiji? Komu je javnost više poklonila povjerenje, i zašto?

– Valja uvijek biti oprezan kod kronologije događanja, poduke o uzrocima i posljedicama, valja čitati i podržavati one koji smiruju situaciju, barataju činjenicama i ne proizvode emocije i političko opredjeljivanje.

Konvencionalni mediji su uglavnom pandemiju, posebno u početku, pratili s određenim dostojanstvom i klasičnim novinarskim načelima – pružiti što aktualnije vijesti što većem broju ljudi u što kraće vrijeme. Društvene mreže su sve to "gledale" i komentirale "mrvice s info-stola". No, kao da su preuzimale ulogu glavnoga kreatora vijesti i poluistina, u skladu s nedoumicama oko globalnog praćenja pandemije, stvarne opasnosti ili stvaranja pretjeranih vijesti, intervjua s raznim stručnjacima i "stručnjacima". Društvene mreže i njihovi korisnici zapravo su roblje "klik-pomame".

U trenutku kada su klasični mediji – posebno tisak – bili manje pristupačni, portali uvode "ratna stanja" te ili nude hvalospjeve stožerima i vlasti ili puštaju hejtere i trolove bez ograda, ili to oboje. Vode oksimoronske ratove s javnošću, istodobno "brinu" za njih, prozivaju epidemiologe kako bi zadovoljili gladnu javnost, istodobno nudeći javnosti najprizemnije vijesti i strahove kroz naslove i odabrane sugovornike.

No i javnost pati od oksimoronskoga kompleksa, gubi povjerenje i u najzlatnije osobe iz stožera (voli ih i mrzi) kada u stvarnosti ne vide rezultate ili proturječja.

Ljudi sumnjaju u sve, istodobno bjesomučno vjeruju psihozama i najavama katastrofa neodgovornih medija. Ugled se tu lako gubi, a teško dobiva, no u priči u koroni i medijima riječ je o ljudskoj težnji zdravom životu, ali i ljudskoj lakomislenosti, pa i pakosti.

Govorite od tzv. dubokim medijima? Što pod tim podrazumijevate i kakva je njihova uloga u kreiranju medijske stvarnosti kod nas i u svijetu?

– Za razliku od pojma "deep state", koji se koristi u teorijama zavjera i podrazumijeva postojanje skrivene i nevidljive mreže unutar i ispod postojeće (američke) administracije, duboki mediji se odnose na dublje slojeve medijskih pokretača, načela i ciljeva, u pozitivnom i negativnom smislu. Priča o koronavirusu samo podsjeća na druge globalne i regionalne fenomene, od poticanja oružanih sukoba do trgovinskih ratova, kako su mediji sve manje, čast izuzecima, nekakva ogledala ili korektivi društva.

Oni sve više konstruiraju – i kontroliraju – našu stvarnost, bolje rečeno naše predodžbe, emocije i stavove o tome što je to svijet oko nas i u nama, te što se uopće događa. Medijska pozornost sve je manje klasična tradicionalna potreba za razotkrivanjem manipulacija, već promocija raznih interesa. Ne mislim na legalne, humanističke interese ljudi i kapitala, već na pretjerivanje u pohlepi i bezobzirnosti, te stvaranju poslušne i podložne javnosti.

Takve dublje slojeve medija i zapravo društvenog okruženja moramo istraživati i razmatrati. Tiču se nas i drugih ljudskih bića, bez obzira koliko daleko i koliko različito. Inače, nas, osim oksimorona, čekaju i paradoksalne situacije u kojima istodobno nemamo izbora u djelovanju, ali nam (mediji i ostali) nude mnoge izbore.

Koji su to "paradoksalni izbori"?

– Paradoks današnjih medija i odnos prema javnosti zapravo je prividno logičan stav koji je u proturječju s provjerenim činjenicama. U odnosu na koronu, globalne i regionalne ratove, situaciju u Europi, domaći ekonomski ili mirovinski sustav, mediji nude istodobno pojmove i argumente koji po biti i zdravorazumskoj uobičajenoj predodžbi običnih ljudi (ne tzv. elite) zapravo proturječe jedan drugomu.

Bilo da čitate izvještaje i bombardiranje s brojkama o posljedicama korone ili forume u kojima se nadmeću, da tako kažem, mentalni i digitalni masturbanti. Primjer istinite laži također povezuje vrlo stvarne izjave političara koje ne mogu stajati jedne uz druge, često i od iste osobe.

I oksimoron i paradoks u raznim "nijansama sive", u suvremenoj politici ili izbornoj retorici, često nađe svoju zgodnu uporabu, poput "alternativne činjenice" koja ne može postojati (u takvom spoju), ali je (pred)izborni magovi i političari uvijek iznova vraćaju u život i na svjetlo medija.

I samo njezino ponavljanje joj povećava šanse da je publika i masa prihvate kao – istinitu.

Udar na one 'koji jedu miševe'

Na tragu Chomskog jako ste kritični prema masovnim medijima i njihovoj manipulativnoj prirodi. Koliko su takvi mediji danas otporni na pojavu "fake newsa"? Tko su glavni promotori lažnih vijesti i s kojim motivima se one plasiraju?

– Medijske priče o ptičjoj i svinjskoj gripi naglašavale su uzroke u tradiciji obiteljskog uzgoja i življenja uz perad i domaće životinje, pretežno azijskih domaćinstava.

"Fake news" o uzrocima korone krenule su grublje uz navodne "neljudske" običaje "onih koji jedu šišmiše i kućne ljubimce", te podle komentare i stereotipove o načinu suočavanja s krizom. Javna je tajna kako se i preko kritika usmjerenih na Kinu najprije htjelo pridonijeti i ekonomskom udaru na kinesko gospodarstvo...

Kinezi su dali golemu lekciju solidarnog, odlučnog i strogog odgovora na opasnosti epidemije. Ovo nije samo veliki zdravstveni problem, nego i geopolitički, psihološki, gospodarski...

Pitam samo jedno – zašto više nema gotovo nikakvih vijesti ili reportaža iz Kine, Vijetnama, Laosa... eventualno iz "zapadnjačkih" Japana, Južne Koreje ili Tajvana – gdje žive milijarde ljudi, gotovo polovina svjetske populacije? Ima li još korone samo tamo gdje zapadni mainstream mediji pokažu? Živimo u vremenima gdje je bitnije što radi Kim Kardashian, kako preživljavaju kraljevske obitelji, što naše glumice ili članice estrade misle o svježem voću i tangicama... a onda se žalimo što nam mediji ne daju "istinu"?!

Može li se reći da je izborom Trumpa za predsjednika Amerike počela era alternativnih činjenica i "fake newsa" kao "legitimnih alata" u borbi protiv vjerodostojnosti konvencionalnih medija? Tko ima korist od takve "medijske stvarnosti"?

– Neki "konačno rođenje" "fake newsa" i/ili post-truth načela povezuju s prošlim američkim izborima i dolaskom Trumpa, kada više nije važno treba li izabrani predstavnik naroda govoriti istinu (već se i prije događalo suprotno, ali je to bio razlog za gubljenje vjerodostojnosti i glasova), nego je postalo vrlo važno kako upravljati emocijama i predrasudama.

Stvoriti nove "veličanstvene naše istine", nepovjerenje u znanje, beznačajnost obrazovane i kritičke javnosti, pseudoautoritete i vrijednosti. Naravno, više to nije "američki", već globalni i naš domaći fenomen, društveni i medijski.

Hiperproizvodnja supermarket-istina podsjeća zapravo na vrlo sofisticiran i lukav marketing gdje ne samo stvari, nego i događaje, ljude i osjećaje morate što prije i po što većoj cijeni prodati, prije nego se probudi kritičnost i sumnjičavost mase, publike, javnosti. Ako pokvaren auto ili ideju prodate velikom broju ljudi, to ne znači da je postala istinom. Nietzsche upozorava kako ne smijemo miješati istinu i naše vjerovanje da je nešto istinito. Iluzija same stvarnosti, premda je iluzija, proizvodi stvarne učinke, kaže Chris Hedges. To je ono što manipulativni mediji i njihovi "oslonci" trebaju kako bi iznova konstruirali "njihovu stvarnost", a ne stvarnost većine ljudi.

Povijest već upozorava, no kao da nismo dovoljno upozoreni, možda to često i ne želimo, sirenski zov produbljivanja podjela na Nas i Njih je zavodljiv, jer vi ste uvijek, prirodno, razumljivo bolji od Drugih. Tako se zgrozim svaki put kad u ovo doba korone slušam, gledam i čitam hejtere, trolove, ali i obične ljude kako im je sve manje važno ili bitno tko umire, stariji, djeca, druge nacije ili rase...

I same riječi, ne samo medijske, su bitne – iako ovo nazivamo doba lažnih činjenica, to nije točno jer zapravo ne postoje lažne ili "alternativne činjenice" (ovo potonje je jedna od izmišljotina članice Trumpova izbornog stožera). O tomu je govorio i Orwell, ili nešto jest činjenica ili nije, a na nama je veći dio odgovornosti da to (raz)otkrivamo i prema tomu usmjeravamo svoj život i potičemo to kod drugih članova "zbunjenog stada", što bi rekao Chomsky.

image
'Iluzija same stvarnosti, premda je iluzija, proizvodi stvarne učinke, kaže Chris Hedges'
Ina Fassbender/AFP

Kolektivne igrice s ljudima

Često koristite izraz "post-truth" era, mediji ili društvo. Što oni označavaju i jesu li mediji uistinu odustali od istine? Ako jesu, čime je istina u medijima zamijenjena?

– Nije samo u pitanju društvo "naknadne istine" kako se pojam često nes(p)retno prevodi, bolje je tumačiti ga u kontekstu odustajanja od istine, vremena u kojem, nakon uzaludnog traženja istine, tražimo zamjenu.

Nažalost, utemeljenu na problemima društva, a tek onda medija, na nepravdama i proturječjima određenih zemalja i globalnog društva. I ogromna i zdravstveno moćna zemlja kao što je SAD nije htjela odmah pristati – još uvijek treba shvatiti – ni na provedbu globalnih standarda – nisu htjeli pristati na standard testiranja kao i drugih 60 zemalja pa su se naknadno posljedice i slučajevi "počeli pojavljivati". Nije se htjela priznati istina kako je korona ozbiljna bolest i tako joj treba pristupiti.

Što se Hrvatske tiče, nakon početne zbrke koju su uglavnom stvarali mediji u dobrom dijelu (iskreno rečeno) stranog vlasništva, pojavili su se i ranije pojedinci znanstvenici, poput Ivice Đikića ili Radmana, koji su tada stvari smirivali. Đikić se opet javlja, ali kritički nastrojen, što mu opet oskimoronski zamjeraju i vlast i dio medija. Vlada je u početku organizirala primjeren, dostojanstven, smireniji i kvalitetniji pristup kada govorimo o angažiranju zdravstvenih potencijala, kriznom komuniciranju, informiranju javnosti i građana.

Međutim, nestala je vjerodostojnost, radi neizbježnog instinkta elite (ili paraelite) koja je počela uživati u privilegijima i kršenju onoga što je propisala za obične smrtnike.

Apsurd je pojačan kada – u globalnim i lokalnim razmjerima – dio službene i stručne, te medijske javnosti manipulira izvještajima o koroni, ratovima, kao i najobičnijim meteorološkim prognozama.

I kada je lijepo vrijeme, plašili su nas i plaše pretjerano budućim katastrofama i crvenim opasnostima, time kako već sutra dolaze milijuni migranata što prelaze više od deset tisuća kilometara u dva dana, uz izvješća o ljudima koji bjesomučno kupuju brašno, ulje i toaletni papir... Pojedinačne paranoje, psihoze i histerije udružuju se u zajedničke i kolektivne igrice s ljudima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. siječanj 2021 04:59