Potkrijepio je etničku i kulturnu hibridnost Dalmacije i činjenicu da je privrženost multietničkom i raznolikom poretku bila ne samo moguća, nego i stvarna. Dalmatinci, koji su željeli imati izlaz u unutrašnjost Balkana, dugo su žudjeli za Hercegovinom i ‘vrlo su malo poštovali legitimna prava sultana, ali nisu htjeli biti ovisni o Italiji’.”
Ova procjena podsjeća malo na jedan od solilokvija dida Kikaša (Fabijan Šovagović) u seriji “Prosjaci i sinovi”, kad vodi obitelj prosjačiti u Hercegovinu, “zemlju misirsku”. Napisana je ranije, autor je Andrew Archibald Paton, britanski diplomat koji je službovao u Egiptu, Siriji, Srbiji i Grčkoj, a 1862. godine preuzeo je konzulsku službu u Dubrovniku – navedenu je rečenicu napisao u jednoj od bilježaka 1866. godine.
Njegovi su zapisi bili jedan od izvora iz kojih je Mario Maritan, povjesničar koji je studirao antropologiju i povijest na Durhamu, Cambridgeu i University College London, pribavio podatke na temelju kojih je napisao tekst “Nacionalizam elita i urušavanje multietničke koegzistencije: Habsburška Dalmacija i jezično pitanje nakon talijanskog ujedinjenja”, objavljen 26. srpnja ove godine u časopisu “Nationalities Papers” koji izdaje Sveučilište Cambridge. Mario Maritan trenutno je predavač komparativne politike na Mahidol University Internatinal Collegeu u Tajlandu.
Čitateljstvu Slobodne Dalmacije prenio je (komunicirali smo elektroničkom poštom) da interes za Dalmaciju “proizlazi iz mojih historiografskih istraživanja o Habsburškoj Monarhiji i Veneciji te mojih prethodnih proučavanja bizantske povijesti. Moje trenutno istraživanje usmjereno je na nacionalizam i razbijanje nacionalističkih narativa”.
Dva značenja
Nacionalizam jednostavno i sažeto tumači njemački rječnik Duden na mrežnim stranicama. Drugo rječničko značenje, “buđenje samopouzdanja naroda koji teži formiranju vlastite države”, povijesno je prvo, još neiskvareno, a prvo rječničko značenje “pretjerana nacionalna svijest” slijedi kad se prva ideja kompromitirala, nažalost vrlo brzo. Pojava riječi prati povijesni slijed događaja, javlja se u europskim zemljama krajem 18. i početkom 19. stoljeća, kad jačaju nacionalni pokreti. Oxford English Dictionary precizira da je u engleskom, u prvom Dudenovu značenju, zabilježena 1798. godine, a talijanska enciklopedija Treccani ispod natuknice “nazionalismo” sugerira pogledati “fascismo”. Američki rječnik “Merriam-Webster” utvrđuje sinonime: šovinizam, džingoizam, superpatriotizam.
Maritan ide u tom smjeru postavljajući tezu da su se dalmatinski političari i intelektualci kojima je materinski jezik bio “Slavic” – hrvatski, dakle – protivili pripajanju nastajućoj Italiji. Autor se fokusira na jezičnu problematiku koja je na ovim područjima dosad uvijek bila primarno politička: eto nam sada i Zakona o hrvatskom jeziku. U Dalmaciji je to bilo pitanje odnosa talijanskog i hrvatskog, u Hrvatskoj i Slavoniji (koristim sastavnice Trojedine Kraljevine) latinski je bio službeni jezik: čim je Kukuljević u Saboru progovorio hrvatski, Mađari (koje bi sada tako rado nasljedovao Viktor Orbán) pokrenuli su mađarizaciju dok je Beč radio na germanizaciji. Politički pritisak dijelom je zaslužan za okretanje kreatora jezične politike prema Beogradu pa će krajem 19. stoljeća “vukovci” postati prevladavajućom strujom.
“Iako su Dalmatinci talijanskog materinskog jezika činili manjinu stanovništva austrijske pokrajine, talijanski je jezik imao dominantnu ulogu u javnom životu kao naslijeđe prethodne mletačke kolonijalne vladavine. Dok je većina slavensko-dalmatinske inteligencije i političkih elita tražila prava na lokalni slavenski jezik u javnom životu bez podrivanja postojanja talijanskog, talijanske elite suprotstavljale su se mjerama usmjerenim jezičnoj ravnopravnosti u nastojanju da zadrže privilegirani položaj u dalmatinskom društvu”, piše Mario Maritan, koji se u radu fokusira na razdoblje desetljeća koje počinje 1860. godine, u doba talijanskog ujedinjenja.
Primjer mirnog suživota
Tada počinje jačati talijanski nacionalizam koji je, temeljem jezične i kulturne baštine, smatrao da ima pravo pripojiti Dalmaciju. Autor u tekstu ističe da je znanstveno premalo istražen rast talijanskog nacionalizma upravo na prostoru Dalmacije, tada u sastavu Austro-Ugarske. Maritan se otvoreno suprotstavlja talijanskoj historiografiji navodeći da su sredinom 19. stoljeća na balkanskoj periferiji Europe “dalmatinski intelektualci vjerovali da njihova multietnička regija može ponuditi Europi, tada pogođenoj početnim nacionalističkim borbama, pozitivan primjer mirnog suživota”, dodajući da područje nije zapalio “neki balkanski nacionalizam”, nego “talijanska primordijalna retorika na objema obalama Jadrana”.
Istraživanje pojave talijanskog nacionalizma u multietničkoj Dalmaciji nakon uspostave Kraljevine Italije 1861. godine pokazuje da međuetnička netrpeljivost nije bila ukorijenjena u dalmatinskom društvu i da nacionalistički osjećaji nisu bili neizbježan proizvod “modernosti”: bili su rezultat međuigre propagande i promjenjivih geopolitičkih scenarija, tumači Maritan. Može se tako zaključiti, da odvedem raspravu u krajnost, da nisu potomci Morlaka (kako je stanovnike zaleđa obale prozvao talijanski putopisac Alberto Fortis u djelu “Putovanje po Dalmaciji”) odgovorni za nacionalizam, nego kulturni govornici talijanskog jezika koji su se protivili jezičnom suživotu.
Niccolò Tommaseo, tumači Maritan, nastupa kao vodeća figura protiveći se bilo kakvim ustupcima Slavenima, čime se distancirao od svojih dotadašnjih “multinacionalnih” ideja i rasplamsao antislavenski talijanski nacionalizam u regiji. “Tommaseova stajališta u odnosu na Dalmaciju (rođen je u Šibeniku 1802. godine) već 1861. godine iznose primordijalističke argumente što će biti klasična postavka fašističkog i sadašnjeg desničarskog diskursa, odnosno tisućljetne Italianità Dalmacije”, piše Maritan. Tommaseov će pristup jezičnom pitanju u Dalmaciji 60-ih godina 19. stoljeća autor članka usporediti s kritikom talijanskog nacionalizma koju je tijekom fašizma ustanovio Antonio Gramsci, u kojoj glavnu ulogu igra “želja predstaviti se baštinikom antičkog svijeta”.
’Manija progona’
Talijanski će ljevičar i komunist definirajuće odrednice mentaliteta talijanskog nacionalizma predstaviti kao “određeno sektaštvo […] koje se očituje u nekoj vrsti manije progona, razmišljanju da se o Talijanima uvijek donose negativni zaključci […], da su žrtvama međunarodnih zavjera, da se neka povijesna prava ne priznaju i povrjeđuju”. Maritan na ovoj točki povlači usporednicu s modernim dobom jer se i današnji nacionalizmi krijepe na istom izvoru navodeći gotovo neprekinuti niz od kemalističke Turske preko nacističke Njemačke do Kine Xija Jinpinga i Rusije Vladimira Putina. U tom kontekstu navodi i srbijanski nacionalizam kojem je inherentno nasilje – konačno, Srbiju su zvali Pijemontom Balkana.
Zaključit ću tekst dvama citatima, prvi je Lovra Montija, kninskog gradonačelnika, iz 1866. godine: “Gospodo, cijenim i volim Talijane, cijenim i volim Italiju, majku umjetnosti i civilizacije prema kojoj mnogi od nas s pravom gaje posebnu zahvalnost… Ipak, ne moramo žrtvovati svoju nacionalnost. […] Dalmacija nikada nije bila talijanska zemlja.”
Paton, kao pravi diplomat velike sile, razmatra odnose snaga i zaključuje: “Austrija kao slavenska i rimokatolička sila više je odgovarala ciljevima Dalmatinaca nego proširena Srbija s prevlasti istočne crkve ili Talijansko kraljevstvo s tako snažnom opstrukcijom jugoslavenske nacionalnosti kao što je briljantna umjetnost i književnost Italije; društvena i politička propaganda; uskoro će trgovina postati neizbježno sveobuhvatnom.” Maritan dodaje: “Slavenske dalmatinske elite nisu smatrale legitimnim talijanske i srpske pretenzije na Balkan jer su u Habsburškoj Monarhiji pronašle etnički i vjerski smještaj koji nisu mogle naći ni u pravoslavnoj Srbiji ni u neslavenskoj zemlji poput Italije.”
Tekst je otvoren i slobodno se može pročitati na internetu.