Radnici u inozemstvu često ne prekidaju veze s rodnim krajem, međutim takvi susreti znaju proći i u znaku nesporazuma.
Kada je ovo ljeto iz Njemačke, u kojoj živi već 16 godina, došao u svoje selo u Bosnu i Hercegovinu, 36-godišnji A.P. iz Stuttgarta, razočarao se reakcijom svojih susjeda. Nije želio da mu se objavi ime i prezime jer, kaže, oni kojih se ova priča tiče, ionako će se u njoj prepoznati.
A.P., u selu u BiH ima roditeljsku kuću, ali je prije nekoliko mjeseci odlučio kupiti kuću koja se prodavala u susjedstvu i koju je trebalo renovirati.
– Želio sam u svome selu imati nešto samo svoje. Uz to kuća nije imala veliku vrijednost, ali joj je bilo potrebno renoviranje koje sam planirao početi ovo ljeto, kaže A.P, piše Fenix-magazin.
No, A.P., nije računao na teškoće na koje će naići.
– Imao sam plan onoga što treba sve napraviti ovo ljeto. Uzeo sam i malo veći dopust te planirao u BiH ostati duže nego inače. Problem je nastao kada sam počeo tražiti majstore. Jednostavno ih nema, a oni koji rade, zauzeti su, a da bih došao kod njih na red, mogu proći i mjeseci. Jedan majstor mi je rekao kako on može odrediti cijenu koju hoće jer jednostavno ljudi nemaju izbora. On je jedini u krugu od 100 kilometara koji radi taj posao, govori A.P.
U nemogućnosti da pronađe radnike, A.P. je odlučio sam započeti ono što može i zna raditi. Tek je onda za njega uslijedio, kaže, šok i razočaranje.
Meta izrugivanja u selu
– Počeo sam raditi sam, nisam uspio naći radnike, čak ni one za miješanje malte. I novac nije bio u pitanju, ponudio sam dobru dnevnicu. No, mlađi su se razbježali po moru, neki jednostavno neće jer misle, ako si došao iz Njemačke pun si para ko brod pa im je sve malo. A kad sam počeo raditi, neki su mi se susjedi počeli rugati. U kafiću u selu se zafrkavali i smijali, govorili kako sam škrt pa radim sve sam. Nisam škrt, samo ne mogu naći radnika koji će raditi, a da neće svakih pola sata uzeti pauzu za jednu pivu. Pa ja si ne mogu dopustiti da tu kuću renoviram dvije godine, a sve mogu napraviti u nekoliko mjeseci, pa čak i ako većinu poslova odradim sam, kaže A.P.
No, najviše ga je, kaže, razočarala reakcija nekih njegovih susjeda.
– Ljudi valjda nisu navikli na rad. Mladima je glavno reći da se oni neće ubijati za dnevnicu od 50-60 eura. A gdje ćeš to danas zaraditi? Jednostavno nitko ne želi raditi. Nikoga ne zanimaju zanati, svi žele na fakultete. Mladi koji su završili fakultete, njima je ispod časti čistiti ljeti, jer su oni, kažu, fakultetski obrazovani. Radije će valjda sjediti doma na grbači roditeljima i čekati odgovarajuću poslovnu priliku. Ne razumijem to. Kad sam došao u Njemačku, radio sam sve i svašta i sada imam svoju firmu. Uložio sam dosta rada i truda da bih je podigao, ali sad sam zadovoljan kako poslujem. No, do toga je trebalo doći, govori A.P., piše Fenix-magazin..
Poslija njemačkoga poslovnog uspjeha A,P. se suočio s izazovom koji nije očekivao. Ali, kako vidimo, ne misli se predati ovdašnjoj letargiji. Možda će mu medijski napisi pomoći da pronađe majstore ili aktivira fakultetski obrazovane mlade da shvate što znače zarađeni euri.
