StoryEditor
Svijet‘stražnje dvorište‘

Kontinent koji je pao zbog 28 lipa: u Čileu su izbili veliki neredi zbog nestašice hrane, ali to je samo djelić komplicirane priče o Južnoj Americi

30. svibnja 2020. - 20:31
Prosvjedi su se u trenu proširili Čileom, na fotografiji je žena iz La Pintane, dijela SantiagaMartin Bernetti/AFP

Agencijska vijest glasi: stanovnici El Bosquea, predgrađa čileanske prijestolnice Santiaga, sukobili su se nedavno s policijom prosvjedujući zbog nedostatka hrane u vrijeme pandemijske karantene. Prosvjednici su uzvikivali parole protiv vlade predsjednika Sebastiana Pinere i bacali kamenje na policiju, koja je odgovorila suzavcem i vodenim topovima, te je uhapsila nekoliko prosvjednika.

Prva reakcija prosječno upućenog čitatelja mogla bi glasiti: pobogu, zar u Čileu?

Prosječno upućeni čitatelj, naime, vjerojatno zna da je Čile već trideset godina latinskoamerički izlog neoliberalnoga kapitalizma.
Svih tih godina i desetljeća apologeti vladajućeg ekonomskog sistema upiru slavodobitno prstom u Čile, državu koja slovi kao primjer prosperiteta koji dolazi ako se prihvate neoliberalni postulati. Državu koja je dokazala da je eksperiment uspio.

Kakav eksperiment? Društveno-ekonomski i politički, pa i sociološki. Čile je doslovno prva zemlja na svijetu koja je – na prijelazu iz 1970-ih u 1980- te, za diktature generala Augusta Pinocheta – uvela neoliberalni model, po američkim instrukcijama, postavši tako eksperimentalni poligon.

Amerikance je zanimalo može li se u jednoj zemlji i jednom društvu uvesti totalna privatizacija, deregulacija i diktatura apsolutne slobode tržišta, sa svim neizbježnim efektima (veliko raslojavanje društva i nestanak srednje klase; slabljenje i postupna smrt socijalne države; privatizacija zdravstva i drugih javnih sektora, čime njihove usluge postaju sve nedostupnije sve većem broju građana itd.), a da građani te zemlje zauzvrat ne objese čitavu vladu na centralnom trgu glavnoga grada.

Kriv je virus

I, pokazalo se da je eksperiment uspio.

Štoviše, gledajući BDP po glavi stanovnika, Čile je postao najbogatija zemlja na kontinentu.

Prema lanjskim podacima, s BDP-om po stanovniku od 16.078 dolara Čile je najkonkurentnije gospodarstvo Latinske Amerike.
A onda, odjednom – glad u predgrađu glavnoga grada. Što je pošlo naopako?

Neki će možda prigovoriti što smo u analizi čileanskog neuspjeha izostavili važan detalj iz agencijske vijesti s kojom smo započeli ovaj tekst: do nestašice hrane došlo je u uvjetima karantene zbog pandemije koronavirusa.

Za čileanski neuspjeh nije, dakle, kriv neoliberalni kapitalizam, već je kriva viša sila. Kako bi to lucidno pojasnio naš ministar Vili Beroš: kriv je virus.

Zli jezici tvrde da javnost ima pamćenje čovječje ribice, ali ipak vrijedi pokušati s potpitanjima: nije li ono i prije pandemije u Čileu bila neka društvena frka? Nisu li krajem prošle godine neki demonstranti također izlazili na ulice Santiaga i bunili se protiv predsjednika Pinere? Nije li i tada bilo bacanja kamenja na policiju, suzavaca, vodenih topova i uhapšenih prosvjednika?

Odgovor na sva pitanja glasi: da.

Krajem prošle godine, neposredno uoči pandemije, na ulice Santiaga tjednima je svakodnevno izlazilo nešto prosvjednika. Točnije: njih više od milijun dnevno. Plus još toliko u ostatku zemlje, jer je pobuna zahvatila i druge čileanske gradove: Concepción, San Antonio, Valparaíso, Antofagastu, Coquimbo, Iquique, La Serenu...

’Nemamo vladu, nego korporaciju’

Da, i tada su se prosvjednici sukobljavali s policijom i počinili nešto materijalne štete. Točnije: par milijardi pesosa. Samo 18. listopada u Santiagu je oštećena 81 stanica metroa, a 17 ih je spaljeno, pa je uprava metroa morala zatvoriti kompletnu gradsku željezničku mrežu od 140 kilometara.

I da, čileanska policija je tom prilikom i uhapsila nešto građana. Točnije: njih 5500 samo u prvom tjednu pobune. S time kako se može reći da su uhapšenici imali sreću, jer su ostali živi: nakon što je predsjednik Pinera poslao vojsku i tenkove na ulice, čileanski Nacionalni institut za ljudska prava (INDH) samo u prvih pet dana prosvjeda registrirao je 180 slučajeva pucanja na civile iz vatrenog oružja, od čega je 20 ljudi poginulo (mnogi drže da je brojka i veća).

Zašto su, dakle, još prije pandemije tako žestoko prosvjedovali građani najbogatije zemlje Latinske Amerike?

Povod za prosvjede bilo je sitno poskupljenje karte za podzemnu željeznicu u Santiagu: karta je poskupjela s 800 na 830 čileanskih pesosa, odnosno za četiri posto. Tih 30 pesosa razlike iznosi četiri dolarska centa, odnosno 0,037 eura, odnosno – 28 lipa.

Slabije upućeni čitatelj sada bi mogao zapitati: zar su milijuni izišli na ulice zbog 28 lipa?

Odgovor glasi: naravno da ne. Izišli su zbog tri desetljeća neoliberalnog kapitalizma. Poskupljenje karte za metro bila je tek ona legendarna “kap koja je prelila čašu”.

Ti milijuni gnjevnih nisu tražili samo da se cijena karte vrati na 800 pesosa – oni su tražili i odlazak predsjednika Pinere i promjenu Ustava, kako bi se formalno okončao neoliberalni model. To nedvosmisleno pokazuju parole na prosvjedima: “Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu”, “Ne radi se o 30 pesosa nego o 30 godina”, “Dosta nam je zlostavljanja”, “Čile se probudio”...

U izjavi za Al-Jazeeru to je pregnantno sročila čileanska aktivistica Cristina Paillal: “Mi imamo Ustav koji je stvoren za vrijeme diktature. Taj Ustav definira neoliberalni ekonomski model. Mi nemamo vladu, nego korporaciju.”

Šampion nejednakosti

Ali čekajte, začudit će se osrednje upućeni čitatelj: niste li rekli da Čile ima najveći BDP u Latinskoj Americi? Nije li to dokaz općenarodnog prosperiteta koji taj model donosi?

Odgovor glasi: ne. To je samo dokaz da BDP nema puno veze s općenarodnim prosperitetom, osim ako mu je distribucija dovoljno ravnomjerna po narodnoj glavi, pa koristi od toga BDP-a imaju svi društveni slojevi, što u Čileu nikako nije slučaj.

Sjetite se, u Čileu već 30 godina vlada dogmatski neoliberalizam.

To znači da Čile nije samo prvak Latinske Amerike po visini BDP-a, već i po nejednakosti. A biti šampion nejednakosti u Latinskoj Americi – kontinentu glasovitom baš po najvećim socijalnim razlikama na svijetu – doista je pothvat vrijedan divljenja. Ili vješala na centralnom trgu Santiaga, ovisi s koje strane distribucijske crte BDP-a gledate na stvar.

Konkretno, to u čileanskoj praksi znači sljedeće: dok ukupno bogatstvo čileanskih milijardera doseže čak 25 posto BDP-a (jedan od milijardera je i predsjednik Pinera, čije je bogatstvo Forbes lani procijenio na tri milijarde dolara), istodobno je čak 30 posto radnih ugovora kratkoročnog karaktera – prosječno traju manje od 10 mjeseci – a radnici između dva ugovora često prolaze duga razdoblja nezaposlenosti.

Stoga je veliki broj građana Čilea, osobito mladih, osuđen na prekarnu realnost niskih i neredovitih plaća, nadnica i honorara, uvijek koračić od siromaštva.

Ta egzistencijalna nesigurnost pravi je razlog čileanske pobune: to su ti milijuni koji su još prije pandemije izišli na ulice Santiaga i drugih čileanskih gradova.

Ali ovo, zapravo, nije tekst o Čileu i čileanskom neuspjehu, nego o čitavoj Latinskoj Americi i njezinu trajnom neuspjehu, kroz čitavo 20. i 21. stoljeće, da svojim građanima osigura stabilnost i prosperitet. U toj priči Čile nipošto nije usamljen. Uoči pandemije, recimo, paralelno s narodnim ustankom u Čileu, građanske pobune – uz nemale ljudske žrtve – izbijale su širom kontinenta: u Kolumbiji, Boliviji, Ekvadoru, Venezueli i na Haitiju.

Lenin bježi od naroda

U Kolumbiji su stotine tisuća prosvjednika zakrčile ulice Bogote i drugih gradova, protestirajući zbog “pro-biznis” reformi predsjednika Ivana Duquea, te zahtijevajući očuvanje minimalne plaće i prava na mirovinu.

U Venezueli oporbeni prosvjednici – ogorčeni velikom gospodarskom krizom i inflacijom – nisu uspjeli svrgnuti predsjednika Nicolasa Madura, ali u Boliviji jesu predsjednika Eva Moralesa, koji je optužen za lažiranje izbora.

U Ekvadoru i na Haitiju buknuli su prosvjedi protiv neoliberalne politike predsjednika Lenina Morena, odnosno predsjednika Jovenela Moisea. Posebno je indikativan primjer Ekvadora, gdje su prosvjedi izbili nakon što je Moreno (po instrukciji MMF-a) donio uredbu o ukidanju subvencija za gorivo, nakon čega je pred gnjevom naroda morao pobjeći iz glavnoga grada Quitoa u vojnu luku Guayaquil; kad je i vojska počela prelaziti na stranu pobunjenih građana, Moreno je povukao spornu uredbu.

Računajući i Čile, vidimo da pretežno (uz iznimke Bolivije i Venezuele) imamo ustanke protiv neoliberalnih politika, osobito protiv politike štednje.

No problem Latinske Amerike s kapitalizmom je mnogo stariji od pojave neoliberalnog modela – on seže mnogo dublje u prošlost. Čak i u stručnoj literaturi postoji izraz “kapitalizam latinskoameričkog tipa”, i upravo to generira trajni neuspjeh Latinske Amerike.

Papa i komunist

O tome nam govore dva slavna Argentinca, oba odrasla u Buenos Airesu: aktualni poglavar Rimokatoličke crkve Jorge Bergoglio i njegov osam godina stariji sugrađanin, pokojni Ernesto Che Guevara.

Jedna od prvih izjava kojima je papa Frane uzbudio svijet bila je ona iz 2013. da “kapitalizam ubija”.

Vjernicima iz Argentine i čitave Južne Amerike, međutim, to nije bila neka spektakularna novost jer su takve stvari od nadbiskupa Buenos Airesa slušali davno prije no što je postao rimski biskup. Pamti se, recimo, njegovo upozorenje na “demone novčanog imperija u koji guraju Argentinu” – gdje je aludirao na uzastopne bankrote svoje domovine – kao i njegovo obraćanje latinskoameričkim biskupima iz 2007. godine, kada je rekao: “Nepravedna raspodjela dobara tvrdokorno nastavlja postojati, stvarajući društveni grijeh koji vapi u nebo i stvara situaciju koja našoj brojnoj braći i sestrama ograničava mogućnost da žive život u njegovoj punini.”

Zaista, više je svjedočanstava da je papa Frane i u mlađim godinama oštro kritizirao kapitalističku raspodjelu dobara, koja je većinu ljudi na njegovu kontinentu dovela na rub egzistencije. Svećenik Bergoglio desetljećima je širom Latinske Amerike gledao te orgije društvene nejednakosti i upravo to iskustvo je formiralo papu Franu, kao što je isto iskustvo formiralo i Che Guevaru, koji je u mladosti, početkom 1950-ih, putovao motociklom po kontinentu (obišavši Čile, Peru, Kolumbiju, Venezuelu, Boliviju, Panamu, Kostariku i Gvatemalu), kada je postao svjestan onoga što je nazvao “latinskoamerička bijeda”, a što je potom odredilo njegov revolucionarni fatum.

Počelo je s Panamom...

Sada već naziremo obrise onoga što se, rekosmo, u literaturi naziva “kapitalizam latinskoameričkog tipa”, a što Miko Tripalo u svom radu “Hrvatska kakvu želim” iz 1995. definira kao model “u kojem država ostaje pasivna prema socijalnoj politici i zaštiti radnih i siromašnih članova društva”.

No, da bismo do kraja razumjeli taj model, nužno je otići još dalje u prošlost, davno prije Cheova i Bergoglijeva rođenja. Ova priča, naime, stara je skoro točno 200 godina.

Današnja sudbina Latinske Amerike određena je još 1823., kad je tadašnji predsjednik SAD-a James Monroe u Kongresu predstavio svoj geopolitički koncept (poznat kao “Monroeva doktrina”), po kojem se SAD uzdržava od intervencija i utjecaja na političke odnose u Europi, ali svaka intervencija europskih sila na američkom kontinentu bit će smatrana neprijateljskim činom prema SAD-u.

Drugim riječima, američki predsjednik tada je čitavu Latinsku Ameriku proglasio “stražnjim dvorištem” SAD-a.

Upravo je ta doktrina poslužila kao predložak prema kojem je početkom 20. stoljeća SAD formirao “načelo preventivne akcije” kao opravdanje za intervenciju u unutarnje poslove bilo koje južnoameričke zemlje koja djeluje protiv američkih interesa. Čitavo 20. i 21. stoljeće prepuni su primjera primjene te doktrine u Latinskoj Americi.

Počelo je već 1903., kad je Washington odlučio da je prostor Paname idealan za transoceanski kanal kojim bi se znatno ubrzala svjetska (čitaj: američka) trgovina.

Tada je, međutim, Panama bila u sastavu Kolumbije, koja nije pristala na američke uvjete: čudnom koincidencijom, odjednom se organizira pokret za neovisnost i Panama naglo postaje nezavisna država, čija novoformirana vlada prihvaća sve uvjete i daje SAD-u pravo na gradnju kanala, koji u američkoj nadležnosti ostaje sve do 31. prosinca 1999. godine.

Svjedoci Ernesto i Gabriel

Radi uštede prostora, preskačemo brojne američke intervencije u prvoj polovini 20. stoljeća i skačemo u 1954. godinu: na vlasti u Gvatemali od 1951. je progresivni predsjednik Jacobo Arbenz, koji surađuje s komunističkom partijom, pokreće agrarnu reformu i želi uvesti kontrolu nad stranim kapitalom, uključujući nacionalizaciju posjeda moćne američke kompanije United Fruit Company.

Stoga CIA započinje obučavati oporbene skupine u Hondurasu, te je u lipnju 1954. Arbenz nasilno srušen s vlasti. Zamjenjuje ga vojna diktatura, koja nije dirala interese United Fruit Company, ali je zato proganjala komuniste i uvela zemlju u 40-godišnji građanski rat koji je uništio Gvatemalu, ali i značajno povećao profite američkih kompanija, na što Washington nije imao primjedbi.

Taj će prevrat u američkoj režiji ostaviti doživotni biljeg na dvojicu mladih stranaca koji su se tada zatekli u Gvatemali: 26-godišnji argentinski liječnik Che Guevara tu definitivno odlučuje da će život posvetiti borbi protiv američkog imperijalizma, dok će godinu stariji kolumbijski novinar Gabriel Garcia Marquez te slike godinama kasnije ugraditi u čudesni roman “Sto godina samoće” – gdje će United Fruit Company postati “Kompanija banana” – za koji će 1982. dobiti Nobelovu nagradu za književnost.

Deset godina poslije ista priča u Brazilu: ljevičarski predsjednik Joao Goulart, na vlasti od 1961., pokreće program zemljišne reforme, kontrole stranog kapitala i priznavanja komunističkih zemalja, što izaziva žestoke kritike iz SAD-a, pa ga proamerički generali – uz pomoć Washingtona – u travnju 1964. svrgavaju, te američke kompanije vraćaju kontrolu nad brazilskim prirodnim resursima i gospodarstvom, a Brazil dobiva 20 godina vojne diktature i progona ljevičara, na što Washington nema primjedbi.

Devet godina potom – ista priča u Čileu. Marksistički predsjednik Salvador Allende, na vlasti od 1970., pokreće progresivne reforme koje ograničavaju utjecaj američkoga kapitala, a funkcije i glave (ubijen je u Predsjedničkoj palači) dolazi ga nacionalizacija velikih rudnika bakra u vlasništvu američkih tvrtki: u vojnom udaru orkestriranom od CIA-e na vlast u rujnu 1973. dolazi general Augusto Pinochet, rudnici bakra ostaju u vlasništvu američkog kapitala, a Čile dobiva 17 godina vojne diktature i terora nad ljevicom – na što Washington nema prigovora – te status probnog poligona za neoliberalni kapitalizam.

Bilo je tih desetljeća još sijaset takvih američkih intervencija (Bolivija, Dominikanska Republika, Haiti, Urugvaj, Argentina, Nikaragva, Salvador, Panama), ali i ove tri dovoljne su da shvatimo modus djelovanja SAD-a u Latinskoj Americi tijekom najvećeg dijela 20. stoljeća: prihvatljiva je i nedemokratska vlada, čak i vojna diktatura (još bolje ako je diktatura, bit će lova na komuniste), ako bespogovorno slijedi diktat američkog kapitala, dok će svaka ljevičarska i reformska vlada koja se tome protivi biti nasilno srušena, iako je demokratski izabrana.

A ako ne može biti srušena (Kuba), bit će podvrgnuta sankcijama kakve svijet ne pamti.

U 80-ima dolazi do taktičke – ne i strateške – promjene odnosa SAD-a prema Latinskoj Americi.

Za smjenu nepoćudnih i kontrolu labilnih režima više se ne koriste vojne intervencije, nego ekonomske poluge preko MMF-a i Svjetske banke kojima se uvodi neoliberalna agenda (tako da američke tvrtke mogu privatizirati sve lokalne resurse, uključujući državna poduzeća i javne službe), pa se poslušne vlade nagrađuju povoljnim pristupom međunarodnom kapitalu, a neposlušne prolaze kubanski scenarij.

Ili venezuelski (jer je još Hugo Chavez nacionalizirao naftnu industriju), odnosno bolivijski scenarij (jer “zbiljski grijeh” Eva Moralesa nije lažiranje izbora, već nacionalizacija plinske industrije).

Jasno da je takva američka politika umnogome onemogućila zemljama Latinske Amerike da razviju svoje potencijale, kao što je prouzročila i specifičnu politološku sliku kontinenta na kojem se neprestano izmjenjuju ljevičarske revolucije i desničarske vojne hunte (od sredine 19. stoljeća do 1964. u Latinskoj Americi je izvedeno 115 uspješnih nasilnih prevrata i oko 300 neuspješnih).

Stoga je priča o neuspjehu Latinske Amerike zapravo priča o uspjehu SAD-a da blokira uspjeh svoga stražnjeg dvorišta.

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 00:51