Borio si se do kraja, kao tigar, kao prava “zenga”. Danas plače tvoja obitelj, tvoji Arbanasi, cijeli tvoj Zadar. Grad kojemu si dao cijelog sebe...

Na prvi dan ljeta, u 62. godini, otišao je Ivica Đovani Matešić Jeremija. Điđo. Sin, otac, suprug, djed, književnik, vojnik, hrvatski branitelj, glumac, prijatelj, dobar duh Arbanasa. Čovjek koji je neizmjerno volio svoj grad i dao mu cijelog sebe.

Ovim je riječima jučer u Svečanoj dvorani zadarskog sveučilišta započela komemoracija za Ivicu Matešića, publicista, književnika, brigadira u miru i vojno-diplomatskog predstavnika koji je obnašao niz vojnih i civilnih dužnosti, kako tijekom Domovinskog rata kao i nakon njega. Bio je dragovoljac Domovinskog rata, dozapovjednik nenaoružanih odreda MZ Arbanasi i Ričine, predsjednik skupštine MZ Ričina, zapovjednik voda veze Sv Ivan-Poličnik i zapovjednik diverzantskog voda bataljuna "Sveti Mihovil". Bio je pomoćnik zapovjednika 7. Domobranske pukovnije, pomoćnik zapovjednika Zbornog mjesta Zadar, nastavnik na zrakoplovnom učilištu »Rudolf Perešin« u Zadru, gradski vijećnik, predsjednik Turističke zajednice Grada Zadra, ali i dugogodišnji kolumnist Narodnog i Zadarskog lista. Bio je vojni izaslanik RH u Makedoniji, Kosovu i Albaniji, a nositelj je više vojnih i civilnih odličja.

- Mene je dopalo oprostiti se od tebe. A tko će se oprostiti od svih nas, sada kada tebe više nema. Svakom si bio pri ruci, u dobru i zlu, cila garda postala ti je bratom. Od prvog dana ratišta pisao si na karti papira, pod svićom, između bitaka. Zapisivao sudbine svojih suboraca, znanih i neznanih, kao da si znao da nitko drugi osim tebe to neće učiniti. Ti si jedan od rijetkih heroja koji je i nakon rata nastavio pisati, upozoravao na nepravdu, kako su nas tako brzo zaboravili i tako nas se lako odrekli. I sada si se borio do kraja, kao tigar, kao prava “zenga”. Mislio sam, nije mu prvi put, izvući će se, pobijedit će on sve ovo. Sve je ostavilo traga na tebe, emocije su učinile što rat nije. Danas plače tvoja obitelj, tvoji Arbanasi, cijeli tvoj Zadar. Ponosni smo što smo te imali- kazao je, kroz suze, opraštajući se od Matešića, njegov prijatelj od malih nogu, a kasnije i zapovijednik, Danijel Kotlar.

Ono po čemu ćemo Đovanija najviše pamtiti u ovo mirnodopsko vrijeme njegovi su tekstovi i pjesme. Prva zbirka “Križ moje braće” izlazi mu nakon ranjavanja, neposredno nakon Maslenice 1994. godine, a riječ je o kratkim pričama, realističko-naturalističkog stila, koje ispričane u Matešićevim kratkim rečenicama dosežu razinu epskog prikazivanja događaja. Njegov književni svijet je uzrujani svijet bojišnice, kako ratne tako i one civilne. Piše o brzini zaborava i nestanku ushita vremena Domovinskog rata. Njegov epitaf na centralnom križu gradskog groblja u Zadru "Oni su Hrvatska njima je dugujemo" uklesan je gotovo na svim spomenicima poginulim braniteljima zadarskog kraja.

Na međunarodnom filmskom festivalu vojno dokumentarnog filma u Braccianu - kod Rima, film Darka Dovranića nastao po Jeremijinom scenariju "Križ moje braće" nagrađen je plaketom "Narodi i vojske" za 2006. godinu. Također, trominutni dokumentarni film " Bombardiranje Zadra 1991." koga potpisuju zajedno Miljenko Dujela i Ivica Matešić nagrađen je u kategoriji povijest istog festivala godinu dana kasnije. Njegova posljednja knjiga »Branitelji iz zadarskih Arbanasa u Domovinskom ratu« izdana je za vrijeme njegove kratke bolesti.

- Bio je to pjev onih koji su pali za domovinu, a Jeremija ih je bilježio kao svoju zemaljsku pjesmu. Pisao je u ratu i miru, ali uvijek samo s jednom istinom. O križevima svoje ratna braće. Nije ni slutio ovo što će se kasnije dogoditi, da će se tako brzo zaboraviti krv i smrti onih koji su za Domovinu izginuli. Đovani im je iskazivao zahvalnost, danas je mi iskazujemo njemu. Njegova ratnička slava nije slava mača nego slava riječi- rekao je na komemoraciji književnik Tomislav Marijan Bilosnić.

Kako se zbog korona virusa trenutno nalazi u samoizolaciji, zadarski župan Božidar Longin od Matešića se oprostio vrlo osobnom porukom, dodavši kako će mu biti nezamislivo organizirati proslavu bilo kakve ratne obljetnice bez Đovanija.

- Bio je čovjek s kojim ništa nije bilo napola. Kada se smijao, on je pucao od smijeha; kada je govorio, njegov glas je grmio; kada je ratovao, ratovao je žestoko; kada je pisao, pisao je iz duše; kada je plakao, plakao je iskreno; kada je volio, volio je otvorena srca, čisto, bez zadrške. Njegove knjige jedan su od najboljih dokumenata Domovinskog rata koji nam donosi činjenice, ali prosijane kroz dušu ratnika, svjedoka vremena, ali i velikog romantičara, idealista, velikoga čovjeka- kazao je Longin.

Đovani Matešić Jeremija pokopan je u utorak poslijepodne na Gradskom groblju u Zadru.