StoryEditor
KolonaNEDOVRŠENI POSLOVI

Imao je srce za desetoricu. Jeremija su ga zvali. Meni je bio prijatelj

Piše Ivica Nevešćanin
29. lipnja 2020. - 09:01
Matešić je nakon rata završio dva fakulteta, otišao u vojnu diplomaciju, dogurao do čina brigadira, ali je ostao isti - naš ĐovaniVladimir Ivanov/Cropix

- Ajmo Điđo – kazao bi Đovani, a ja bih otvorio novi fajl na kompjutoru i čekao prvu rečenicu. Đovani bi sjeo do mene, onako u maskirnoj uniformi, s dva lista papira u rukama. Na papirima je nešto nerazumljivo pisalo, nisam se ni trudio vidjeti što piše, jer mi je on diktirao. Kao novinar početnik, u redakciji najstarije hrvatske živuće novine, Narodnog lista, shvatio sam to kao dio obuke, učenje zanata. On bi došao, sjeo do mene uz stari PC, i počeo govoriti.

Nakon par rečenica shvatio sam da Đovani ne čita s papira, nego govori iz glave, da mi diktira tekst kojeg na papiru nema, da ono što je zapisao nisu ni bile prave rečenice, nego neke natuknice, zaustavljene misli, podsjetnici, asocijacije... Sve samo ne rečenice. Ali ja sam rečenice ukucavao, slušao što govori i bilježio. Jedna, dvije, tri, nekada i više od četiri kartice. Završili bi za dvadesetak minuta, katkad i kraće, to moje pisanje, odnosno njegovo diktiranje trajalo bi onoliko koliko jednom zbunjenom početniku u novinarstvu treba vremena da s dva prsta otipka tri-četiri novinarske kartice. Iz diktata.

– Dobro Đovani, dosta je. Ovaj si put stvarno pretjerao. Ovo je više od prostora za kolumnu – znao bih ga prekinuti. – Čekaj Điđo, još jednu rečenicu. I onda je gotovo.

Oko toga se nismo puno svađali, ja bih napisao sve kako bi on rekao ili tražio, tek tu i tamo dodao bih nešto interpunkcije. U tih nekoliko godina koliko sam bio njegov povremeni "osobni tajnik za pisanje kolumne", kad ne bi mogla Nada Vitas, Đovani je ispisao dvije-tri kasnije ukoričene knjige. Pisao je iz srca, iskreno, jednostavnim riječima, u serijama kratkih rečenica, s puno trzaja i šturih emocija, gotovo bez sintakse. Dok sam mu hvatao riječi, gubio sam kontekst priče, nisam više znao u kojoj smo formi, dijaloga, unutrašnjeg monologa, ratne reportaže ili političkog komentara.

Stamaćeva opaska

Moje se automatsko tipkanje na kraju ipak slagalo u neku priču, sjećanje, opis događaja, nečijeg proživljenog iskustva, u neki tekst koji je ubrzo postao književnost, hrvatska ratna proza, usporediva s, kako je to nadahnuto primijetio pokojni akademik Ante Stamać, s velikim Normanom Mailerom. Upravo ta Stamaćeva usputna opaska u jednom davnom intervjuu skrenula je na Đovanija pažnju mainstream medija. Preko noći svi su se počeli pitati tko je taj Arbanas kojeg Stamać drži "hrvatskim Mailerom". Đovanijeve knjige odjednom smo slali poštom uglednim profesorima, nacionalnim bibliotekama i renomiranim književnim kritičarima. Poznati kolumnisti pisali su o njemu tražeći način kako da Stamaću spuste što se usudio nekog anonimca iz Zadra prikazati kao najboljeg hrvatskog autora o Domovinskom ratu.

Đovani se tako našao u središtu nacionalnih polemika o hrvatskoj ratnoj prozi, ni kriv ni dužan. Niti je njemu Mailer bio uzor, niti je on htio biti hrvatski Norman Mailer, niti je mario za ikakve usporedbe. On je samo htio zapisati ono što je znao i vidio, što je kao običan čovjek oćutio u ratu i nakon njega, htio je sačuvati od zaborava ljude i godine koje su obilježile ne samo njega i njegovu generaciju, nego i promijenile povijest cijelom jednom narodu. On je na to vrijeme gledao kao na godine stvaranja svijeta, u doslovnom i biblijskom smislu, i to je beskrajno cijenio. U tome je vidio nesebičnu žrtvu malih ljudi na čijim je preranim smrtima nastalo ovo što danas više nitko ne zna kako bi nazvao.

Nije više znao ni Đovani. Završetkom rata nije stao. Uzeo je knjige u ruke, završio jedan pa drugi fakultet u Zadru i Italiji, otišao u vojnu diplomaciju, dogurao do čina brigadira. Cijelo to vrijeme, od prvog dana, Đovani me isto gledao, na isti smo način razgovarali, istim se stvarima smijali i oko istih stvari prepirali. Stavove nije promijenio za milimetar, ali nisam ni ja.

I svaki put kad bi se ponovno vidjeli, koji put i nakon dvije-tri godine od njegovih izbivanja, zagrlio bi me kao brata, izljubio kao da sam mu svakog dana falio. I onda bi počeli pričati, o politici, gradu, ljudima, i na kraju bi se uvijek malo porječkali, baš onoliko koliko treba da se opet možemo za koju godinu sastati i s guštom pozdraviti kao stari drugovi.

Zadnji susret

Te subote ujutro trčao sam parkom Vladimira Nazora, karantena je već bila debelo na snazi. Istrčao sam iza jednog grma na asfaltnu stazu i gotovo se zabio u Đovanija. Bili smo jedini ljudi u tom parku, on je iz svojih Arbanasa kratio put prema Gradu, a ja sam se uvodio u mentalnu izolaciju. – Ha, ha... Trči, trči... To će te spasiti! – smijao mi se. – Vidimo se u gradu – dobacio sam mu u prolazu.

Trebali smo se naći i završiti obećani posao. Zajedno urediti i posthumno izdati drugu zbirku pjesama našeg prijatelja, Nevia Paleke Sore. I tu zbirku, kao i prvu, Soro mi je donio na dvjesto pedeset i osam komada papira, omotnica, etiketa i kutija cigareta, i sa zamolbom da je sklopim. Onda je Soro odlučio otići, obojicu nas je to ubilo, a Đovani bi me svaki put nakon toga, kad bi me vidio, podsjećao: "Điđo, ajmo ono završiti za Soru". "Hoćemo", odgovorio bih i pogazio obećanje za pola sata, izgubljen u novinarskim obvezama.

Sutradan ujutro zazvonio je telefon. Samo nekoliko sati nakon našeg kratkog susreta u parku, Đovani je završio u bolnici, prvo u Zadru, pa onda u Splitu. Nažalost nitko mu nije mogao prognozirati oporavak. Borio se tako nekoliko mjeseci. Ratnički, sa srcem kakvog je imao za desetoricu. I onda je i on, na prvi dan ljeta, zauvijek otišao.

U Zadru je u 62. godini preminuo ratnik i književnik Ivica Matešić. Jeremija su ga zvali. Meni je bio prijatelj.

#IVICA MATEŠIĆ JEREMIJA

Izdvojeno

01. srpanj 2020 09:01