„Kako je ovo moguće?”
„Di je tu šest metara od međe?”
„Ljudima su ušli u zgradu, oduzeli su i pogled i svjetlo!”
„Tko je ovo dopustio?!”
„Je li ovo legalno?”
Odgovor na gornja pitanja glasi: Moguće je!
Iako je razmak između susjednih zgrada ispod zakonski dozvoljenog, a susjedima je oduzet pogled i svjetlo, ne bi nas čudilo da je sve napravljeno po slovu zakona.
Na slici je fotografija nove zgrade hotela na Poljani Požarišće broj 4 na Poluotoku koja se "prilijepila" uz susjednu zgradu izgrađenu nakon Drugog svjetskog rata. Novi armirano-betonski objekt uzdiže se na mjestu nekadašnje stare i trošne stambene zgrade u vlasništvu Grada Zadra, a udaljenost od prve susjedne zgrade je oko dva metra. Zgrada je trebala, po uvjetima konzervatora, biti obnovljena i prenamijenjena u hotel, ali statika je bila toliko narušena da su je vlasnici morali srušiti do temelja.
Nakon rušenja, krenula su arheološka istraživanja (koja su otkrila dobro sačuvane mozaike i jedinstveni kip božice Venere star 1800 godina), a dvije godine od njihovog završetka, počela je gradnja.
Zgrada bi trebala biti u istim gabaritima kao ona srušena u vlasništvu Grada Zadra, koja je prodana krajem 2020. na javnom nadmetanju za oko 220 tisuća eura.
Zgradu je kupila tvrtka Albergo s namjerom da je pretvori u hotel, a suvlasnici tvrtke su Mita Mičić, Toni Brok i poznati bivši zadarski košarkaš Marko Popović.
Nakon što je stara zgrada srušena stanari u susjednog Rašičinoj zgradi, izgrađenoj nakon Drugog svjetskog rata, konačno su ugledali svjetlo. Međutim, taj užitak s pogledom na Poljanu potrajao je kratko jer će im nova zgrada, izgrađena na istom mjestu, opet oduzeti i svjetlo i pogled.
Blizina izgrađenosti nove zgrade je ključni problem, udaljenost definitivno nije u skladu s današnjim urbanističkim standardima i sigurnosnim propisima, pogotovo u slučaju požara, no što je tu je.
U petak poslijepodne kod nadležnih službi Grada Zadra nismo mogli provjeriti gradi li se hotel u skladu s izdanim dozvolama. Naime, ako se radi o rekonstrukciji objekta, uz suglasnost konzervatora, onda bi ovaj objekt na slici mogao proći.
Ali to nas ne priječi da se zapitamo može li se rekonstrukcijom smatrati izgradnja potpuno nove zgrada na mjestu stare? Kao i treba li u 21. stoljeću u povijesnim jezgrama graditi prema urbanističkim uvjetima uspostavljenim nakon Drugog svjetskog rata kada je arhitekt Božidar Rašica pomalo ”nasilno” parkirao svoju modernističku zgradu u srednjovjekovni kontekst porušenog zadarskog Varoša? Koliko je to uopće bila uspješna interpolacija i treba li danas, 70 godina kasnije, nekritički po takvim uvjetima nastaviti graditi, bez preispitivanja posljedica za okolni prostor i ljude?
Pitanje je to za arhitekte i sve one koji skrbe o očuvanju povijesnih jezgri, ali i za investitore koji bi trebali znati da kapital ne voli nezadovoljne susjede.