StoryEditorOCM
Moj ljubimacPLEMENITA ŽIVOTINJA

Upoznajte Groma, najboljeg glumca među konjima i velikog humanitarca iz Krstatica

Piše Braco Ćosić / PSD
9. siječnja 2018. - 14:36
9428089

Konj je, kažu, najbolji čovjekov prijatelj, ponajprije prijatelj svoga gospodara.

A konj koji ima na stotine prijatelja, ponajviše djece, sigurno ima vjernost sadržajniju i iskreniju. Ima tako u Krstaticama, živopisnom selu imotskog Zabiokovlja, jedan konj po imenu Grom u vlasništvu Čedomira Lizatovića, osebujnog, marljivog i druželjubivog čovjeka kojeg poznaje cijela Imotska krajina.

Nema dana kada njegov Grom negdje ne gostuje, radi, glumi ili sudjeluje u humanitarnim zadacima, pa onda čuva baštinsko naslijeđe Imotske krajine, te konačno pomaže i svome gospodaru Čedomiru u obavljanju poslova oko poljoprivrede, prenosi prtljagu, nosi drva, vuče plug i slično.

Obiteljska tradicija

- Tako vam je to. Dobio sam ga prije dvanaest godina kao malo ždrijebe, jer moja kuća ne smije biti bez konja.Tradicija je to u mojoj obitelji duga više od 150 godina. Moj pradid Markan imao je konje, moj did Jakov također, pa moj ćaća Jakov i sada evo i ja imam konja. Bez njega nema sriće u mojoj kući jer on ti je prijatelj, suradnik, pomagač, ma sve - veli nam Gromov gazda Čedomir.

- Moj Grom vam je tri puta glumio. Prvi put u dokumentarnom filmu Božidara Bulića "Dubrovačka Republika", imao je zapaženu ulogu. Potom je glumio u dokumentarcu o Sinjskoj alci. Na njemu se nosila Gospina slika iz Rame u Sinj, te konačno prije godinu dana glumio je u filmu o kliškim uskocima.

Kada je gluma u pitanju, ali i ispomoć, neizostavan je već punih jedanaest godina u ulozi pomagača Svetomu Nikoli kojega ja glumim. Na njemu se prenijelo na stotine i stotine kilograma darova za brojnu djecu s područja Imotske krajine. Bio je potpora i terapeut djeci s posebnim potrebama, s njima je vježbao, vodili su ga, šetali s njim, jahali ga - priča Lizatović.

Strpljiv s djecom

Gromova najveća humanitarna zadaća bila je ona iz 2012. godine.

- Tada je u Zabiokovlju napadao do tada neviđen snijeg. Odsječeni zaseoci, ne može se do njih ni zrakom. Stari ljudi bez hrane i vode zovu u pomoć. Automobili i ralice ne mogu se probiti, ali moj Grom i ja možemo i moramo. Kruh i drugu hranu u vreće i probijaj se po smetovima visokim i četiri, pet metara, kroz tunele od snijega. Svaka mu čast. Kaže se ono u narodu da svaki Mujo svoga konja hvali, ali brate moga Groma hvali pola Imotske krajine.
A da vam je znati kako Grom čuva naše stare navade vršidbe žita. Svake godine je u Biokovskom selu, vrše pšenicu i ječam po starim našim gumnima. Onda mi poteže balvane, nosi drva, ore njive. A di je njegov dobar karakter, miroljubivost prema dici i najmlađima! Dica stave stolicu i penju mu se na leđa, a on strpljivo čeka da sjednu. Nekada me je i strah da ne bi nešto napravio, ali pametan je to momak, moji ljudi, pametan - s puno respekta o svome Gromu priča Čedomir Lizatović.

I doista, koje god dijete pitate tamo od Kamenmosta, Podbablja, Grubina, pa sve do Zagvozda i Krstatica, koji im je konj najdraži, svi odreda poviknu - Grom.

- A ime sam mu dao kada sam ga prvi put vidio. Iskrene i kristalne oči poput munje, poput groma. Nema takvog konja nigdje - veli nam Čedomir.

21. studeni 2024 18:03